Daša Drndić: Ići mići umići

Povezani članci

• Božica Jelušić: O važnosti gledanja kroz prozor
• Svetislav Basara: Promena stanice
• Nijedna hrvatska stranka nema ekonomsku filozofiju jer sve teže konsenzusu
• GRČ i BOL
• Ljubo R. Weiss: Znate li priču o varaždinskoj sinagogi?
• CIA im materina!

Neće Predraga Lucića ubiti prejaka riječ. Jer, riječi sirove, neotesane, nalik lavežu izbezumljenih i obnevidjelih kerbera (troglavih pasa sa zmijama oko vrata), kad se pažljivije posluša zapravo su sitno kevtanje, patetični trzaji opoganjene moždane mase nabrekle od putridnog likvora.

Ali zato Predragova riječ ubija. Ona je snop blještavih strelica majstorski teledirigiranih u srce tame, u kukavička srca i u veliki mrak, i kad pogode metu – odzvanjaju, trepere, i onako ukotvljene u jezgri zla, odašilju svjetlost i zvonku poruku – no pasarán!

Nevjerojatno je kako se kod pojedinih sorti homo sapiensa moždana masa sporo razvija. Pa se od te sporosti sad već, nakon tolikih milenija, vraća u svoje prvobitno stanje – u amorfnu ameboidnu masu, u sluz.  Ti automati, njihova mehanička logoreja, jednim se šutom u guzicu obezglave i tule na iskrzanoj žici isprazne retorike. Evo danas, 21. aprila 2013: “Poruke za Vučića: Ubićemo tebe i tvoju porodicu zbog izdaje Kosova”.

Predrag Lucić se ne boji. I, da, Predraga Lucića ne treba braniti. Čuvari Hada, tog groba čovječanstva, ipak gube snagu i moć. Zato kevću. A zlatno-platinske  strijele moćnog Duje, uspravnog Duje, štono bi rekli – moralne vertikale sviju nas, daju nadu da ipak još nismo svi na ovom jadnom planetu otišli ukurac. Da vidimo i čujemo. I, da znamo govoriti (pjevati).

Daša Drndić