Dejan Kožul: Osnova svakog suočavanja sa prošlošću je čišćenje sopstvenog dvorišta

Amer Bahtijar
Autor 8.5.2020. u 10:06

Dejan Kožul: Osnova svakog suočavanja sa prošlošću je čišćenje sopstvenog dvorišta

Dejan Kožul dopisnik je Federalne televizije iz Beograda, piše za većinu nezavisnih medija u bivšoj Jugoslaviji. Za Tacno.net govori o stanju u Srbiji, suočavanju sa prošlošću i stanju medijske zajednice u bivšoj Jugoslaviji.

Razgovarao: Amer Bahtijar

U najnovijem izvještaju “Države u tranziciji”, organizacije Freedom House Srbija se ocjenjuje kao “hibridni režim”, da li se zaista dogodio toliki pad demokratskih standarda u Srbiji? 

Moram priznati da su me čudili i prethodni izvještaji koji nisu bili toliko alarmantni,  bilo da je riječ o Freedom House, ili izvještajima EU, koji opet jesu ukazivali na probleme ali koji su dočekivani ili sa omalovažavanjem ili su jednostavno zanemareni onog momenta kad je neko od EU predstavnika došao u Beograd. Svako novinarsko pitanje o padu demokratskih standarda u Srbiji dobijalo je suvoparni, birokratizovani odgovor i rijetko kad osudu, ako i ikad.

Dakle, to nije nešto što se desilo preko noći. To se dešava godinama unazad, ali nije to nešto ni što je započelo sa Aleksandrom Vučićem. On je taj proces unazađivanja samo dodatno ubrzao, a temelje za to ostavila mu je prethodna vlast, sa Borisom Tadićem i Demokratskom strankom na čelu.

I tad je parlament bio puka formalnost i tad je pravosuđe bilo pod uticajem vlasti i tad su mediji bili servilni. Aleksandar Vučić je sve to samo dodatno usavršio. I okolnosti su mu išle na ruku. Od velikog priliva migranata, preko krize u EU,pa do pandemije korona virusa. I tako je Srbija lagano klizila ispod te granice, a da su građani to jedna i osjetili. Štoviše, kao da ih i ne zanima.

U anketi koju je objavio dnevni list Danas, koji nije blizak vlasti, vidi se da preko 90 posto građana Srbije podržava mjere koje je vlada donijela. Da li to znači da Vučić iz krize izlazi još jači?

U prethodnom odgovoru dao sam naznaku i za ovaj odgovor, ali sama činjenica da neko podržava mjere, koje su po meni ipak bile prestroge, ne znači i da podržava Aleksandra Vučića. Znate, jednom moramo prestati da udaramo kontru jedni drugima, pa ako neko ko nam nije politički blizak, kaže da je u podne dan, a mi kontriramo da to nije istina. Isto  bi moralo biti i obrnuto. Ali, na žalost to nije tako. Svejedno, mjere koje je vlada preduzimala bile su mjere koje je prethodno preduzela Kina i kao takve su se predstavljale. Usađivao se i strah stanovništvu od slika sa Sajma, od oduzimanja djece ako se neko od roditelja razboli pa završi na tom Sajmu, non-stop se i stvarala slika krivca sa druge strane za stanje. Nekad su to bili povratnici iz inostranstva, isti oni koji su pobjegli iz Srbije, jer ih je ova, a možda i neka prethodna vlast na to natjerala, oduzevši im pravo da imaju budućnost u svojoj zemlji. Onda su to bili i neodgovorni građani, što dijelom stoji. Ali nikad nisu bili odgovorni oni sami ili neko njihov. Kad je u gerontološkom centru u Nišu zaraženo preko 100 ljudi, niko iz vlasti nije upro prst na neodgovornog upravnika, koji je kadar vladajuće stranke. Preko toga se prešlo kao da nije postojalo i više niko to i ne spominje. Niš je zbog toga najčešće bio i spominjan kao jedan od najproblematičnijih gradova.

Ali da se vratim na suštinu pitanja. Teško da je Vučić pridobio veći broj pristalica nego ih inače ima, a ima ih sasvim dovoljno. Međutim, on dobro zna da su te njegove pristalice na labilnim nogama. Ucjenjeni su, ulizivački nastrojeni i onog momenta kad osjete njegovu krv skočiće na njega kao lešinari. U međuvremenu, koristi sve moguće načine da ih drži koliko, toliko na rastojanju. Evo, ako zbrojimo novac koji su vlade svih državica, nastalim na prostoru Jugoslavije, izdvojile za pomoć, kao ekonomske mjere, ispada da je Srbija izdvojila pet puta više od svih. Preko pet milijardi eura, uključujući i onih 100 eura na lijepe oči. Izbori su za mjesec i po dana i ovo je idealna mjera. Ne trebaju nikakvi mitinzi, kojih ionako neće biti. Pozicija koju ima je takva da se može igrati do besvijesti, a ogromnu zaslugu za takvu poziciju ima opozicija koja niti ima ideju kako ga srušiti, ali još gore, kojoj je najveći problem što oni nisu uključeni u taj program Aleksandra Vučića, ili još bolje, što oni nisu Aleksandar Vučić.

Mnogi su bili zgroženi divljanjem Vučićevih pristalica ispred zgrade u kojoj žive djeca lidera opozicije Dragana Đilasa. Zašto SNS to radi u momentu kada njena moć nije ugrožena?

To govori i o njihovoj nezrelosti i konstantnom potrebom da se proizvodi “neprijatelj” i krivac. Već vrapci na grani znaju da izgovore “Šolak i Đilas”, ali ako pričamo o Đilasu, moramo da se vratimo u vrijeme kad je on bio vlast i kad se vodila kampanja za izbore. Gradom su iscrtavani grafiti: “Đilas, tajkun”. SNS je poručivao da će se obračunati sa tajkunima, a Đilas, koji je bio gradonačelnik Beograda, ali koji je i vodio jedno vrijeme Demokratsku stranku, je tu bio personifikacija. Valjalo se prikazati beskompromisnom vlašću, a dok god se ima na nekog vikati “To je vuk, to je vuk”, može se sa druge strane ponašati identično. Ponovna aktivacija Dragana Đilasa, SNS-u je došla idealno za još buke koju proizvode i na krovovima. A to nije ništa drugo nego sprdnja sa građanima i sa državom koja je uvodila stroge mjere.

Dakle, Đilas je proizveden opet u idealnog suparnika, a rekao bih, ni kriv, ni dužan jer je njegov politički uticaj minoran. Ali neko mora biti meta. Danas je on, sutra neko drugi. I tako će biti stalno, baš kao što je neko morao biti meta i krivac za lošu epidemiološku sliku. Odgovornost za počinjeno ili nepočinjeno za ovu vlast ne postoji i zato na Đilasa, zato na Šolaka, zato na novinare, zato na građane.

Ako analiziramo stavove lidera opozicije, prije svega Jeremića i Obradovića, ne vidimo nikakve ideološke razlike između njih i SNS-a. Po čemu se to opozicija tačno razlikuje od vlasti? 

Jedino po tome što nije na vlasti. I to je sve što treba reći.

Dokle se došlo u Srbiji u suočavanju sa prošlosti, da li priča o onome što se stvarno događalo devedesetih na području bivše Jugoslavije postoji kao relevantna priča u javnosti? 

A šta se stvarno dešavalo? To je ključno pitanje na koje u Srbiji nema odgovora, odnosno ima ali njega nameće nacionalistička elita, ista ona, ili nasljednici iste one koja je stvarala ratni narativ. U tom narativu svako pitanje o odgovornosti Srbije se dočekuje na nož. I tu postoji kontinuitet od tog vremena pa do danas. Nijedna vlast nije imala hrabrosti, ni znanja, ni želje da se obračuna sa tim. Štoviše, siguran sam da čak i vjeruju da su za ratove jednako odgovorni svi, a najmanje Srbija koja, podsjetimo se ipak, zvanično nije ni učestvovala u ratu. I tu sve staje. Onog trenutka, ako se to ikad desi, kad vlasti Srbije skinu moratorij sa toga, kad se prizna učešće Srbije u ratovima, možemo očekivati da će se postići napredak. Ali to ne znači da o tome ne treba pričati, da ne treba ukazivati na odgovornost, i to ne samo praznim pričama nego jasnim činjenicama, odlukama, što Fond za humanitarno pravo tako lijepo već i radi. Za neke buduće generacije. Neka jedno dijete dođe do njihovih dosijea, recimo o tome, kako se vršila prisilna mobilizacija, neka dođe do svjedočenja neke od žrtava, do neke njihove priče… Bitnije je stvoriti u tom stvorenju empatiju, nego stotine hiljada onih koji će na svaku takvu priču odgovoriti sa “ali”. Nema “ali”. Možda će to dijete sutra pokazati želju da bude premijer/ka i možda će okrenuti taj ćurak. Borimo se za to “možda”.

Iz Hrvatske si, živiš u Srbiji ali odlično poznaješ stanje u BiH u koju često dolaziš. Šta konkretno po tebi svaka od tih zemalja treba da uradi da bi se suočile sa prošlosti i rat devedesetih ostavile po strani? 

Pa osnova svakog suočavanja je čišćenje sopstvenog dvorišta. Jedino tako čisti možemo zagledati drugome preko plota i onda im govoriti: “A šta ste vi učinili?” To mora biti bez ikakve zadrške, bez onoga “ali”. Iskreno. I nema dalje. “Samo” to.

Kao nekoga ko poznaje medije u svim zemljama bivše Jugoslavije i koji piše u nezavisnim medijima u svim državama, zamolio bih te da nam daš procjenu o stanju u medijima, kakve su sličnosti i kakve su razlike? 

Stanje je loše, ali ne dovoljno loše da ne može biti još lošije, a teži se ka tome. Ali ja ne bih da kukam i vrištim: “Šta nam radeee”, jer radimo to sami sebi. Da novinari nisu takvi kakvi jesu ne bi nam to ni radili. Stoga sam skloniji gledanju van te loše slike i stvaranju nečeg novog, neopterećenog tim pritiscima. To bih više nazvao korakom, ili nekoliko koraka dalje, u odnosu na one koji nam to rade. Treba da izađemo van okvira onog što nazivano tradicionalnim medijima koji su pod kontrolom vlasti, gdje god da se okrenemo. Ona možda nije neposredna, mada ni takve nisu isključene, da parafraziram Miloševića.

Uglavnom, najveći broj tradicionalnih medija je samo propagandno glasilo, a tržište, koje zapravo i ne postoji, je kao nešto čime se rukovode. Tržištem se objašnjavaju otkazi, poput onih posljednjih u “Oslobođenju”, tržištem se objašnjava urednička politika, tržište je poput kondoma za sigurniji seks. Pa, nema sigurnog sexa u ovoj igri. Samo je pitanje koja ćete biti strana u odnosu.

 

Amer Bahtijar
Autor 8.5.2020. u 10:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija