DEJTONSKA ILI KARADŽIĆEVA REPUBLIKA SRPSKA: Šta su realni dometi grupe „Pravda za Davida“?

Povezani članci

• TKO NAM TO DOLAZI NA FAKULTET PROFESORE?
• Petar Fehir: Vrag počinje odnositi šalu
• Kako je preigrana Grčka
• Muzej zdravog razuma
• Dobro jutro Banja Luci, Mostaru i Sarajevu
• Andrej Nikolaidis: Mi smo đeca podgorička, svima nam je mila…

Zataškavanje smrti u funkciji je jedne politike i ideologije. Radi se o totalitarnom sistemu koji se generira represijom. Jedini autoritet mu je moć sile.

Pokret „Pravda za Davida“ nastao je na solidariziranju građana RS-a s roditeljskim zahtjevom za pravdom. Roditelji ubijenog Davida Dragičevića, čije ubojstvo nije razjašnjeno i za koje nitko nije odgovarao, zahtijevaju pravdu, jedinu satisfakciju koja im je ostala nakon smrti djeteta. Njima je jasno da im je sin ubijen, da istraga nije dala nikakve rezultate, da su uklonjeni dokazi ubojstva i da nitko nije odgovarao. Smrt njihovog djeteta Davida, mladića, nije bila slučajna, nije bila tragični događaj, nije bila samoubojstvo, nije bila rezultat privatnih ili kolektivnih obračuna nekih kriminalnih grupa. Njegova smrt i sve što se poslije nje zbivalo dio je sistema vlasti, sistema kome je smrt logična posljedica. Sistem vlasti je takav da sam stvara uvjete u kojima je smrt moguća, u kojemu je smrt način obračuna s neistomišljenicima. Jer sistem vlasti u RS-u je sistem jedne stranke – svaka stranka formira onakav sistem kakva je ona, ili još gore, kakvo joj je vođstvo. U tom slučaju, radi se o totalitarizmu kojeg vođstvo održava i koji održava vođstvo.

Da li je pokret „Pravda za Davida“ usmjeren na rušenje takvog sistema u RS-u ili samo na pravednu satisfakciju za jedno ubojstvo?

Razjašnjenje i odgovornost

I po obimu i po sadržaju zahtjeva, pokret traži samo razjašnjenje ubojstva i odgovornost neposrednih krivaca, traži istragu i presudu, traži, ustvari, individualizaciju krivice.

Svođenje smrti mladića Davida na problem pravosuđa u RS-u može dovesti do kakve-takve satisfakcije roditeljima, koji i s tim od svojega života nemaju ništa, jer sa djetetom i oni su već mrtvi. Ali temeljni problem sistema koji omogućuje ovakve smrti i kome su smrti potrebne za održanje, nije time riješen – to je samo do naredne smrti. Sam pokret „Pravda za Davida“ ne postavlja nikakve više i šire zahtjeve; prosvjednici sami kažu da ne žele rušiti institucije, nego samo traže da budu efikasne, odgovorne, oni samo žele „pravdu za Davida“. Oni ne žele promjenu sistema koji krije istinu i koji na tom prikrivanju funkcionira, koji, zapravo, nije neefikasan, nego naprotiv, veoma efikasan jer se na tome održava; njima treba duševno olakšanje. Zato pokret i nema tako široku podršku, on se svodi na sugrađane Banjalučane. Pokret je dobio podršku suosjećanja, solidarnosti i razumijevanja u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, čak u Zagrebu, ali nije dobio stvarnu i konkretnu podršku širom Republike Srpske. Emocije na daljinu nemaju konkretni učinak, one su moralne i ljudske. Pokret nema, izuzev zahtjeva za pravdom, nikakvu ideološku osnovu, nikakav politički cilj. Svima je jasno da je zataškavanje smrti u funkciji jedne politike i ideologije, da se radi o jednom ideologiziranom sistemu vlasti s jasnim političkim ciljevima kojima se podnose i daleko veće žrtve. Odnos prema ovoj jednoj smrti samo je pokazatelj odnosa prema smrti uopće i dokle ta politika može ići.

Zašto je RS iznad svih ovih emocija koje se razlijevaju ulicama Banjaluke, iznad pravde i istine? Zašto je RS iznad svega, nedodirljiva svetinja?

Emocije Srba u RS-u su očito jače i čvršće vezane za RS nego što je to solidarnost s jednom pojedinačnom smrću. Pojedinačna smrt, makar bila dio sistema vlasti, je individualizirana represija tog sistema. Nije tačna interpretacija da se radi o tragediji, jer tragedija je nesreća, slučaj, sudbina. Radi se o posljedici represivnog sistema koji se održava silom. Također, pogrešna je interpretacija toga sistema kao autoritarnog; taj sistem se ne održava birokratskim autoritetom, niti autoritetom jedne ličnosti. Ne radi se o propustu ili neefikasnosti policijskih istražitelja i pravosuđa jer oni su dio veoma efikasnog sistema, i to glavne poluge njegovog održanja. Radi se o totalitarnom sistemu koji se kao i svaki drugi totalitarni sistem generira silom i represijom, jedini autoritet mu je moć sile. Pravni aspekt smrti, na čemu se insistira, također je samo individualizacija krivice – samo pojedinci mogu odgovarati za nju. Sistem vlasti ostaje izvan te individualizirane krivice, ostaje nedodirljiv. Čvršća je emotivna i ideološka veza građana za entitet RS od svega. Ona nas ponovno vraća na ideologiju po kojoj ni stotine hiljada života nije mnogo za jednu državu. To je ideološko-politička ideja vodilja na kojoj je nastala RS.

Dejtonska Republika Srpska nije uspjela

U Daytonu nije legalizirana Karadžićeva zločinačka tvorevina, nije legalizirana „srpska zemlja“ ili „srpska krajina“ kao dio velike Srbije, nije legalizirana „srpska država“, država srpskog naroda u BiH, kako je pisalo u paljanskom ratnom ustavu  RS-a. Naprotiv, sve te tvorevine su bačene na smetljište povijesti u Daytonu. Srbima u RS-u data je prilika da zajedno s druga dva naroda, i ostalim građanima, žive u entitetu koji je dio BiH, s visokom autonomijom. Unutarnje uređenje RS-a moralo se potpuno uskladiti sa Dejtonskim sporazumom u roku od tri mjeseca, i sa svim aneksima tog sporazuma (ima ih 11). Morali su svoje vojne formacije integrirati u zajedničku državnu vojsku jer je to bio jedini način da se s njih skine hipoteka zločina, morali su osigurati povratak prognanih i raseljenih i namiriti štetu koju su im nanijeli uništavanjem imovine, morali su vratiti u zajedničke institucije ratni plijen i prisvojene javne korporacije, morali su prihvatiti Visokog predstavnika kao jedinog autoriteta u tumačenju i održavanju Dejtonskog sporazuma, morali su prihvatiti BiH kao državu, suverenu, cjelovitu i demokratsku. Da bi uopće došlo do dejtonskih pregovora, prethodno je trebalo podvući crtu ispod ratne tvorevine RS: podignuta je optužnica za ratne zločine protiv predsjednika tadašnje Republike Srpske, Radovana Karadžića, koji se morao povući sa svih svojih funkcija i predati Haškom sudu. S Karadžićem, Dejtonski sporazum nije bio provodiv. RS kao njegova tvorevina morala je prenijeti pregovaračka prava na Slobodana Miloševića. Funkcioneri RS-a koji su bili u Daytonu uopće nisu pregovarali, Milošević ih je potpuno izolirao od pregovora. On je potpisao Dejtonski sporazum u njihovo ime, nitko iz tadašnje RS. Međunarodna zajednica, okupljena u Daytonu, napravila je i stvarni i formalni prekid s ratnom Republikom Srpskom. O kakvoj se ratnoj tvorevini radilo, najbolje je pokazao Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu: svi funkcioneri i vojni zapovjednici RS-a su osuđeni kao ratni zločinci. U Daytonu je napravljen radikalni raskid sa zločinačkom tvorevinom RS. Srbi su dobili šansu za novi početak, za skidanje hipoteke ratnih zločina s naroda, za integraciju u Evropu preko BiH. Danas se tvrdi kako BiH opstaje samo kao projekt međunarodne zajednice. Zaboravlja se da je RS projekt međunarodne zajednice i da je RS faktički poklonjena Srbima u Daytonu. Inače, združene vojne snage, u sklopu vojne akcije „Oluja“, ušle bi u Banjaluku i to bi bio i formalni i stvarni kraj RS-a. Međunarodna zajednica nije htjela BiH bez Srba, ali nije htjela ni srpsku državu u BiH. S Daytonom se htio potaknuti potpuni mentalni i politički preobražaj i naroda i ratne tvorevine za koju se narod bio vezao. On je uključivao prihvaćanje istine koju utvrdi Haški sud, suočenje sa zločinima i promjenu kolektivne svijesti koja je inficirana idejom velike Srbije ili „srpske države“ u BiH. Dejtonski sporazum je uključio i prisustvo međunarodnih vojnih snaga – SFOR-a, sa posebnim mandatom koji je bio izvan našega zakonodavstva. Uz sve ovo, Dejtonski sporazum je omogućavao, bez obzira na sva unutarnja ograničenja, demokratski razvoj entiteta RS, ali u okviru BiH. Nitko u Daytonu nije mogao ni pomisliti da će se RS vratiti na pozicije i ideologiju ratne, zločinačke tvorevine, da neće priznavati BiH kao državu i njen Ustav. Najveće iznenađenje je što je taj obrat izvršio Milorad Dodik, favorit i nada međunarodne zajednice, od koga se očekivalo da će RS uzdići iznad one ratne, i na šinama Dejtonskog sporazuma krenuti ka Evropi i NATO-u. Dodik je ustvari obnovio Karadžićevu RS, ozakonio dan osnivanja zločinačke tvorevine kao dan RS-a, rehabilitirao ratne zločince osuđene na međunarodnom sudu, pobrisao sve što je nosilo ime Bosne i krenuo u otvoreni proces rušenja BiH, što se ni ratom nije moglo uraditi. Narod je ponovno založen za ideju. Može se reći da Srbima u RS-u nije ni pružena mogućnost prave percepcije Dejtonske RS, oni su političkom i medijskom kampanjom držani kao taoci jedne poražene ideje.

Pogrešna matrica

Preovlađujuća kolektivna svijest Srba je ostala ista: RS je država srpskog naroda, BiH je vještačka tvorevina bez budućnosti, i svaki Srbin, bez obzira kojoj stranci pripada, to mora imati u glavi, to je jedina trajna politička vrijednost. Sve politike koje se vode u ime srpskog naroda moraju to imati kao matricu. Koliko će još trebati vremena da se to ostvari i koliko će trebati žrtava za to, nije bitno. Za takve ciljeve vlast mora biti čvrsta, njoj su dozvoljena sva sredstva, uključujući i smrti, pojedinačne ili kolektivne, nije važno. A takva vlast mora biti totalitarna, ne smije dozvoliti iznimke; demokracija je samo fasada i svi moraju biti složni kada je u pitanju RS – ona je iznad slobode. U takvom sistemu smrt je prirodno stanje. Prosvjedi i pobune su moguće samo do te granice. Narod je discipliniran do te mjere da niti jedan svoj zahtjev neće staviti iznad RS-a, obnovljene tvorevine Radovana Karadžića. Mogu se održavati socijalni nemiri, mogu se održavati prosvjedi za pravdu i pravičnost, za funkcionalnije institucije, ali se ne smije dovesti u pitanje RS.

Srbi se moraju suočiti s tim činjenicama i odlučiti se iza koje RS stoje, one Karadžićeve ili Dejtonske. To suočenje je potrebno prije svega njima jer sistem vlasti zasnovan na zatajivanju ili sakrivanju zločina (smrti) neće poštedjeti nikoga, makar to bila i jedna jedina smrt. Jer što je ona u odnosu na stotinu hiljada smrti koje se zatajivaju svakodnevno. Budućnost se ne može graditi na smetljištu povijesti, i to važi za sve narode u BiH. Svi moraju odbaciti svoje lažne identitete iz kojih su mislili graditi nacionalne države u BiH, bez obzira na žrtve. U Daytonu je samo još jednom potvrđen suverenitet i teritorijalni integritet države BiH. Samo na toj istini moguća je pravda, samo na toj pravdi moguće je pomirenje, samo na tom pomirenju moguća je budućnost. Najteže se pomiriti sa sobom jer to pomirenje zahtijeva ljudsku emancipaciju.