Demokratski front i mnogo razbojnika

Željko Pavićević
Autor/ica 27.1.2015. u 17:17

Izdvajamo

  • Slom režima koji je ukinuo „Utisak nedelje“, „Mentalno razgibavanje“, „24 minuta sa Zoranom Kesićem“ i „Veče sa Ivanom Ivanovićem“, te od nekadašnjeg "B92" napravio modernu „Palmu plus“, moguć je jedino ukoliko „demokrate“ u redovima DS-a prevaziđu lične interese zarad višeg dobra. Reformisana Demokratska stranka sa pravim liderom na čelu stranke, mogla bi postati stožer demokratske opozicije i pokretač promena. Opozicioni lideri bi lične sujete i ideološke razlike morali prevazići konsenzusom oko minimuma nacionalnog interesa i otpočeti progresivno delovanje u cilju stvaranja kritične mase unutar građanstva. Jasnom politikom i merama, „demokratski blok“ bi zadao prvi u nizu udaraca SNS-u i vladajućoj koaliciji.

Povezani članci

Demokratski front i mnogo razbojnika

Foto: misha.blog

Sunovrat trenutne opozicije u Srbiji datira još od atentata na premijera Srbije, Zorana Đinđića. Atentat je bio prva prskotina, mikroskopska pukotina u opozicionom delovanju, a njeno decenijsko širenje pomogli su oni koji danas sede u predvorju Vučićeve vlade, kao i oni koji raspredaju priče o nekakvom „demokratskom frontu“. Da li Srbija ima opoziciju i kapacitet da savlada pogubnu politiku naprednjačkih hordi, više nije pitanje. Pitanje je da li u Srbiji postoji „kritična masa“ koja shvata neophodnost promena.

Nedugo nakon atentata na premijera započinje propadanje jedne od nekada vodećih opozicionih stranaka iz perioda vladavine režima Slobodana Miloševića, Demokratske stranke. Dolazak Borisa Tadića na mesto predsednika demokrata označio je početak kraja svega onoga za šta se zalagao Zoran Đinđić. Politika kohabitacije sa licima iz pozadine atentata na premijera, pomirenje sa ostacima Miloševićevog režima i apstraktna unutarnja i spoljna politika srbijanskih Vlada rezultirala je stvaranjem siromašne i isfrustrirane Srbije, neosposobljene da odgovori šansama i izazovima 21. veka.

Period kohabitacije „demokrata“ sa vladom Vojislava Koštunice za rezultat je imao ekspanziju rezultata burazerskih privatizacija iz 90-ih, ali i udaljavanje od politike euro-atlanskih integracija. Biznismeni brokerskog mentaliteta i investicione kratkovidosti, koristeći nedostatke monetarne politike, dobijaju na značaju postajući nosioci nekakvog mutnog privrednog razvoja Srbije. Od tada pa do današnjih dana, oni samo ubiraju plodove tuđeg rada u čemu im država svesrdno pomaže svojom pogubnom politikom.

Period kohabitacije sa „destruktivnom politikom truta“ biva zamenjen „pomirenjem“ sa ostacima rigidnog sistema 90-ih, nereformisanom Socijalističkom partijom Srbije. Rezultati ovakvog ponašanja demokrata su nastavak nejasne politike integracija, tada predstavljene kroz oslanjanje zemlje na „četiri oslonca“ i stvaranje uslova za afirmaciju novih političkih ideja te pojavu Srpske napredne stranke.

Za sve ovo vreme u Demokratskoj stranci na snazi je negativna selekcija negativnog autoriteta. Na vodeće funkcije izbijaju oni koji su nekada bili oponenti Đinđićeve politike kao i „nova generacija“ tatinih i maminih sinova. Stranku napuštaju Čedomir Jovanović i Zoran Živković, nekadašnji nosioci promena, stvarajući svoje stranke. Nekada ukrupljena opozicija počinje da se sitni, ali i ideološki razilazi. Nekadašnji „levičari“ postaju preko noći „liberali“, zbunjujući demokratsku javnost na više frontova. Konačan udarac demokratama zadaje upravo Boris Tadić, napuštajući stranku i dovodeći je u stanje da ono što je ostalo od nje bude podeljeno na pola.

Ovakav ambijent najviše pogoduje novonastalim „naprednjacima“, jer im omogućava da stvore ono što nikada kao radikali nisu imali, koalicionu širinu. Lepeza mogućnosti i prilika za SNS postaje preširoka, a za Srbiju sve uža i uža. Rigidan sistem 90-ih, modernizovan i suroviji, stupa na snagu ponovnim dolaskom crveno-crne koalicije, a svoju ekspanziju i vrhunac dostiže malom rokadom. Crveno-crna koalicija postaje crno-crvena, a u Srbiji otpočinje period ološokratije oličen vladavinom nekada najbližih Šešeljevih saradnika. Ovaj period ostaće zapamćen po neviđenom gušenju medija, gušenju ljudskih prava i sloboda i uvođenju tihe diktature. Otpočinje snimanje nekog drugog filma u kojem preovladavaju scene prepune iskrenih laži premijera, upucavanja i demagogije političara vladajuće koalicije, promenljivog ponašanja predsednika, ali i politikanstva i populizma dela opozicije.

Pad Dragana Đilasa sa mesta predsednika Demokratske stranke, izazvan prljavom medijskom hajkom naprednjaka i unutarstranačkim smicalicama, ozbiljno je ugrozio neko buduće delovanje onoga što se u Srbiji može nazvati opozicijom.

Nikada do sada Demokratska stranka nije bila podeljena tako jasno i tako očigledno kao što je danas. Nikada do sada demokratska javnost nije imala nepoverenje u politiku i pojedine lidere unutar DS kao što ima danas. Baš iz tih razloga, nikada kao danas Srbija nije bila bez jake i organizovane opozicije.

Nova stranka Zorana Đivkovića i Pokret „Dosta je bilo“ nekadašnjeg ministra Vučićeve vlade, Saše Radulovića, svojim političkim delovanjem više podsećaju na pekinezere koji neiscrpno laju na razjarenog rotvajlera. Sa druge strane, LDP, Čedomira Jovanovića i SDS, Borisa Tadića, liče na „udavače“ koje bezrezervno, ali prikriveno, veruju da će ih „mladoženja“ iz vlade Srbije privesti k’ sebi iako na lokalu neometano deluju zajedno. No, možda baš to iščekivanje nekada opozicionih stranaka, a sada „udavača“, unosi nemire u vladajuću koaliciju.

Sukobi u redovima naprednjaka nisu tajna. Oni postoje i to je potpuno očekivano. Plena je malo, a hijena je mnogo među lavovima. „Tikva“ počinje da puca. No, da li će pući i kako, zavisi pre svega od Demokratske stranke i SPS-a.

Slom režima koji je ukinuo „Utisak nedelje“, „Mentalno razgibavanje“, „24 minuta sa Zoranom Kesićem“ i „Veče sa Ivanom Ivanovićem“, te od nekadašnjeg “B92” napravio modernu „Palmu plus“, moguć je jedino ukoliko „demokrate“ u redovima DS-a prevaziđu lične interese zarad višeg dobra. Reformisana Demokratska stranka sa pravim liderom na čelu stranke, mogla bi postati stožer demokratske opozicije i pokretač promena. Opozicioni lideri bi lične sujete i ideološke razlike morali prevazići konsenzusom oko minimuma nacionalnog interesa i otpočeti progresivno delovanje u cilju stvaranja kritične mase unutar građanstva. Jasnom politikom i merama, „demokratski blok“ bi zadao prvi u nizu udaraca SNS-u i vladajućoj koaliciji.

Sa druge strane, konačan udarac, a time i slom SNS-a, zadao bi upravo lider reformisanog SPS-a. Tada bi mogli da razgovaramo o participaciji SPS u „konsenzusu“ i stvaranju neke buduće post izborne koalicije.

Nastaviće se.

Željko Pavićević
Autor/ica 27.1.2015. u 17:17