Desanti na (Titov) Drvar

Izdvajamo

• Ovako kako ste započeli, odnosno kako već neizdrživih dvadeset godina prakticirate, nikada nećete dostići niti Titove anakrone ekonomske, pa ni ekološke, pa čak ni demokratske standarde iz 1965-te, dvadeset godina iza „njegova“ rata.

Povezani članci

• Zašto vjeronauk mora biti stvar izbora
• Misli li Hrvatska da su Bošnjakinje tražile?
• Andrej Plenković uči tovara gladovat’
• Alterra: fragment povijesti, prije konačne pobjede
• 2500 posmatrača Koalicije nesmetano pristupilo biračkim mjestima
• Izbori u Mostaru: Ko će nakon 16 godina naslijediti Ljubu Bešlića

Iz današnje perspektive gledano, ona Titova tmasta oblačina u mom sjećanju postaje sve svjetlija i transparentnija, štoviše počinje poprimati obilježja aureole dobroga anđela čuvara odnosno univerzalnog (i komunističkog, i pravoslavnog i katoličkog) sveca zaštitnika Drvara.

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin

„Skraćujući“ onomad vožnju iz Zagreba do Dubrovnika dragim mi i u odnosu na autoput neusporedivo živopisnijim bosanskohercegovačkim prečicama, ovoga puta pred Bosanskim Petrovcem skrenuh udesno, baš kao što učinih i pred 30-tak godina, od kada datira moj neveseli prvi doživljaj (tada još Titovog) Drvara. Pamtim oblak smoga koji je toga sunčanoga dana bez daška vjetra nalegao nad gradić, tako da se on odozgo, s prijevoja s kojega pukne pogled na prostrano Drvarsko polje, jedva nazirao. Zapravo, u kosoj projekciji odozgo maglovito se vidjela bliža polovica gradića, te ona odurna oblačina u punini svojih oblina i bogatstvu nijansi svoga sivila, te donji dijelovi tvorničkih dimnjaka koji su povezivali ta dva (polu)kruga odnosno te dvije razine. Nisam bio sam, ali i da jesam, teško da bi me išta nagnalo da za predah izaberem baš tu možda i najneprivlačniju tačku moga ondašnjeg proputovanja kroz Bosnu i Hercegovinu.

Sada (ne više Titov) Drvar vidio se s istog onog prijevoja kao na dlanu u svim svojim dimenzijama s dominirajućim vertikalama onih tvorničkih dimnjaka. Dan je također bio sunčan i bez vjetra, a nad cijelim Drvarskim poljem, pa ni iznad samoga Drvara ni oblačka. Imao sam tek toliko vremena da se provozam glavnom ulicom i da se s olakšanjem vratim na glavnu cestu i nastavim put prema Bosanskom Grahovu i Livnu, ispunjen nekim sjetnim dojmom kao da se ona oblačina od prije trideset godina rasplinula po Drvaru, trajno mu sivilom oblijepila kuće i ulice, i beznađem kontaminirala sve Drvarčane, od „Titovih“ starosjedilaca, preko prolazno „humano“ namagarčenih, pardon, preseljenih, srednjobosanskih „Hrvata“, do danas opet prevladavajućih „Srba“ povratnika.

Jedina kolorirana, nesiva slika koju sam uočio je ogromni poster koji je zauzeo cijelo bočno krilo jedne višekatnice u centru s portretom velikog vožda, predsjednika „Republike šumske“, kako objekt njegova predsjednikovanja običava nazivati prijateljski beogradski portal, i njegovom porukom (ako sam dobro stigao pročitati): „U meni teče krv Drvarčana“. Utvrdio sam da ta izjava datira još iz 2012-te, kada je on na obljetničkoj, okruglo dvadesetidrugoj, proslavi krsne slave Eparhije bihaćko-petrovačke – Saboru srpskih svetitelja pred velebnim hramom Svetoga Save u Drvaru u nadahnutom govoru „pred više od 3000 vjernika“ istaknuo da nikada „neće odustati od odbrane srpskog naroda i njegova identiteta“. Koji narod i koji identitet on, kako nas Youtube informira ovih dana, brani svim sredstvima ne štedeći ni vlastito grlo i glasnice iz kojih se širom „Šumske“ razliježe „pravo“ narodna i pravo-slavna odnosno pravo četnička pjesma.

Sličan kulturološki, civilizacijski šok doživio sam pred desetak godina vozeći kroz popaljenu pustoš nekada većinski „hrvatske“ Bosanske posavine, od Bosanskog Broda (na ulazu u koji je tada pisalo Cpпckи Бpoд, a onda ih prisililo pa skinuli Cpпckи, ali nisu vratili ni Бocaнckи ni Bosanski, već dovijajući se kako u toj teškoj situaciji ostati dosljedan u „odbrani srpskog naroda i njegova identiteta“ ostavili samo Бpoд, jer ako ne može Cpпckи, e neće vala biti ni Bosanski, jer bez obzira što odmah preko Save eto još postoji i Slavonija i tamošnji Slavonski Brod, s ove strane više nema Bosne, jer je sve bosansko od geografskog, preko nacionalnog(čitaj: plemenskog), do toponimskog u Republici Srpskoj, kako joj i samo ime govori, konzumirano (veliko)srpstvom); pa preko (nesuđene im Srpske) Dervente do (nesuđenog im Srpskog) Doboja. U ondašnjoj („Titovoj“) Derventi, na primjer, jednoj od industrijski i poljoprivredno najrazvijenijih i najbogatijih općina u SR BiH bilo je više zaposlenih nego danas ukupno preostalih stanovnika, mahom „Srba“. Jer povratak prognanih i raseljenih nesrba ide nikako. Između ostalog i zbog toga što se najvećim borcem i krčiteljem putova toga povratka pokazuje osebujni tamošnji župnik „Crkve u Hrvata“, koji također voli pjevati, pa i natpjevavati se s dodikolikim „šumarima“ u interpretaciji sličnih „šumskih“melodija, tek ovdje umotanih u protusrpski odnosno ustaški verbalni celofan tipa da je Derventa oduvijek bila „hrvatska“, a da se „Srbi vraćaju u šumu odakle su i došli“.

A banjolučki (i derventski i drvarski) biskup drži jednim od svojih prioriteta izgradnju odnosno obnovu davno nekad zatrte katoličke crkve u Drvaru. Pa zabrinut za duše preostalih 300-400 srednjobosanskih katolika koji još nisu završili svoje prognaničko proputovanje kroz Drvar, učestalo piše molećiva odnosno protestna pisma nadležnima u Općini, odnosno ponovno Opštini Drvar. Iako je sve izvjesnije da će ga i oni uskoro napustiti glavom bez obzira odnosno trbuhom za kruhom. Jer kruha (posla) ni za njih ni za 12-tak hiljada vraćenih „Srba“ u Drvaru nema. Pa će uskoro slijediti novi val iseljavanja netom doseljenih povratnika…

Iz današnje perspektive gledano, ona Titova tmasta oblačina u mom sjećanju postaje sve svjetlija i transparentnija, štoviše počinje poprimati obilježja aureole dobroga anđela čuvara odnosno univerzalnog (i komunističkog, i pravoslavnog i katoličkog) sveca zaštitnika Drvara.

A da je, gospodo predsjednici i načelnici, episkopi i biskupi, župnici i popovi, za promjenu, malo ohanut i zađes’ šovinističke svirale za pas, pa udruženim snagama poradit ne bi li se opet nebo iznad Drvara i Dervente, umjesto duša vaših podanika i vjernika, počelo zagađivati. Time biste, pretpostavljenim ekološkim gunđalima usprkos, pokazali da ste zaista zabrinuti za sudbinu „srpskog narod i njegova identiteta“ odnosno za „spasenje hrvatskih duša“ u „šumovitoj“ Bosni (i Hercegovini). Jer ovako kako ste započeli, odnosno kako već neizdrživih dvadeset godina prakticirate, nikada nećete dostići niti Titove anakrone ekonomske, pa ni ekološke, pa čak ni demokratske standarde iz 1965-te, dvadeset godina iza „njegova“ rata.