Demokracija zaogrnuta plaštem diktature

Tomislav Jakić
Autor 4.6.2022. u 17:30

Izdvajamo

  • Ako su zemlje EU demokratske zemlje, ako su sloboda medija i neometan pristup informacijama imanentni demokraciji, onda se u tim i takvim zemljama ne bi smjelo građanima zabranjivati da gledaju nečije televizijske programe, odnosno onemogućavati ih u tome. Dakle: ne bi se smjelo, a ipak se radi. Zaključak: zemlje što se samodopadno nazivaju demokratskima, iz čega izvode i svoje ‘pravo’ da svima drže lekcije iz demokracije, pa da taj svoj demokrratski poredak i silom nameću drugima, posežu za sredstvima prisile (jer zabrana jest prisila!) svojstvenima diktaturama i autokratskim režimima. Čime dovode u pitanje i svoj demokratski karakter, odnosno u punoj mjeri opravdavaju da ih se nazove demokracijama što su zaogrnute plaštem diktature. Osim toga, zabranama pokazuju i svoju slabost. Informacija s ‘druge strane’, pa čak i propagande s te ‘druge strane’ boji se u pravilu onaj koji zna da istina nije na njegovoj strani i koji osjeća imperativnu potrebu svoje građane ‘zaštititi’ od određenih saznanja, kako bi osigurao njihovu podršku svojoj politici (koja se ponekada zasniva i na goloj laži, kao što je bio slučaj kod napada na Irak!).

Povezani članci

Demokracija zaogrnuta plaštem diktature

Hoće li u zemljama Evropske unije, među građanima koji žive u atmosferi ‘isfabricirane’ istine i bez mogućnosti sagledavanja i ‘druge strane medalje’, ikada više biti moguće postići kritičnu masu koja bi bila u stanju odbaciti nedemokratske metode i sredstva prisile u interesu očuvanja ostatka ostataka demokracije, to je pitanje nad kojim svakim danom lebdi sve veći upitnik. Ili, da kažemo ovako: demokracije se sve bolje osjećaju zaogrnute plaštem diktature. A njihovi građani? Koga briga za njih. Glavno da izađu na izbore, oboružani ‘istinom’ kojom ih hrane navodno slobodni mediji.  

U petak, 3. lipnja/juna godine Gospodnje 2022. demokracija je zabilježila još jednu ‘veliku i vrijednu pobjedu’ u borbi protiv autokracije. Toga su dana, naime, s televizijskih ekrana širom Evropske unije nestala još tri ruska televizijska programa: Rossiya RTR/RTR Planeta, Rossiya 24/Russia 24 i TV Centre International. Šesti ‘paket’ sankcija protiv Rusije striktno se provodi, mada je za njegovo usklađivanje u redovima ujedinjene (zar zaista?) Evrope trebalo nekoliko tjedana i mada su u završnu verziju unijete neke izmjene što – objektivno govoreći – u dobroj mjeri umanjuju izglede za uspjeh i tih novih sankcija (a imaju li one uopće uspjeha u smislu učinka na Rusiju protiv koje su usmjerene, ili se vraćaju kao sve opasniji bumerang onima koji ih proglašavaju, to je posebna priča).

No da, sada dolazi ono obvezno. Ceterum censeo, kao što je govorio rimski senator Katon stariji, čije riječi što su se odnosile na Kartagu uporno zloupotrebljavamo, stavljajući ih u kontekst suvremenosti: Rusija je napala Ukrajinu, prekršivši time norme međunarodnog prava i Povelju Ujedinjenih naroda. Jasno? Jasno! Dobro, idemo onda dalje.

Dakle, građanima svih zemalja Evropske unije uskraćeno je pravo da dobivaju informacije iz određenih izvora, ruskih dakako. Počelo je još i prije ruskog vojnog upada u Ukrajinu neutemeljenim onemogućavanjem emitiranja programa ruskog televizijskog kanala namijenjenog inozemstvu, RT, na njemačkom jeziku. Svakom iole pronicljivijem analitičaru koji pozna usku povezanost i isprepletenost politike i propagande u čiju su službu ‘postrojeni’ mediji u zapadnim zemljama, bila je najkasnije tada jasno da će do rata u Ukrajini doći.

Njemačka je, naime, s ostavštinom Angele Merkel i njezinih godina na čelu vlade, godina što će ostati obilježene i naporima za razvijanje njemačko-ruskih odnosa, smatrana ‘slabom karikom’ u zapadnom bloku koji se, na čelu sa Sjedinjenim Državama, spremao na rat u Ukrajini (eufemizam za američko-ruski rat u kojemu, do sada barem, ginu Ukrajinci i Rusi, a Amerika enormno zarađuje izvozom naoružanja). Pa je već uoči izbijanja rata trebalo onemogućiti da Nijemci o tome što se zbiva dobivaju informacije i iz nekog drugog izvora, osim iz svojih medija koji su upravo čudesno ‘glajhšaltovani’ i koji od početka ruske tzv. posebne vojne operacije zdušno pljuju (baš tako: pljuju) onu istu Angelu Merkel koju su još do prije nekoliko mjeseci dizali u nebesa i s ushićenjem objavljivali hvalospjeve njezinoj mudrosti i uspješnosti.

Čim su Rusi upali u Ukrajinu, Zapad je zahvatila prava groznica uvođenja sankcija Rusiji, mada je bilo posve bjelodano da sankcije pod kojima je Rusija još od 2014. ne donose željene rezultate. Pa je odmah na početku onemogućeno i praćenje cijeloga programa RT (Russia Today – Rusija danas), bez obzira na kojim jezicima. Obrazloženje je bilo koliko jasno, toliko i prizemno. RT, rečeno je u Bruxellesu, propagandni je organ ruske vlade i služi širenju njezinih dezinformacija. Zašto prizemno? Pa zato što radijske i televizijske programe namijenjene inozemstvu, a koji su redovno – na ovaj, ili onaj način – vezani uz politiku vladajućih krugova (to je najblaži mogući izraz), imaju i sve ključne zemlje Zapada. Britanija ima inozemni servis BBC, Sjedinjene Američke Države imaju Glas Amerike i Radio slobodnu Evropu/Radio slobodu, Njemačka ima Deutsche Welle, Francuska – France 24. Svi ti mediji informiraju o svojim zemljama i aktualnim zbivanjima u svijetu u skladu s politikom što ih vode njihove vlade. Svi su oni, dakle, na neki način u službi propagande, što ne znači nužno da šire laži i neistine, nego naprosto da gledaju na svijet kroz optiku vlada svojih zemalja.

Tek usputna primjedba: praksa postojanja takvih ‘vlastima bliskih’ medija nije od jučer. Datira unatrag više desetljeća. I nekadašnja je federacija imala takav radio program koji je emitiran na više svjetskih jezika pod imenom ‘Radio Jugoslavija’.

RT nije ništa drugo. Riječ je o profesionalno vođenom mediju koji ima atraktivne programe, goste i voditelje (do svoje smrti svoj je program na RT na engleskom jeziku imao Larry King, nekada legenda američkog CNN-a, a redovnu emisiju ima i Alex Salmond, nekadašnji premijer Škotske). RT, što je važno reći (koliko god to na Zapadu ne vole čuti), ne laže. Da li povremeno tendenciozno pravi poredak vijesti, stavljajući u prvi plan nešto što prikazuje slabosti Zapada? Bez sumnje! Da li eksploatira teme što ih se na Zapadu nastoji prešutjeti, jer neoliberalnu demokraciju ne prikazuju u najboljem svjetlu? Svakako! Rade li to isto, samo polazeći sa svojih pozicija i navedeni zapadni mediji? Itekako!

A ipak, RT je, doslovno, zabranjen. Baš kao što su sada zabranjene, ‘skinute’ sa satelita, još tri ruske televizije i to zbog, citiramo doslovno, dezinformacijske kampanje i ruske propagande prema javnosti u Ukrajini i EU.

Pa da pokušamo razjasniti neke stvari. Jesu li zemlje Evropske unije demokratske, kako one stare, tako i nove članice? Jesu! Jesu li pridržavanje ključnih kriterija demokratskog ustroja, poštivanje ljudskih prava i sloboda govora, pa s time u vezi i slobodni mediji, neki od ključnih zahtjeva što se postavljaju pred svaku zemlju što želi postati članicom evropske integracije? Jesu! Znači li to da u demokratskoj zemlje njezini građani imaju slobodan pristup informacijama i da im nitko ne može nekom administrativnom mjerom zabraniti primanje informacija iz određenog izvora, drugim riječima – ograničiti njihovo pravo da budu informirani? Znači! Odnosno: trebalo bi značiti.

Jer, očito je da ne znači. Ako su zemlje EU demokratske zemlje, ako su sloboda medija i neometan pristup informacijama imanentni demokraciji, onda se u tim i takvim zemljama ne bi smjelo građanima zabranjivati da gledaju nečije televizijske programe, odnosno onemogućavati ih u tome. Dakle: ne bi se smjelo, a ipak se radi. Zaključak: zemlje što se samodopadno nazivaju demokratskima, iz čega izvode i svoje ‘pravo’ da svima drže lekcije iz demokracije, pa da taj svoj demokratski poredak i silom nameću drugima, posežu za sredstvima prisile (jer zabrana jest prisila!) svojstvenima diktaturama i autokratskim režimima. Čime dovode u pitanje i svoj demokratski karakter, odnosno u punoj mjeri opravdavaju da ih se nazove demokracijama što su zaogrnute plaštem diktature. Osim toga, zabranama pokazuju i svoju slabost. Informacija s ‘druge strane’, pa čak i propagande s te ‘druge strane’ boji se u pravilu onaj koji zna da istina nije na njegovoj strani i koji osjeća imperativnu potrebu svoje građane ‘zaštititi’ od određenih saznanja, kako bi osigurao njihovu podršku svojoj politici (koja se ponekada zasniva i na goloj laži, kao što je bio slučaj kod napada na Irak!).

Eto, u tome i jest stvar. Ruski se televizijski programi, najprije na stranim jezicima, sada i na ruskome, skidaju s ekrana širom Evrope, da građani zemalja članica EU ne bi vidjeli određene snimke i čuli neka svjedočenja o ratu. Da bi u njihovoj svijesti i podsvijesti ostala samo ‘naša’ istina, samo ono što objavljuje vlada u Kijevu i što nekritički (ili ponekada tek uz napomenu kako ovaj ili onaj podatak nije bilo moguće provjeriti iz neovisnih izvora) prenose svi zapadni mediji. Prosječni Evropljanin nije vidio, ili ih je vidio tek s priličnim vremenskim odmakom, prizore predaje ukrajinskih vojnika u čeličani u Mariupolju. U danima predaje, u demokracijama se govorilo o ‘evakuaciji’ i o ‘prepuštanju kontrole’, nije nikada vidio snimke ruskog postupanja prema ranjenim zarobljenicima (da li u tome ima i propagande?; naravno da ima), ali ga se bombardira neprovjerenim pričama o neizvjesnoj sudbini zarobljenika koje ‘muče, tuku, ponižavaju, siluju’; nije nikada vidio prizore napuštenih ukrajinskih vojnih uporišta s gomilama zaplijenjenog oružja zapadnog porijekla (oznake na engleskom!), nije čuo ni jednoga stanovnika iz područja Donjecka i Luganska kako govori o stradanjima pod artiljerijskom vatrom s ukrajinske strane, niti je vidio razrušene ili teško oštećene stambene zgrade, ali i dječje vrtiće u tim najprije samoproglašenim, a sada i od Rusije priznatim državicama.

I upravo zato da takve prizore ne bi vidjeli, da takve iskaze ne bi čuli, građanima zemalja Evropske unije uskraćena je mogućnost praćenja nekoliko ruskih televizijskih programa (još uvijek ne svih!). A to je, osim što se ne može tumačiti drugačije nego kao krajnje nedemokratsko postupanje, ujedno i iskaz nepovjerenja u zdrav razum vlastitih građana. Jer, ako s ruske strane dolaze samo propaganda i laži, a ‘mi’ govorimo isključivo istinu, zar se zaista tako malo vjeruje onim istim ljudima o čijim glasovima ovisi tko će biti na vlasti, pa da im se naprasno onemogućava da nešto vide, ili čuju? I da sami zaključe.

Ni ta praksa nije od jučer. U vrijeme Drugog svjetskog rata širom okupirane Evrope ljudi su nastojali slušati emisije britanskog radija BBC, znajući da njemačka i kvislinška propaganda lažu, a da će sa Savezničke strane dobiti ipak korektniju sliku stanja na ratištima (koja je, istine radi i  to treba reći, bila podložna propisima ratne cenzure). Sile Osovine baratale su isključivo s propagandom i to onom najprizemnijom koja je sve nearijevce prikazivala kao niža, manje vrijedna bića, a neprijatelje nastojala – uz ostalo – difamirati i time što je navodila koliko je ‘obojenih’ u redovima njihovih vojski. Vrhovni šef nacističke propaganda, Joseph Goebbels, osim što je svakog jutra na telefonskoj konferenciji s glavnim urednicima svih medija dogovarao, bolje reći; određivao na koju će se temu i s kojim porukama pisati komentari, imao je na svojem radnom stolu mikrofon preko kojega se, pritiskom na prekidač, mogao uključiti u program svih njemačkih radio-stanica i objaviti Trećem Reichu neku novu pobjedu, ili pak pokušati zamagliti neki novi poraz. Koliko je propaganda bila razrađena i kod kvislinga govori i činjenica da su u ustaškoj para-državi unaprijed tiskali letke pod naslovom ‘Staljingrad je pao’ namijenjene distribuiranju nakon očekivane pobjede nacista (i ustaša i domobrana koji su se borili pod Staljingradom zajedno s njima) što se pretvorila u jedan od najvećih, sudbonosnih poraza Hitlerove soldateske.

U Hitlerovoj Njemačkoj, u okupiranoj Evropi, pa i u navodno nezavisnoj hrvatskoj državi, za slušanje ‘neprijateljskih’ radio-stanica gubila se glava. Doslovno. Bilo je pitanje života ili smrti nakon što bi se potajno odslušale vijesti BBC-a postaviti kazaljku kojom se birala radio-stanica na neku drugu, jer se znalo da su agenti i Gestapo (nacističke tajne policije), kao i oni kvislinških režima nakon upada u stanove ‘sumnjivih’ najprije prilazili radijskim prijemnicima i uključivali ih, kako bi utvrdili čiji se program slušao. Ako je to nekom nesrećom bio BBC, znalo se što slijedi. Takve drakonske kazne za slušanje nacističkih radio programa u savezničkim zemljama nisu postojale, mada bi svatko tko bi – na primjer – u Britaniji slušao Radio Berlin, morao računati s velikim neugodnostima, možda čak i s deportiranjem u logore ze potencijalno neprijateljske strance u kojima su se, evo još jednog paradoksa, u Britaniji nakon početka rata našli i Židovi iz Njemačke koji su pobjegli pred Hitlerovim terorom (baš kao što su Amerikanci pohapsili i zatočili sve svoje građane japanskog porijekla, smatrajući ih potencijalnim neprijateljima).

No, eto, sve se razvija, sve napreduje, pa da ne bi morala izricati smrtne kazne svojim građanima koji bi gledali ruske televizijske programe, demokratska Evropska unija ih od toga štiti, onemogućavajući im to gledanje. I opet ništa novoga, ometanje ‘neprijateljskih’ elektronskih medija postojalo je i u vrijeme Drugoga svjetskog rata. I tu dolazimo do još jedne nelogičnosti. Primijetili ste da, kada govorimo o tome vremenu, govorimo o državama koje su bile u izravnom vojnom srazu, o neprijateljskim, zaraćenim državama. Kada bi se ta logika protegnula na današnje stanje, onda bi bilo očekivano da će Ukrajina onemogućavati praćenje ruskih medija, a da će se Rusija jednako tako postaviti prema onim ukrajinskima. Ukrajina jest zabranila rad povećem broju medija, proglašavajući ih pro-ruskima, Rusija, primjenjujući recipročne mjere, ograničava rad zapadnih novinara na svojem području i selektivno u talk show emisijama daje riječ i onima koji kritiziraju (s mjerom, naravno) vladu u Moskvi. Suočeni smo, međutim, sa situacijom u kojoj praćenje ruskih medija onemogućavaju države koje uporno tvrde kako nisu u ratu s Rusijom, niti to žele biti, ali primjenjuju metode jednake onima što ih primjenjuju zemlje u ratu.

I to su činjenice.

A zaključak? Moguć je samo jedan: takozvani demokratski Zapad na čelu sa Sjedinjenim Državama u ratu je s Rusijom, odnosno protiv Rusije. Riječ je, s jedne strane, o klasičnom predstavničkom ratu (proxy war) u kojemu Ukrajinci (koje Rusi jesu napali!) ginu za račun realiziranja strateškog plana Zapada: slabljenja Rusije na političkom, ekonomskom i vojnom planu, kako bi se ‘oslobodile ruke’ za konačni obračun s Kinom koja je – u očima zapadnih stratega – prava i jedina opasnost za položaj Sjedinjenih Država kao hegemona koji određuje kakav će biti svijet u kojem živimo. S druge strane, riječ je o propagandnom ratu do sada neviđenih razmjera u kojemu su zapadne demokracije posegnule za sredstvima kakvima se inače služe jedino i samo diktature.

Hoće li u zemljama Evropske unije, među građanima koji žive u atmosferi ‘isfabricirane’ istine i bez mogućnosti sagledavanja i ‘druge strane medalje’, ikada više biti moguće postići kritičnu masu koja bi bila u stanju odbaciti nedemokratske metode i sredstva prisile u interesu očuvanja ostatka ostataka demokracije, to je pitanje nad kojim svakim danom lebdi sve veći upitnik. Ili, da kažemo ovako: demokracije se sve bolje osjećaju zaogrnute plaštem diktature. A njihovi građani? Koga briga za njih. Glavno da izađu na izbore, oboružani ‘istinom’ kojom ih hrane navodno slobodni mediji.

Tomislav Jakić
Autor 4.6.2022. u 17:30