Deset zapovijedi manipulacije

Zlatko Dizdarević
Autor 31.10.2015. u 13:20

Deset zapovijedi manipulacije

Pročitajte još jednom, okrenite se oko sebe pa ako ne prepoznate ništa od ovoga kao dio pojedinačne ili kolektivne, naše realnosti, zaboravite. Blago vama. 

Kada je izraelski premijer Benjamin Netanyahu minulog utorka, s tribine Svjetskog cionističkog kongresa u Jeruzalemu, optužio nekadašnjeg jeruzalemskog muftiju Haj Amin al-Husseina za Holokaust, kazavši kako je u vrijeme njegove posjete Berlinu 1941. Hitler namjeravao »jedino« da protjera Jevreje iz Evrope, a da je ideja »eliminacije« onda došla od Muftije, reakcija je, i iz Izraela i sa drugih strana u svijetu uglavnom bila žestoka. Često i zgražavajuća. U različitim nijansama, od toga da Netanyahu ovim potpuno sjeda na rudu onima koji negiraju Holokaust a Hitlera oslobađa odgovornosti za ubojstva šest miliona Jevreja, preko ocjene da ovim podupire finalni krvavi obračun sa Palestincima, do onih više analitičarsko-racionalnih promatrača koji nevjerovatnu »epizodu« iz života de facto krvavog protivnika istinskog pravednog rješenja za Palestinu i Izrael svode na »taktiku i manipulaciju« u kontekstu najnovijih zbivanja na tim prostorima.

U Izraelu su reagirali mnogi, od istaknutog cioniste i lidera opozicije Isaaca Herzoga, laburiste i bivšeg predsjednika Unije studenata Itzaka Shmulia, do Dine Porat, profesorice na Univerzitetu u Tel Avivu i glavne istoričarke Muzeja Holokausta Yad Vashem. Pitanja u vezi sa ovim postavljena su i Nijemcima. Barak Ravid, diplomatski komentator »Haareza«, upitao ga je Angeli Merkel u Berlinu, a glasilo je – kako se osjeća uz činjenicu što se, evo, Holokaust upotrebljava kao »politički fudbal…« Poznato je danas da je zvanični odgovor sa njemačke strane bio i više nego precizan, i porazan za Netayahua: »… Mi ne vidimo ni jedan razlog da mijenjamo istoriju. Mi se kao Nijemci povinujemo našoj odgovornosti za Holokaust…« Uz ovo je slijedilo u javnosti i bezbroj preciznih pozivanja na povijesne činjenice, među kojima i onu da je Hitler objavio i »Mein Kampf«, i u Berlinu, u Reichstagu, definirao »konačno rješenje« za Jevreje još 1939., dakle mnogo prije nego što se uopće sreo po prvi put sa al-Husseiniem.

Slobodno kazano, pet dana nakon cijelog slučaja – uključujući tu i naknadno Netanyahuovo »tumačenje« vlastite izjave prema kojem on ostaje apsolutno pri generalnoj tezi da su, eto, Palestinci krivi za Holokaust – prevladavaju dvije vrste zaključka. Prva, moguća ali manje izgledna kao dominantna, da je Netanyahu sve rekao izvan svake samokontrole u bezmalo suicidalnoj mržnji prema Palestincima, a druga da je u pitanju jedna od njegovih uobičajenih velikih manipulacija, naravno sa zadnjim namjerama. U onu prvu ne vjerujem do kraja previše.

Druga varijanta promatrana čak i izvan pomenute storije koja je s razlogom uzdrmala dio svjetske javnosti, naravno izvjesno konektovana sa političkim trenutkom u Izraelu i najavama nezamislivo radikalnih poteze od strane »Bibija« i tima oko njega, poput ideje da se plato Al Aqse, svetog mjesta za muslimane u Jeruzalemu zatvori za njih, očigledno počiva na tipologiji fenomena manipulacije široko i univerzalno primjenjivanoj u svjetskoj politici. U tom kontekstu postaje doista udžbenički značajno definiranje deset strategija manipulacija koje je ponudio Noam Chomsky, pomalo već legendarni mislilac ljevice u svijetu, filozof i lingvista. Kada se pročita danas ovih »deset strategija«, samo politički neuki, usput formalno obrazovani i potpuno nerealni neće pronaći bar pet pomenutih »tačaka« koje će razjasniti i »slučaj Netanyahua«, ali još bliže i slučajeve sa kojima na našim prostorima bitišemo, koji nam određuju životni i svekoliki politički jad, eutanaziraju nas kao socijalna i politička bića, svodi na puke poluge svekolikog obespravljivanja, ponižavanja do predmeta manipuliranja pa i eliminacije. Na privatnom ili širem, društvenom planu. Svejedno.

Koje su, dakle, »zapovijedi« manipulacije ljudima na daljim ili bližim svjetskim, podjednako i ovdašnjim našim prostorima. Vrijedi ih pročitati. I razmisliti iz sasvim aktuelne perspektive. Mnogima su ova »uputstva« izvjesno poznata ali se danas čini da ih se isplati ponoviti makar i radi manjine što ih je propustila uočiti.

Preusmjeravanje pažnje: Pažnju javnosti preusmjeriti sa važnih problema na nevažne. Prezaposliti javnost poplavom nebitnih informacija da ljudi ne bi razmišljali i stekli osnovna znanja u razumijevanju svijeta.

Stvaranje problema: Naziva se i »problem-reagiranje-rješenje«! Stvoriti problem da bi dio javnosti reagirao na njega. Naprimjer, izazivati i prenositi nasilje sa namjerom da javnost lakše prihvati ograničavanje slobode, ekonomsku krizu ili da bi se opravdalo rušenje socijalne države.

Postupnost promjena: Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu promjenu, uvoditi je postupno, »na kašičicu«, mjesecima i godinama. Promjene koje bi mogle da izazovu otpor, ako bi bile izvedene naglo i u kratkom roku, bit će sprovedene politikom malih koraka. Svijet se tako vremenom mijenja da to ne budi svijest o promjenama.

Odlaganje: Još jedan način za pripremu javnosti na nepopularne promjene. Da ih se najavljuje mnogo ranije, unaprijed. Ljudi tako ne osjete odjednom svu težinu promjena jer se privikavaju na samu ideju o promjeni. I »zajednička nada u bolju budućnost« olakšava njihovo prihvatanje.

Upotreba dječjeg jezika: Kada se odraslima obraća kao kada se govori djeci, postižu se dva učinka: javnost potiskuje svoju kritičku svijest i poruka ima snažnije dejstvo na ljude. Taj sugestivni mehanizam se u velikoj mjeri koristi i prilikom reklamiranja!

Buđenje emocija: Zloupotreba emocija je klasična tehnika u izazivanju »kratkog spoja« prilikom razumnog prosuđivanja. Kritičku svijest zamjenjuju emotivni impulsi (bijes, strah). Upotreba emotivnog registra omogućava pristup nesvjesnom, pa je kasnije moguće na tom nivou sprovesti ideje, želje, brige, bojazni ili prinudu, ili pak određena ciljana ponašanja.Neznanje : Siromašnim slojevima onemogućiti pristup mehanizmima razumijevanja manipulaciuje njihovim pristankom. Kvalitet obrazovanja nižih društvenih slojeva treba da bude što slabiji, ili ispod prosjeka, da bi ponor između obrazovanja viših i nižih ostao nepremostiv.

Veličanje gluposti: Javnost treba podsticati u prihvatanju prosječnosti. Potrebno je ubijediti ljude da je ( in, u modi ) poželjno biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno treba izazivati otpor prema kulturi i nauci.

Stvaranje osjećaja krivice: Ubijediti svakog pojedinca da je samo on i isključivo on odgovoran za sopstvenu nesreću uslijed oskudnog znanja, ograničenih sposobnosti ili nedovoljnog truda. Tako nesiguran i potcijenjen pojedinac, opterećen osjećanjem krivnje, odustat će od traženja pravih uzroka svog ponašanja i pobune protiv sistema.

Zloupotreba znanja: Brzi razvoj nauke u posljednjih pedeset godina stvara rastuću provaliju između znanja javnosti i onih koji ga posjeduju i koriste, vladajuće »elite«. »Sistem« zaslugom nauke, biologije, neurobiologije i praktične psihologije ima pristup naprednom znanju o čovjeku i na fizičkom i na psihičkom planu…

Nakon čitanja svega ovoga valja, možda, na malo drugačiji način osmotriti realnost oko sebe, politiku, medije, posvetiti se pažljivije čitanju i tumačenju raznih serviranih »istina« unaokolo, pa i pitanjima otkud sve ono u svijetu, u Evropi, na Bliskom istoku, sa »odjednom« izbjeglicama među nama, sa mnogim »programima« uoči izbora, sa stvarima koje su nam odjednom nejasne a mislili smo da o njima dovoljno znamo. Sa koječijim potezima što su »van pameti«, a možda baš i nisu nego, naprotiv, mudro odvagane i ciljane. A onaj Netanyahu je tu tek usput, samo je bio povod za promišljanje kakvo je imalo razloga i prije, i imat će i poslije njega.

Ne mislite tako? Liči vam na teoriju zavjere? I to je moguće. Pročitajte još jednom, okrenite se oko sebe pa ako ne prepoznate ništa od ovoga kao dio pojedinačne ili kolektivne, naše realnosti, zaboravite. Blago vama.

Novi list

Zlatko Dizdarević
Autor 31.10.2015. u 13:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija