Dedijerov “Tito”: skaska o snađenima i smunjenima

Goran Sarić
Autor 4.3.2019. u 16:50

Izdvajamo

  • Znači, mrmljam nad starom knjigom, u tome je “kvaka”: u klasnoj, a ne međunacionalnoj, “plemenskoj” borbi. Ovi na vrhu, snađeni a kobajagi posvađani, se odlično slažu. A svi ostali, sluđeni i smunjeni, međusobno glože k’o psi. Ko je tu lud, a ko zbunjen? Ima li u toj krčmi iko normalan?! Kako li su nam, tako brzo i spretno, lokalne kabadahije, suncokreti, politički patuljci uvalili kukavičje jaje nacionalizma?

Povezani članci

Dedijerov “Tito”: skaska o snađenima i smunjenima

(Vladimir Dedijer: Josip Broz Tito: prilozi za biografiju, 2. izdanje, Prosveta, Beograd 1953.)

Kad ga stisne prezent, čovjek se obično okrene prošlosti. S pogledom na rikverc, traži opravdanje za vlastite neuspjehe, ili pak odgovore na rebuse turobne svakidašnjice.

Kao i mnogi drugi izmješteni i zauvijek unazađeni, evo već decenijama lupam glavu: je li se baš moralo desiti to što nam se desilo? Je li moralo svršiti tako, bratoubilački? Jer, sve do samog rata, (i) ja sam bio jedan od ne tako rijetkih koji su doista vjerovali da nas ništa ne može zavaditi, a kamoli trajno rastaviti.

Ne, to nije bila (samo) vjera u Partiju i jednog čovjeka. To je bio, da tako kažem, sâm život. Onaj koji smo živjeli između četiri zida, ali i na ulici, u školi, kafani, na radnom mjestu… Ja, recimo, za više od pola mojih školskih drugova ni u osnovnoj, ni u srenjoj, ni na faksu, nisam imao pojma koje su vjere i(li) nacije. Naprosto me nije bilo briga!

A drugarice, eh… Šta da vam pričam? Puno toga je bilo beskrajno važno: hod, stas, pamet, prilika, ali ime i bezime, ono famozno: “A čija si ti, Mala?” – to nikako. Čak ni na najzadnjijem mjestu.

O tempora, o mores… Rečenice koje upravo ispisujem mnogima danas izgledaju kao SF. Ili, barem, skaska.

Dobro, reći će neki od vas, ali zar i ranije, u toj tvojoj prošlosti, za neke važne funkcije nije trebao corpus delicti, partijska knjižica? Jeste, trebala je. I to nije bilo dobro. No, ipak postoji jedna “mala” razlika: ta knjižica je, barem formalno, o vama govorila da niste nacionalista. Da ne pravite razliku među ljudima na osnovu njihovog porijekla, boje kože, pola i slično.

A članstvo u “narodnim” partijama koje evo već skoro tri desetljeća poput leša razvlače moju bivšu domovinu uglavnom znači upravo suprotno. Da ste svoji, sa pedigreom, i da ćete uvijek i prvo gledati samo svoje. Za većinu ljudi to je uslov koji se prihvata bez gunđanja.

I to me, vidite, muči. Kako je došlo do tog spektakularnog obrata? Kako smo se od zemlje uvjerenih komunista i internacionalista preko noći pretvorili u pobornike, ili barem – podanike šovena?

Tragajući za odgovorom na to pitanje, nedavno sam zamolio kolegu iz zavičaja da mi iz biblioteke u kojoj sam nekoć radio posudi knjigu čuvenog istoričara Vladimira Dedijera: “Josip Broz Tito: prilozi za biografiju”. To je jedna od onih “crvenih” knjiga iz te školske bibioteke koje nikako nisu dolazile u obzir za potpalu. to jest, da ih, za hladnih ratnih zima, pod radnom obavezom, u nedostatku drva iskoristim kao “pogonsko gorivo” za UNPROFOR-ove peći “bubnjare”. A mnogi i mnogi referati i “važni dokumenti” su tih mjeseci zauvijek skončali u njenom plamenom “ždrijelu”! O svemu tome sam opširno pisao u antiratnom dnevniku “Lijepo gore klasici marksizma”.

Dedijerova biografija, velim, nipošto nije, i ne spada(la) u tu dobrogoreću kategoriju. Kao da sam znao da ću u njoj, skoro tri desetljeća docnije, tražiti odgovore na zavičajnu kvadraturu kruga.

I evo je sada tu, na stolu predamnom. Hiljadu sedamsto i kusur kilometara uzvodno i dvadeset sedam godina kasnije. Stara, malo “raštimana”, ali još uvijek cijela. Dobro ukoričena. Nije to džaba, uz onu čuvenog britanskog istoričara Jaspera Ridlija, najpoznatija i vjerovatno najbolja Titova biografija?!

Proteklih nekoliko sedmica sam je grozničavo čitao. I, odmah da kažem, prijatno iznenadio. Jer, pod prašinom godinica, ipak sam nekako očekivao više dosadnih stvari: dokumenata, proklamacija i proglasa, referata… A (skoro) ništa od toga!

Dedijerov “Tito” je prilično obimna knjiga (558 str.) koja se najvećim dijelom čita kao napeti ratnošpijunski roman! A ono nešto malo “papirologije” samo uokviruje opštu sliku. Daje joj, tako da kažem, solidan fundament. Uostalom, ako baš insistirate: takvi se dijelovi mogu i ubrzano “premotati”, zar ne?

A što se njenog najgolemijeg dijela tiče: uzbudljivo “do daske”! Titove sindikalne aktivnosti prije Prvog svjetskog rata; ranjavanje u istom, pa potom dugo liječenje u ruskoj zabiti i prva ženidba (s Pelagijom); dug i uzbudljiv povratak u zavičaj; sindikalna i partijska aktivnost u Kraljevini SHS: hapšenja, suđenja i robijanja, ali i postepeno “penjanje” u partijskoj nomenklaturi; Drugi svjetski rat: osnivanje prvih partizanskih odreda, neprijateljske ofanzive “kao iz čitanke”, i pobjedonosni izlazak iz rata; odmah po njegovom završetku – grčevita borba protiv odbjeglog kralja i njegovih saveznika koji su ga pošto-poto zapeli vrnuti na vlast; na kraju (prvo izdanje knjige objavljeno je 1952. godine), odsijecanje “šape” kojom je Staljin htio zanavijek “poklopiti” FNR Jugoslaviju.

“Ubilo se” za film Olivera Stonea.

Dobro, reći ćete, sve smo to znali. Barem mi, sa “starim pečatom”. No, meni je naprosto fascinantan stil kojim je Dedijer sve to opisao: tečno i tačno, plastično i dobro potkrijepljeno, a, rekoh, na mnogo mjesta vrlo napeto.

Za potrebe ovog prikaza izdvojio bih samo nekoliko (meni) najupečatljivijih momenata, koje čak neću ni ređati hronološki: pogibija Ivana Lole Ribara na Glamočkom polju, u momentu kad se, s nekolicinom drugova, ukrcavao u mali vojni avion koji ga je trebao odvesti za Kairo, na sastanak sa saveznicima; izvlačenje Tita iz desantom “preoranog” Drvara; oslobađanje do smrti pretučenog Svetozara Vukmanovića Tempa iz beogradske bolnice, u kojoj je boravio pod stražom Gestapoa; Titovi i Đilasovi moskovski susreti sa Josifom Visarionovičem pred kraj i odmah iza rata: napete noćne pijanke u kojima Džugašvili – za koga su jugoslovenski komunisti bili tek “poštene budale” – kuje plan kako da Tita sruši kao šahovsku figuricu… Ima toga bukadar.

Možda je čudno, ali meni je ipak najupečatljiviji trenutak kad se Tito, nakon dugog izbivanja u inostranstvu, vraća u Zagorje i gleda svoje siromašne, umorne i izraubovane zemljake:

“Ostao sam u voćnjaku dok mrak nije pokrio čitavu okolinu. Psi su besomučno lajali s jednog kraja sela na drugi, a ja sam razmišljao o svemu što sam vidio, o toj našoj pustoši i zaostalosti koja nas već vijekovima pritišće, i mislio sam na dan kada će se Kumrovec i hiljade sličnih gradova i sela u Jugoslaviji trgnuti iz te zaostalosti, kada će mladi ljudi u njima konačno imati sve jednako otvorene mogućnosti za život, kada će moći da žive sretno i u miru i da podižu svoje porodice. Tada, 1937, nisam znao kad će nam se ukazati prilika da se to ostvari. Ali, bio sam čvrsto uvjeren da za ostvarenje toga cilja treba uprijeti sve snage i podnijeti sve žrtve.”

Znači, mrmljam nad starom knjigom, u tome je “kvaka”: u klasnoj, a ne međunacionalnoj, “plemenskoj” borbi. Ovi na vrhu, snađeni a kobajagi posvađani, se odlično slažu. A  svi ostali, sluđeni i smunjeni, međusobno glože k’o psi. Ko je tu lud, a ko zbunjen? Ima li u toj krčmi iko normalan?! Kako li su nam, tako brzo i spretno, lokalne kabadahije, suncokreti, politički patuljci uvalili kukavičje jaje nacionalizma?

 

 

Goran Sarić
Autor 4.3.2019. u 16:50

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija