Deset godina kasnije

Autor 12.9.2011. u 08:55

Deset godina kasnije

Toga dana, 11. rujna kojemu nije potrebno navoditi godinu, sunce je zašlo iza razrušenih zgrada u jednom potpuno drugačijem svijetu. Taj svijet obilježavale su neke drugačije konture napola napuštenog grada. Životne jednadžbe koje su dotad vrijedile više nisu bile primjenjive. Tako se bar činilo.Danas, deset godina nakon što pali visoki tornjevi u New Yorku, Pentagon razrezan napola, a preusmjereni zrakoplov pao na polje pored Shanksvillea u Pennsylvaniji, ljudi se sjećaju gdje su bili kad su čuli da se dogodilo ono nečuveno. 

Sjećanja su i dalje svježa i prebolna. Drhtaja tla, zida dima koji je prigušio sunčevu svjetlost, prašine koja guši, ljudi koji se bacaju u ponor – neprežaljenog gubitka ljudskih života i epskih junačkih činova. Preopterećenih telefonskih linija koje ih nisu mogle spojiti s onima koji imaju odgovore. Ljudi koji u automobilima slušaju radio, izvještaja o još zrakoplova na nebu, straha od još ubojica koji dolaze. Također, sjećaju se bolnih dana, tjedana i mjeseci nakon toga. Ljudi koji kupuju padobrane i kanue kako bi se sljedeći put na vrijeme spasili. Potrage za ostacima koja kao da je trajala cijelu vječnost. Sprovoda za sprovodom.Napadi su iz temelja izmijenili živote obitelji, očeva, majki, muževa, žena, djece gotovo 3000 ljudi koji se tog kobnog dana nisu vratili kući. Paul Simon izjavio je kako ne zna hoće li ikada više uspjeti snimiti album. Jedna je žena na mjestu odavanja počasti napisala kako joj je žao što je rodila djecu, što je takvu nevinost donijela na ovaj svijet koji joj više nije shvatljiv.No, između očekivanja i stvarnosti otvorio se ponor. Proročanstva o dodatnim napadima na Sjedinjene Američke Države nisu se obistinila, bar ne još.Očekivalo se da će se promijeniti toliko stvari koje se još nisu promijenile. New York, koji po svojoj naravi neupitno prihvaća svekolike različitosti, bio je voljan pomiriti se s 11. rujnom i nastaviti živjeti.

Ljudi s Wall Streeta, slavljeni kao mučenici i junaci u danima nakon napada, nakon toga pretvoreni su u zločince i u očima javnosti osuđeni zbog beskrajne pohlepe. Amerika je ponovno postala nacija ideoloških podjela i necivilizirane političke nepopustljivosti. Što nam je od svega toga ostalo? Izuvanje i neugodni pregledi u zrakoplovnim lukama. Skupljanje svih tih podataka o tome tko smo i što radimo, njuškanje koje se više prihvaća negoli se njemu protivi. Trajna sumnja u muslimane. Dva udaljena rata kojima nema jednostavnog završetka, a čiji se ukupni trošak popeo na 1,3 bilijuna dolara i još uvijek raste. Uvjerenost kako puna odmazda može doći jedino po cijenu američke budućnosti. Neprestano prisutan osjećaj kako odnekuda izvana vreba nešto zlokobno. Ubojstvo Osame bin Ladena nije označilo kraj. Kao ni protok deset godina. Većina Amerikanaca učinke 11. rujna na svakodnevni život osjeća puno blaže negoli dolazak Facebooka i Twittera. Odnosno, navalu kritičara na kabelskoj televiziji. Ili zagušujuću recesiju. U konačnici, svaki pojedinac uz 11. rujan veže neko svoje vlastito značenje, ako je tako nešto moguće. Osim u obiteljima žrtava, životi većine ljudi nisu se drastično promijenili. No, ipak postoje određeni tragovi 11. rujna koji neće tako brzo nestati.

Povući crtu
Iz šoka i ruševina, Gerard Decatrel pokušao je zamisliti New York sutrašnjice, način na koji bi se taj grad mogao izmijeniti. Tih dana, mašta vas je mogla odvesti na raznolika mjesta. Radio je u Morgan Stanleyju u središtu Manhattana kao broker za dionice u stranim valutama. Bilo mu je 30 godina. S obitelji je živio u središtu grada. Kako je razmišljao o ishodima, odlučio je da postoje oni koji su mu prihvatljivi i oni koji to nisu. “Povukao sam crtu”, rekao je. “Odlučio sam kako bih mogao podnijeti da New York postane poput Jeruzalema i da se u njemu neprestano odvijaju konvencionalni napadi. Ali u slučaju bioloških ili kemijskih napada, rekao sam kako bih se prijavio u vojsku.” Nije si mogao u potpunosti i logički objasniti takav nagon. Nije poznavao nikoga tko je poginuo u napadima. Uzimanje oružja u ruke značilo bi uputiti se u alternativnu stvarnost, u kojoj bi iza sebe ostavio suprugu, četverogodišnju kćerku i jednogodišnjeg sina. “Ne znam zašto, ali shvatio sam to osobno”, rekao je. “Rođeni sam Njujorčanin.” Te jeseni na iscrpljeni i prestravljeni grad izvršen je napad antraksom. To je bilo to. Prešli su preko njegove crte. Pridružio se marincima. U Morgan Stanleyju rekli su kako ga shvaćaju, neka ide, a posao će ga čekati kad se vrati. I supruga mu je dala pristanak. Tada nije znao kako mu samo udovoljava. Smatrala je kako će ga odbiti jer je prestar. Morao se posvetiti treninzima i šestogodišnjem službovanju, dakle vojsci ukupno dati osam godina života. Preselio se u Virginiju, pa na Floridu, pa u Kaliforniju. A onda je otišao u Irak, i to na tri sedmomjesečna roka kao pilot napadačkog helikoptera Cobra. Letio je u preko 500 misija. Pucao je na neprijatelja i neprijatelj je pucao na njega, ali kaže “nisu pucali baš dobro”. “A nisu imali ni dobro oružje.” Vrijeme je smatrao najvećom opasnošću jer su zasljepljujuće pješčane oluje vidljivost smanjivale do nule. Osjećao se staro jer su gotovo svi ostali bili tako mladi. Poginula su dva pilota iz njegovog voda. No, isto tako je stekao doživotne prijatelje kakve nigdje drugdje ne možeš steći. Prošlog rujna otpušten je iz marinaca i vratio se u svoj grad. Ponovno radi za Morgan Stanley, ponovno trguje dionicama i bori se protiv nestabilnog tržišta. Učinio je nešto. Odslužio je svoje. Sve to nešto znači. On tvrdi da ga je to iskustvo promijenilo. “Imam više samopouzdanja i drugačije gledam na stvari. Kad nešto na burzi pođe po krivu, svi počnu paničariti. Ja ne. Nitko ne umire. Tržište me ne može uznemiriti.”

Život postao još gori
Međutim, neki ljudi samo zatresu glavom kad se prisjete svega. Jonathan Zimmerman, profesor pedagogije i povijesti pri Sveučilištu New York, rekao je: “Sjećam se kako su ljudi govorili, Svi ćemo mi biti Njujorčani. Govorili su kako ćemo se svi uozbiljiti. Pa to je presmiješno! Televizijski reality bio je na samom začetku. Nije bilo nikakvih takvih trivijalnih serija. Zamislite da je iz toga proizašla neka nova ozbiljnost.” Izrekao je ono što svi mi uviđamo: “Život običnih građana još je naporniji, još polariziraniji, još gori. Taj događaj nije imao spasonosni učinak kakvom smo se nadali.”

Otvaranje malih vrata
Tuga se morala nekamo usmjeriti. Bilo je mjesta koja su je primala, internetski centri, kao i brojne donacije koje su dolazile sa svih strana. Izraz sućuti Colleen Casey iz Bolingbrooka u Illinoisu došao je 19. rujna 2001. Izrazila je općeprihvaćeno stanje koje su mnogi osjećali: “Ne očekujem da će mi život ikada više biti kao prije.” Kao utjehu ponudila je pjesmu “Treba mi mir” koju je otkrila kad joj je bilo 14 godina, a otac joj je nenadano preminuo uslijed srčanog udara. Njoj je pomogla, možda će pomoći i nekome drugome. Dodala je: “Pokušat ću bolje živjeti svoj život.” Amerikanci su poginuli na putu za posao. Ona je osjećala kao da na neki način mora otplatiti njihovu žrtvu. Danas Colleen živi u Addisonu u Illinoisu i radi kao revizor dozvola za materijale pri Nuklearnom regulatornom vijeću. Ima isti posao, ali na novom mjestu. Pedesetčetiri su joj godine i još uvijek je sama.

Je li bolje živjela svoj život?
Ne možeš se tako lako promijeniti. I sama je bila svjesna toga. No, postojala su neka mala vrata koja je mogla otvoriti. Bila je stidljiva, ali je počela činiti više, prestala se deprimirati zbog vlastitih problema, ići na mjesta koja nije posjetila, potpirivati vatre u sebi. Spomenula je kako je sudjelovala u utrci za dijabetes, utočištu za siromašne i sprječavanje samoubojstava. U želji da popravi zdravstveno stanje, počela se baviti vodenim aerobikom. “Pokušala sam više slušati, stvarno slušati ljude koje susrećem u svakodnevnom životu”, rekla je. “Ljudima je potreban osjećaj da ih netko čuje i cijeni.” Pokušava biti ljubaznija. Sada daje novac onima koji ga prose, kao što su muškarci na raskrižjima, onima koji čuče s rukom ispisanim natpisima “beskućnik” ili “pomozite”. Odlučila je to činiti. U automobilu uvijek drži bočicu vode i novčanicu od 20 dolara koje je spremna udijeliti.”Iako neki moji prijatelji misle da sam luda što to radim”, priznala je, “nikada, baš nikada nisam doživjela nikakvu neugodnost. Samo zahvalnost.””Svi se mi pokušavamo nekako provući kroz život. Ja pokušavam učiniti malo više. To je sve što mogu.”

Život s nedaćama
Taj nam se dan ukopao u srca i misli, i nitko nije znao koliko dugo će se tamo zadržati. Svi smo znali da će se zakopati duboko, i to na jako dugo. Mnogi su to prihvatili. Odmaraju na trosjedima i pokušavaju izbiti bol iz sebe. Međutim, prema istraživanjima, trajni psihološki danak pokazao se puno lakšim nego što su brojni stručnjaci predviđali. Ljudi su otporni, snašli su se. “Smatram kako nas obilježava unutarnja otpornost”, rekao je George A. Bonanno, profesor kliničke psihologije sa sveučilišta Columbia u New Yorku, koji proučava tugu i traumu.”

Svakodnevni život nakon 11. rujna oblikovali su drugi događaji, poput globalne recesije

Svakodnevni život nakon 11. rujna oblikovali su drugi događaji, poput globalne recesije

“Otpornost je naša norma.”
Djelomično je tomu tako zato što smo se ispraksirali zahvaljujući ne toliko jedinstvenim ali svejednako moćnim traumama kao što su razvod ili bolest. “Podešeni smo da se nosimo s traumatičnim događajima”, objasnio je. Zato 33 čileanska rudara zakopana duboko ispod zemlje mogu izaći van i zadržati zdrav razum. Ljudi će promatrati kako im klizište odnosi dom. Vide kako padaju visoki tornjevi i jednostavno nastave dalje. “Ljudska je povijest prepuna tragedija, a upravo u tim tragedijama otvara se mjesto za rast”, ustvrdio je Grady Bray, psiholog za katastrofe iz Teksasa.

Dječja slutnja
Sasha Vaccaro upravo je završio s kampom kuhanja (danas su spremali šiš kebabe, baš je bilo zabavno) i dobio poslijepodne slobodno. Ugurao se na stolicu u Starbucksu s druge strane ulice svog doma na sjevernom dijelu Manhattana i pijucka svoju omiljenu limunadu. Petnaest mu je godina. Sashin život je prilično složen. Pati od depresije koja mu onemogućuje mnogo toga. Dijagnosticirali su mu Aspergerov sindrom, poremećaj hiperaktivnosti i nedostatka pažnje te opsesivnokompulzivni poremećaj. Mlađi brat mu je autističan. Roditelji su mu razvedeni. Objasnio je s kakvim se sve stvarima mora nositi. “Ako dodirnem svoje tijelo s jedne strane, moram ga dotaknuti i s druge strane. Ako me nešto zasvrbi na jednoj strani, moram se počešati i po drugoj. Ali postao sam bolji glede toga. Pokušavam izdržati. “Često pretjerano reagira i počne kritizirati. Kad čuje nešto tužno, to ga jako ražalosti. Njegov 11. rujan izgledao je ovako – bio je u vrtiću samo četiri ulice od Svjetskog trgovačkog centra i svirao tamburin na satu glazbene kulture.Najednom ga je otac primio u naručje i odnio u trenutku kad se drugi zrakoplov suicidalnih fanatika zabio u toranj. Gledao je kako obje zgrade nestaju u plamenu. Otac je plakao, pa je i on plakao. “Prije toga mislio sam kako je svijet savršen i kako su svi dobri. Tada sam prestao vjerovati u Boga.” Tornjevi Svjetskog trgovačkog centra njegovoj su obitelji bili iznimno važni. Znali su tamo otići, leći na leđa sa stopalima oslonjenima o samo dno tornja i diviti se njihovoj veličanstvenosti.Sasha godinama nije želio razgovarati o 11. rujnu.A onda je u ožujku izradio strip u sklopu školskog zadatka u kojemu je trebao predstaviti životnu prekretnicu. Za njega je to bio 11. rujna, i opisao ga je cijelog: od palačinki za doručak, preko glazbenog, do katastrofe i suza. A i svoje šesto čulo.

U vrtiću je imao predosjećaj da će se nešto grozno dogoditi u tornjevima. Pogledao je prema njima i ocu rekao: “Tata, uzbuna na tornjevima! Uzbuna na tornjevima!”Smatrao je kako će se, ako to ispolji, možda konačno suočiti s onim što niti jedno dijete ne bi trebalo vidjeti. Strip je dobio dobru ocjenu. Razred je bio opčaran.Odnedavna mu bolje ide, na svim područjima života. Terapijom je uspio riješiti mnogo svojih problema. Smanjuju mu lijekove. Zadnja školska godina bila mu je i najuspješnija. Želi postati neurokirurg ili veterinar. Nikada se nije vratio na mjesto pada tornjeva. Možda kad se spomenički centar dovrši ode vidjeti kako je sve to ispalo.Na tom mjestu puno toga se događa, 3000 radnika (jednako onoliko koliko je bilo i mrtvih) svakodnevno, ali sa zakašnjenjem sastavlja zamjenu za zgrade koje su nestale. Preprodavač nudi 22 dolara za uncu srebra. Turisti se gužvaju, vire kroz ogradu i promatraju kako čelik niče iz zemlje duhova. Taj se dan dogodio prije deset godina. Jednog dana reći ćemo da se dogodio prije 20 godina, 50 godina, 100 godina. Potonut će u povijest.

Što znači 11. rujan?
Sashu sam zamolio da na tren razmisli o tome. Lice mu je poprimilo izraz dubokog promišljanja.”Iskreno, ne znam”, odgovorio je. “Ne mogu shvatiti zašto bi itko tako nešto napravio. Ne znam što da kažem. To je jednostavno tužno i nikada neće biti drugačije. Samo gomila tuge.”
 


2977 ukupni broj žrtava terorističkih napada izvedenih 11. rujna 2001.

17.400 približni broj zaposlenika u Svjetskom trgovačkom centru u trenutku kad je u njega udario zrakoplov.

3 žrtve dodane ukupnom broju stradalih koje su preminule isključivo zbog posljedica izloženosti golemoj količini prašine.

343 broj newyorških vatrogasaca koji su poginuli u svjetskom trgovačkom centru.

60 policajaca poginulo je u Svjetskom trgovačkom centru.

18 ljudi pobjeglo je iz zone udara južnog tornja.

The New York Times

Autor 12.9.2011. u 08:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija