Dehumanizirani svijet

Izdvajamo

• Dehumanizirani svijet određuju, formiraju oni koji ne zavrjeđuju da ih se zove ljudima. Baš kao ni oni koji uz njih pristaju. Svi su oni šampioni u kršenju i gaženju ljudskih prava, odnosno u uspostavljanju sustava u kojemu ni ono osnovno, ljudski život, nije isto – ovisno o tome o kome je riječ i iz koje je zemlje.

Povezani članci

• Favorizovane IT kompanije pustoše lokalne kase: Softveri i održavanje preplaćeni, pogodbe direktne
• Hag: Hadžić na privremenoj slobodi
• NAPAD NA VLADIMIRA KOVAČEVIĆA: Direktna poruka Slobodanu Vaskoviću i Davoru Dragičeviću
• Idemo u šumu!
• Svjetski forenzički ekspert: Zašto je u Srebrenici bio genocid, a ne masakr
• Nalaz revizije: Aerodrom Mostar netransparentno trošio novac, brojne nepravilnosti

Danima gledamo na televiziji, slušamo na radiju, čitamo u novinama i na portalima vijesti o posljedicama katastrofalnog potresa što je pogodio južnu Tursku i sjeverozapad Sirije. I vjerojatno je malo onih koji su, zgroženi užasom i prožeti strahom kao posljedicom spoznaje da se to i njima može dogoditi, registrirali kako je golema većina tih vijesti iz Turske, značajno manje iz Sirije. I kako se pomoć iz svijeta doslovno slijeva u Tursku, dok tek ‘na kapaljku’ dolazi u Siriju. A nesreća je ista. I žrtve su iste – ljudska bića. Nešto, međutim, nije isto. A to je politički stav onih koji ‘drmaju’ svijetom prema ovim dvjema zemljama. Što nas dovodi do naslova ovoga teksta. Različitost pristupa žrtvama iste katastrofe, samo zato što žive u državama kojima oni moćni jesu skloni, odnosno – nisu, ta različitost potvrđuje na način što ga je nemoguće opovrći da živimo u dehumaniziranom svijetu.

U svijetu koji je lišen ljudskosti, svijetu kojemu su – budimo precizniji – oteli ljudskost, pretvarajući je u osobinu što, najblaže rečeno, nije na cijeni, odnosno s kojom se perfidno trguje, pa je se prema jednima, onim ‘dobrima’ pokazuje i to se onda medijski maksimalno iskorištava (ne na njihovu, nego na vlastitu korist), dok se drugima, onima ‘zlima’ u tišini uskraćuje.

Stvar je vrlo jednostavna. Tzv. demokratski Zapad već gotovo puno jedno desetljeće bezuspješno pokušava u Siriji svrgnuti režim predsjednika Bashara el Asada, autoritarnog vladara, ne treba to sakrivati, ali vladara koji uporno pokušava održati svoju zemlju izvan ‘sfera utjecaja’ velikih sila, a pogotovo nastoji očuvati suverenitet Sirije nad njezinim prirodnim bogatstvima. Sve se to, gotovo je nepotrebno i reći, radi po oprobanom, a u međuvremenu totalno kompromitiranom receptu ‘arapskog proljeća’. Asad se, suočen kako s Islamskom državom (teroristima) koja je neko vrijeme u Siriji bila ‘tihi partner’ Zapada, tako i sa sankcijama uvedenima mimo Ujedinjenih naroda, morao u određenom trenutku okrenuti prema Rusiji i zatražiti pomoć. Od tada ruske su trupe (zrakoplovstvo u prvome redu) prisutne na tlu Sirije i pomažu vladinim snagama u slamanju pobune.

Kada je ‘tiho partnerstvo’ s Islamskim državom (koja je pod budnim okom Zapada nesmetano trgovala naftom sa sirijskih naftnih polja) postalo očito, a to baš i nije bila najbolja legitimacija za šampione borbe za pobjedu demokracije u svijetu, Zapad se (a to je uobičajeni model ponašanja) od danas na sutra odrekao saveznika i posvetio borbi protiv tih istih islamskih fundamentalista, ali se pobrinuo da američke trupe okupiraju sirijska naftna polja, dok je Turska uspostavila – suprotno međunarodnom pravu, to je jasno samo po sebi – sigurnosnu zonu na sjeveru Sirije, što u prijevodu znači da je okupirala dio teritorija suverene, međunarodno priznate države (ako vam je sada pao na pamet rat u Ukrajini, nimalo ne griješite). Ni Sjedinjene Države, ni Tursku nitko zbog toga nije prozivao, a pogotovo nitko nije ni u pola glasa spomenuo nekakve sankcije protiv njih, a zbog  kršenja međunarodnog prava (pa ako vam je sada pao na pamet . . . ostatak već znate).

Sirija je, dakle, i danas pod sankcijama Sjedinjenih Država, Zapad se svoje ambicije da sruši Asadov režim nije odrekao, dok je Turska, mada islamistički kurs i autoritarno ponašanje njezinoga predsjednika Tajiba Erdogana, mnogim zagovornicima demokracije nije po volji, strateški važna članica Atlantskog pakta. I te dvije činjenice odlučuju u ovim danima o tome koliko će pomoći doći stanovnicima Turske, odnosno onima Sirije koje je pogodila ista katastrofa.

Da sve bude do kraja jasno: tursko dijete bit će spašeno iz ruševina zato što u Tursku nesmetano dolaze tisuće pripadnika spasilačkih službi iz cijeloga svijeta (s nezaobilaznim psima – tragačima), dok će sirijsko dijete biti osuđeno na smrt u ruševinama zato što se zbog američkih sankcija avioni stranih kompanija ne smiju spuštati na aerodrome ‘Asadove Sirije’. Pa tako, barem do trenutka pisanja ovoga teksta, djelotvornu pomoć nesretnim Sirijcima pružaju samo pripadnici ruske vojske i Iran. Čak je i glavni tajnik Ujedinjenih naroda pristao biti glumcem u toj zaista bijednoj predstavi, pa je pozvao vlasti u Damasku da otvore više graničnih prijelaza (na kopnu!) kako bi se omogućilo slanje pomoći. I zaista, prva tri (3!) kamiona s pomoći Svjetske organizacije već su ušla u Siriju (iz Turske). Da međutim granicu prema Turskoj dobrim dijelom drže pobunjenici i sami Turci, pa je tu Asadova vlada nemoćna, prvi čovjek Ujedinjenih naroda nije uzeo u obzir. A da bi zatražio od Washingtona da suspendira sankcije, barem na neko vrijeme, i tako omogući dopremanje pomoći avionima – o tome ni slučajno. Ni riječi!

U igru su se spremno uključili i velik svjetski tzv. mainstream mediji, pa nas zasipaju izvještajima i reportažama o spasilačkim akcijama u Turskoj, a onda tek onako usput, ‘na repu’ spomenu i Siriju. Pri tome se i opet veća pozornost poklanja onome dijelu sirijskog sjeverozapada što je pod kontrolom pobunjenika i famoznim ‘bijelim kacigama’, nego onome što u borbi – treba to uvijek iznova ponavljati – s posljedicama iste katastrofe, u borbi za ljudske živote, čine pripadnici Crvenog polumjeseca Sirije. Apeli sirijskog ambasadora u Ujedinjenim narodima koji danima poziva na ukidanje sankcija njegovoj zemlji, upozoravajući da u ovim trenucima pomoć treba ‘svaki Sirijac’, rubno se registriraju, ali odaziva na njih nema.

I gdje je tu čovječnost? Gdje su tu ljudska prava? Gdje su sve konvencije Ujedinjenih naroda, sva ona silna pozivanja na ta prava i na borbu ‘do konačne pobjede’ protiv svih koji ih krše? Nema ih, a nema ih zato što živimo u dehumaniziranom društvu. Živimo, jer su nam to nametnuli, jer su nas na to prisilili, u društvu u kojemu ono najosnovnije i najsvetije što bi trebalo biti posvuda i uvijek jednako, nije jednako, nije isto. Ljudski život u Turskoj, da ostanemo na konkretnom primjeru što je i povod pisanju ovoga teksta, daleko je vrjedniji od ljudskoga života u Siriji. Katastrofalan potres koji sravnjuje sa zemljom zgrade na jugu Turske, nije isti (mada jest!) onome što proizvodi iste učinke na sjeverozapadu Sirije. Avioni s pomoći mogu se spuštati na turske aerodrome, ali ne mogu (ne smiju!) na sirijske.

I sve se to događa tri godine nakon početka pandemije. Tada su i Papa, i kineski predsjednik i glavni tajnik Ujedinjenih naroda pozivali na prekid svih neprijateljstava u svijetu i na usklađeni, globalni napor u borbi s virusom koji je kosio ljudske živote. Ništa od toga! Ratovi su nastavljeni, jer ratovi se vode zbog interesa, a ostvarivanju interesa neće se ispriječiti neka tamo ljudska prava. Čak je i prvo cjepivo što je (dokazano!) imalo učinka u borbi protiv covida19, ono rusko (Sputnik, sjeća li se toga još itko u ‘demokracijama’?) odbačeno i nikada nije dobilo ‘zeleno svjetlo’ za upotrebu u Evropskoj uniji, mada se koristi u više od sedamdeset (70!) zemalja svijeta, i to bez ikakvih nuspojava (da ih je, naime, bilo, zapadni bi mediji bili puni vijesti o tome).

I sve se to događa godinu dana nakon početka ruske vojne intervencije u Ukrajini. Prema nedavno objavljenim podacima, pomoć Atlantskog pakta napadnutoj zemlji prelazi svotu od 100 milijardi (!) dolara, a samo Njemačka lansirala je plan jačanja svojih nacionalnih vojnih kapaciteta u iznosu od 100 milijardi Eura. Da, točno je da je Rusija, formalno-pravno, upadom u Ukrajinu prekršila i međunarodno pravo i odredbe Povelje Ujedinjenih naroda. U isto vrijeme, međutim, točno je i to da Zapad (SAD s EU kao svojim prirepkom) koristi taj rat ne za obranu ukrajinske slobode i demokracije, nego za slamanje Rusije, za eliminiranje rivala na svjetskoj sceni. Ako se u početku to i nije tako otvoreno govorilo, sada se govori, a u tome prednjače Poljaci i baltičke države. Pri tome svi znaju (a pogotovo oni koji tu negiraju) da toga rata najvjerojatnije ne bi ni bilo, da se Ukrajini nisu otvarala vrata NATO-a, a svi su itekako dobro znali da Vladimir Putin (što god tko o njemu mislio) to neće dozvoliti – jer je na to upozoravao godinama.

EU je upala u euforiju donošenja sankcija protiv Rusije. Famozna Ursula von der Leyen s oduševljenjem najavljuje kako će do prve  obljetnice početka rata u Ukrajini Evropska unija donijeti deseti (10.!) paket proturuskih sankcija. Rezultat? Ako je vjerovati zapadnoj propagandi – katastrofalan za Rusiju. Pogledaju li se hladno brojčani pokazatelji, slijedi zaključak da sankcije, doduše, Rusiji prave određene probleme, ali da je neće slomiti. Javnost zapadnih zemalja uporno se ‘hrani’ pričama o tome kako je ruski predsjednik smrtno bolestan (po tome već je odavno trebao umrijeti), kako ruskoj vojsci nedostaje i ljudi i oružja, dok činjenice govore nešto drugo: Putin je i dalje čvrsto ‘u sedlu’, mada rat operativno najvjerojatnije sada vode generali, a ljudi i oružja nedostaje režimu u Kijevu. Zato i ovo gotovo histerično zapomaganje: dajte tenkove, dajte borbene avione, dajte topove i rakete, zato – doslovno – hvatanje muškaraca na ulicama ukrajinskih gradova i odvlačenje u vojsku. O tome, doduše, prosječni konzument informacija u ‘demokraciji’ zna malo, li ništa, jer mu je mogućnost da prati ruske medije posve nedemokratski uskraćena.

Dehumanizirani svijet nije, dakle, od jučer. Grade ga godinama, grade ga i kroz primjenu različitih standarda u vrijeme pandemije, i kroz jednostrano informiranje o ratu u Ukrajini koje je, u prvim mjesecima barem, bilo obilježeno agresivnom i primitivnom rusofobijom (otkazivanja predavanja o ruskoj književnosti na sveučilištima, skidanje s repertoara ruskih skladatelja, otkazivanje angažmana svjetski poznatim ruskom umjetnicima, ako ne bi ‘dovoljno oštro’ osudili Putina).

Dehumanizirani svijet onaj je svijet u kojima jedni nešto mogu, a drugi to isto ne mogu, u kojemu jedni smatraju kako imaju pravo nešto nekažnjeno uraditi, dok se drugima takvo pravo negira, a za pokušaj da ga ostvare – kažnjava ih se. Dehumanizirani je svijet onaj u kojemu je jedan ljudski život vrjedniji od drugoga, u kojemu je iskazivanje ljudskosti (humanosti) dozvoljeno samo u određenim prilikama i samo prema nekima.

Dehumanizirani svijet određuju, formiraju oni koji ne zavrjeđuju da ih se zove ljudima. Baš kao ni oni koji uz njih pristaju. Svi su oni šampioni u kršenju i gaženju ljudskih prava, odnosno u uspostavljanju sustava u kojemu ni ono osnovno, ljudski život, nije isto – ovisno o tome o kome je riječ i iz koje je zemlje.

O životima Afrikanaca koji umiru od gladi ovom prilikom uopće nećemo.

Je li, dakle, jasno što je to dehumanizirani svijet?