Demokracija kao karikatura

Tomislav Jakić
Autor 30.9.2016. u 12:59

Izdvajamo

  • To je savršeni pokazatelj kako se demokracija može pretvoriti u svoju karikaturu, kako forma može zasjeniti sadržaj i kako se ljude može uvjeriti da žive u demokratskom ustroju i da su oni nositelji suvereniteta, a pri tome ih bestidno izigrati. Jer, većina će Austrijanaca, kada jednom napokon izađu (ponovo) birati svojega Predsjednika iskreno misliti da je višekratno odgađanje bilo izraz beskompromisne demokracije, jer savršeno organizirani izbori (višestranački ili s više kandidata različitih profila) krunski su dokaz demokracije. Na žalost – nisu.

Povezani članci

Demokracija kao karikatura

Koliko su višestranački izbori (i samo oni!) jamac da je neka država zaista demokratska? Uostalom, treba li o tome uopće razmišljati? Ovdje, u Hrvatskoj? Dovoljno je pogledati sastav Sabora, i ovaj dosadašnji i onaj budući, dovoljno je čuti s kakvim stanovištima i “argumentima” nastupaju “uvaženi zastupnici”, pa da bude jasno: samo višestranački izbori nisu jamstvo da u državi u kojoj su održani “stanuje” demokracija. Karikatura demokracije – možda, dapače, vrlo vjerojatno.

Piše: Tomislav JakićNovosti

Uobičajilo se nekako, sa Zapada je došla ta matrica, da se zemlja u kojoj su održani višestranački izbori smatra demokratskom. Baš tako. Eto izbora, eto demokracije. Formulu su spremno prihvatile tzv. tranzicijske zemlje (uključujući Hrvatsku), nije trebalo uložiti ni puno truda da im ju se nametne. Naprosto, same su se sebi počele sviđati kao demokratske, dobro znajući da to uistinu nisu, ili barem nisu u potpunosti. Jer, krajnje simplificirano izjednačavanje održavanja višestranačkih izbora s uspostavljanjem demokratskog sustava savršen je “plašt” kojim će se prekriti i sakriti sve mane rane demokracije (ili u porođaju ubijene demokracije, kako vam se više sviđa). Ima, međutim, i etabliranih demokracija u kojima se taj, demokratski, sustav pretvara u svoju karikaturu.

Uzmimo kao primjer Austriju. U toj su zemlji u proljeće održani predsjednički izbori. Austrijski predsjednik obnaša uglavnom ceremonijalne dužnosti (ima daleko manje ovlasti od onih hrvatskog šefa(šefice države), pa je i njegov izbor uglavnom simboličnog karaktera. Ili je barem bio – do ove godine. Ljeta Gospodnjega 2016. u Austriji su se, naime, konfrontirali ne kandidati dviju tradicionalnih građanskih stranaka – Socijalista i Narodnjaka, nego nezavisni kandidat, nekadašnji čelnik Zelenih Van der Bellen i predstavnik oduvijek desne (i zato sve do sada gurane na marginu) Slobodarske stranke, Norbert Hofer. I dogodilo se nešto, što je s mnogo  razloga otvorilo pitanje: kamo ide Austrija, odnosno umire li u Austriji evropska ideja? Vrlo tijesno, a zahvaljujući tzv. glasovima-pismima Van der Bellen je pobijedio svojega protukandidata koji je savršeno kapitalizirao ksenofobiju i netoleranciju što se, potaknute izbjegličkim valom, divovskim koracima šire Evropom, od Istoka prema Zapadu.

Glasovi-pisma austrijska su specifičnost. Onima koji prijave da neće/ne mogu izaći na birališta unaprijed se, u posebnim kuvertama, šalju glasački listići. Nakon što ih popune, oni ih stavljaju u iste (samoljepive) kuverte i vraćaju izbornim komisijama koje ih ne smiju otvarati do 9 sati izjutra, dan nakon izbora. Desničari kojima je pobjeda za dlaku izmakla, uhvatili su se slamke spasa, videći je u podatku kako su neke izborne komisije, tipično austrijski ležerno, kuverte s glasovima otvarale još u večernjim satima na dan izbora. Pa su se žalili ustavnom sudu, koji je –  prvi puta u povijesti poslijeratne Austrije – odredio da se cijeli izbori (dakle, ne samo tamo gdje su uočene nepravilnosti) ponove. Kada? Početkom listopada. U međuvremenu, Predsjednik kojemu je mandat istekao odstupio je s dužnosti i ulogu šefa države od tada obavlja svojevrsni trijumvirat: šef parlamenta i predsjednici dvaju domova parlamenta. Demokracija, dakle, funkcionira. Spremaju se novi izbori. Pa se šalju nove kuverte s glasačim listićima. I ustanovi se –što? Da se neke od tih samoljepivih kuverti, kada ih se zatvori, same otvaraju, da ljepilo ne drži. Dakle, opet sve iznova. Na čiji račun? Država kaže: ne na račun građana, trošak će pokriti tiskara koja je isporučila neispravne kuverte za glasačke listiće. Naravno, datum se opet pomiče, sada na početak prosinca. No, Austrija je članica Evropske unije i odjednom se pojavljuje podatak kako je svota potrebna za tiskanje tisuća i tisuća posebnih omotnica tolika da se, prema pravilima Unije, za takav posao mora raspisati natječaj na razini EU. Što će, ne nađe li austrijska država neki elegantan izlaz iz cijele situacije, značiti da će se predsjednički izbori najvjerojatnije moći održati tek početkom sljedeće godine.

U međuvremenu, razumije se samo po sebi, glavna su unutarnje-politička tema u Austriji postale omotnice za pisma-glasove, kandidatima i njihovim programima, bolje je reći: platformama gotovo se više nitko i ne bavi. Govori li i to o besprijekornom funkcioniranju demokracije? Ne! To je savršeni pokazatelj kako se demokracija može pretvoriti u svoju karikaturu, kako forma može zasjeniti sadržaj i kako se ljude može uvjeriti da žive u demokratskom ustroju i da su oni nositelji suvereniteta, a pri tome ih bestidno izigrati. Jer, većina će Austrijanaca, kada jednom napokon izađu (ponovo) birati svojega Predsjednika iskreno misliti da je višekratno odgađanje bilo izraz beskompromisne demokracije, jer savršeno organizirani izbori (višestranački ili s više kandidata različitih profila) krunski su dokaz demokracije. Na žalost – nisu.

Libija je nakon brutalnog rušenja i ubojstva pukovnika Gadafija imala tri izborna ciklusa – po zapadnim pravilima (Hillary Clinton svojedobno se time pohvalila). Od demokracije, međutim, ništa. Zemljom harače naoružane milicije, uključujući i tzv. Islamsku državu, dvije vlade spore se oko toga koja je legalna, pri čemu ni jedna ne kontrolira cijeli državni teritorij. U Rusiji održani su osmi parlamentarni izbori nakon raspada Sovjetskog Saveza. Višestranački, suvišno je i reći. No, usprkos činjenici da su na svim (!) biračim mjestima postavljene kamere, da su pozvani promatrači iz svijeta (pri čemu je Hrvatska “hrabro i dalekovidno” odbila poslati svoje promatrače), Zapad je već i prije izbora “znao” da tu demokracije nema. Zašto? Zato što je bilo očito kako će pobijediti stranka Jedinstvena Rusija što podupire predsjednika Putina, u očima Zapada trenutno glavnoga i jedinoga krivca za sva zla ovoga svijeta. Kakve samoljepive kuverte, tu ni tisuće i tisuće kamera i stotine promatrača nisu jamci demokratske procedure. Baš kao ni u Bjelorusiji koju se – istina je – ne može uspoređivati s etabliranim zapadnim demokracijama, ali u kojoj je izbore ipak nadgledalo 400 (četiri stotine!) stranih promatrača. Tu za demokraciju važe neka druga pravila. Kao, uostalom, i u  slučaju Sirije, gdje su – u jeku rata – održani izbori na kojima je sudjelovala i oporba (ne ona s puškom u ruci) i nakon kojih (a i tamo je bilo stranih promatrača) predstavnici oporbe sjede i u parlamentu, i u vladi. Ali ne, što god da se dogodilo u Siriji, “zna se” da tamo demokracija nema šanse. Dok ne bude srušen Assad.

A, napokon, što je sa šampionom demokracije, sa Sjedinjenim Državama? Tamo je demokratsko pravo svakoga da kandidira za najvišu funkciju u državi, jasno i svima bjelodano ograničeno financijskim sredstvima. Drugim riječima, samo onaj tko uspije sakupiti golem iznos novca ima uopće šansu ući u predizbornu utrku. Najprije novac, onda program! Pa se natječu ne predstavnici građana, odnosno pojedinih svjetonazorskih skupina među njima, nego najuspješniji prikupljači donacija, oni koji su po volji davateljima donacija. Demokracija? Ma naravno – savršena, cijelome svijetu za uzor.

Moglo bi još, ali i to je – kao poticaj za razmišljanje – dovoljno. Koliko su višestranački izbori (i samo oni!) jamac da je neka država zaista demokratska? Uostalom, treba li o tome uopće razmišljati? Ovdje, u Hrvatskoj? Dovoljno je pogledati sastav Sabora, i ovaj dosadašnji i onaj budući, dovoljno je čuti s kakvim stanovištima i “argumentima” nastupaju “uvaženi zastupnici”, pa da bude jasno: samo višestranački izbori nisu jamstvo da u državi u kojoj su održani “stanuje” demokracija. Karikatura demokracije – možda, dapače, vrlo vjerojatno.

Tomislav Jakić
Autor 30.9.2016. u 12:59

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija