Demonov zadah i miomiris mržnje

Predrag Lucić
Autor 2.10.2014. u 12:24

Povjerujete li njuhu kardinala Bozanića, sklonište od demonova zadaha možete potražiti u hermetički zaštićenim prostorima duhovne literature nad kojom ni nadbiskup zagrebački ne bi začepio nos. Možete punim plućima udahnuti tekst hrvatskoga teologa i odgajatelja mladih naraštaja pod naslovom »Apologija mržnje«…

Toliko je puta u ova dva dana citiran najmiomirisniji dio šibenske propovijedi kardinala Josipa Bozanića u arkanđeosku slavu svetoga Mihovila, da bi čudo Božje bilo ako bi se u zemlji Hrvatskoj pronašla duša krštena ili nekrštena koja tu besjedu ne bi znala ponoviti naizust i bez zamuckivanja, tečno poput Očenaša: »Ova Crkva i ovaj vjernički narod s nevjericom gleda kako se olako pogubnim metodama demonov zadah širi različitim strukturama, vidljivima i onima oku skrivenima, i ne dopušta ozdravljenje hrvatskoga bića.« Amen.

Ali naći će se zato poprilično svijeta zadivljenog izdržljivošću i nadnaravnom sposobnošću zagrebačkoga nadbiskupa da, unatoč tako raširenom smradu, svoju podugačku homiliju održi bez zaštitne plinske maske TR82S, a neće manjkati ni onih što, iskreno zabrinuti za kardinalovo zdravlje, očekuju da se medicinska struka i nadležne sanitetske službe izjasne je li zrak u Hrvatskoj doista toliko kužan ili se ipak radi samo o olfaktornim iliti njušnim halucinacijama građanina Bozanića.

Opreza radi, nije zgorega povjerovati kardinalu pa hermetički zatvoreno sklonište od demonova zadaha potražiti u duhovnoj literaturi nad kojom ni tankoćutni nadbiskup zagrebački ne bi začepio nos. Skloniti se, dakle, u vjerski tisak gdje je jedan profesor fundamentalne teologije na jednom hrvatskom katoličkom bogoslovnom fakultetu nedavno objavio nadahnuti članak pod samoljubilačkim naslovom »Apologija mržnje«.

Fundamentalni teolog i, što je još ljepše, odgajatelj mladih naraštaja u tom se tekstu žali kako ga »uvijek iznova začudi nepostojanje mržnje« i iznosi svoje dešperatno mišljenje o današnjemu čovjeku koji »nije sposoban istinski mrziti«. Omakne se, istinabog, i tim nesposobnim ljudima da zamrze jedni druge, da se žestoko posvađaju, ali se – na užas našega teologa – »već sutradan ili nakon određena vremena nazovu ili susretnu te razgovaraju kao da ništa nije bilo«. I dok se oni međusobno šale i tapšu po ramenima, lišeni i najmanjih mrzilačkih ambicija, naš se fundamentalni teolog i, što je još ljepše, odgajatelj mladih naraštaja u nevjerici pita: kako su se mogli prestati mrziti?

Srećom, na to je teško pitanje ubrzo pronašao vrlo jednostavan odgovor: interes. Ti jebeni ljudi zbog interesa nisu sposobni mrziti nikoga i ništa, pa tako ni zlo. »Prelaze olako preko zla, mire se i stvaraju kompromise. Drugim riječima, zlo uopće ne uzimaju ozbiljno.« I našemu teologu postaje razumljivom i štoviše dragom ona »mržnja izražena u mnogobrojnim psalmima koje kršćani mole i trebaju moliti«, a koju govno od modernoga čovjeka smatra skandaloznom. Pa onda naš fundamentalni teolog i, što je još ljepše, odgajatelj mladih naraštaja niže kletve ispisane u Psalmima (»Djeca njegova nek’ postanu siročad, a njegova žena udovica! Nek’ mu djeca budu skitnice, prosjaci, nek’ budu bačena iz opustjelih domova! Nek’ mu lihvar prigrabi sav posjed, tuđinci nek’ razgrabe plod muke njegove!«) sa strašću ravnoj onoj s kojom je njegov hrišćanski brat Amfilohije Radović nedavno proklinjao crnogorskog premijera Mila Đukanovića zbog uvođenja ekonomskih sankcija presvetoj Rusiji (»Ko ne bio vjeran jednojezičnoj, jednokrvnoj Rusiji, dabogda živo meso od njega otpadalo, bio proklet tri puta i 3000 puta od mene!«).

I hvali taj hrvatski teolog – ako vas baš zanima: Ivica Raguž mu je ime – drevnoga izraelskog čovjeka koji je »mogao neizmjerno mrziti jer je, za razliku od poganskoga svijeta, zbog vjere u Jahvu, Boga pravednosti, bio neizmjerno osjetljiv za pravednost« i zaključuje kako je »danas potrebno, koliko god to neprikladno zvučalo, ponovno vratiti dostojanstvo biblijskom poimanju mržnje koja, dakako, nije u suprotnosti s ljubavlju«, jer – »samo onaj koji zna ljubiti, ljubiti dobro, taj zna i mrziti, mrziti zlo«.

A vi se sad nad takvom vjerskom literaturom pitajte je li naš fundamentalni teolog i, što je još ljepše, odgajatelj mladih naraštaja u miholjskoj homiliji kardinala Bozanića uspio iščitati hvalevrijedan pokušaj »vraćanja dostojanstva biblijskom poimanju mržnje«? I hoće li, nakon što se to dostojanstvo vrati, svaka poruka ljubavi s oltara u sebi nužno sadržavati i govor mržnje ili će se možda svesti na puki izgovor za mržnju?

Hoće li teologija kakvu propovijeda autor »Apologije mržnje« zaglaviti u starozavjetnim Psalmima, bez nade da ikada stigne do Prve Ivanove poslanice gdje se kaže: »Tko tvrdi da je u svjetlu, a mrzi svoga brata, u tami je sveudilj.

Tko ljubi svoga brata, stalno je u svjetlu, i u njemu nema sablazni. Ali tko mrzi svoga brata, u tami je; on živi u tami i ne zna kamo ide, jer mu je tama zaslijepila oči.«? I je li takva teologija uopće u stanju pojmiti i Boga i ljude koji nikoga i ništa ne mrze?

Novi list

Predrag Lucić
Autor 2.10.2014. u 12:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija