Desni ekstremizam – tinjajuća opasnost u Hrvatskoj

Povezani članci

• ZLATKO JELISAVAC: POPLAVE I ŠOPENHAUER
• Vlada Federacije BiH dala saglasnost za kontratužbu protiv RS
• Božica Jelušić: KONAC GODINE
• Boris Dežulović: Ne zna svijet kakvo sam ja srpsko đubre
• Srđan Šušnica: Ime i prezime bh. genocida je Republika Srpska
• Policija zabranila ulazak izbjeglicama u HNK

Rasizam se u novijoj hrvatskoj povijesti ispoljava na različite načine: na nogometnim utakmicama navijači s tribina znaju bacati banane na tamnopute igrače, na koncertima jedne od najvećih domaćih pjevačkih zvijezda obožavatelji sasvim nesmetano ističu fašističko znakovlje. Prošle je godine spriječen koncert njemačke neonacističke skupine Blue Max u Bukovju kod Križevaca, a ove su godine svijet obišle slike iz Splita u kojem je skupina građana divljački napala sudionike Split Pridea. Pojave su to na koje društvo reagira kampanjski i pod pritiskom građanskih udruga i medija, no sama država malo toga poduzima da se svemu stane na kraj.

Desni ekstremizam na dvije razine

Alen Budaj

Marko Jurčić iz Centra za LGBT ravnopravnost desni ekstremizam u Hrvatskoj dijeli na neoustaštvo koje ima oblike institucionalnog organiziranja kroz brojne političke stranke i, kako kaže, posjeduje nekakvu logistiku. Istovremeno egzistira manje vidljiv neonacistički pokret koji je za razliku od neoustaštva, definiranog nacionalnim odrednicama i 2. svjetskim ratom na području Hrvatske, orijentiran na rasnu priču. Takva je vrsta ekstremizma više vezana uz sport i prisutna je od stadiona do manje organiziranih i slabo povezanih skupina koje nemaju problem s umrežavanjem sa sličnim skupinama u Srbiji, Bugarskoj ili Velikoj Britaniji.

S ovom podjelom se slaže i direktor Margelovog instituta iz Zagreba, nevladine organizacije židovske nacionalne manjine, Alen Budaj koji smatra da u Hrvatskoj ne postoji toliko velika opasnost od neonacizma, kolika je opasnost od neoustaštva koje u ovom trenutku najorganiziranije živi na internetu. Oni koji promiču takvu ideologiju se većinom okupljaju oko internetskih stranica, foruma i Youtube kanala kojima distribuiraju svoje ideološke materijale.

Sve počinje u obitelji

Radi se o mladim ljudima koji su već od malih nogu u svojim obiteljima zaraženi „klicom“ neofašizma i neoustaštva, kaže Budaj i dodaje da ti ljudi jako dobro znaju što je nacizam i što znače pozivi na ubojstvo jedne skupine. “Oni su toga svjesni i očigledno misle da svojim radikalnim ponašanjem doprinose ovoj zajednici, baš kao što su to mislili pripadnici ustaške mladeži 1941. godine“, kaže Budaj za Deutsche Welle.  

Na njegovim se koncertima nesmetano ističe ustaško znakovlje – Marko Perkovic Thompson

Najveću opasnost on vidi u hrvatskim neparlamentarnim ultradesnim strankama koje u svojim programima imaju elemente neoustaškog ekstremizma, posebice ako bi u uvjetima gospodarske krize takve stranke izašle na realnu političku scenu i postale dio vlasti.

Iako smo za potrebe ovog priloga kontaktirali nekoliko osoba aktivnih u neonacističkim i neoustaškim internetskim zajednicama, nitko od njih ne želi iza svoje ideologije stati punim imenom i prezimenom. Kažu, njihova bi im uvjerenja mogla naštetiti u svakodnevnom životu, no pri tom su posve sigurni u ispravnost svojeg razmišljanja. Kada se radi o neonacistima čije virtualne zajednice funkcioniraju u međunarodnim okvirima, nimalo ne sumnjaju u nadmoć bijele rase koju treba sačuvati pod svaku cijenu. Isto je i s neoustašama koje povijest hrvatskih prostora ispisanu u proteklom stoljeću nazivaju krivotvorinama, a jedini opstanak hrvatske države vide u očuvanju i promicanju “vrijednosti” NDH, države koja je funkcionirala pod protektoratom nacističke Njemačke.

Plakat mržnej protiv Parade ponosa u Splitu 2011. godine

Virtualna druženja koriste za razmjenu pisanih i video materijala, ideološka teoretiziranja, a neki među njima su pravi kolekcionari zabranjenog znakovlja koje se može nabaviti direktnom razmjenom ili internetskim aukcijama.

Falsificiranje povijesti u izborne svrhe

Hrvatski građani uskoro izlaze na parlamentarne izbore kojima prethodi nikad kraća službena predizborna kampanja. No neslužbena kampanja traje već mjesecima tijekom kojih su ekstremno desne, ali i srednje desne stranke, pokušale izjednačiti antifašizam s komunističkim režimom. Takvi pokušaji relativizacije su opasni, kaže direktor Margelovog instituta kojem je nedopustivo antifašiste proglašavati zločincima.

I Marko Jurčić iz Centra za LGBT ravnopravnost misli da hrvatske vlasti rade podijele u društvu na način da izjednačavaju zločine počinjene u 2. svjetskom ratu s komunističkom državom koja je uslijedila nakon toga i da se svaki puta uoči izbora potpiruju strasti ekstremne desnice i ljevice. “Pred izbore se mijenja retorika, a država radi kontraproduktivne stvari”, kaže i upozorava da pri tome izostaje svaka osuda nasilja koje se povezuje s desnim ekstremizmom. Institucije bi, smatra, trebale djelovati na način da se zločin iz mržnje primjereno kažnjava, da se postupa u skladu sa zakonima te da postoji politička osuda za svaki oblik organiziranja ili pokazivanja sklonosti prema desnom ekstremizmu.

Ekstremisti nesmetano ističu zabranjena obilježja

Jurčić napominje da je policija do sada zabilježila 30-50 slučajeva zločina iz mržnje. U najvećem se broju radi o napadima na osobe srpske narodnosti, a potom slijede napadi na LGBT osobe. To su skupine koji su, prema dostupnim informacijama, najugroženije od hrvatskih desnih ekstremističkih grupa. “Postoji određena ugroza koja se tiče osobne sigurnosti građana na cesti, na otvorenim prostorima ili javnom prijevozu“, kaže Jurčić i podsjeća na splitski i zagrebački Pride tijekom kojih su se okupljale skupine koje su na javnom mjestu bez straha od policije pokazivale obilježja neonacističkog pokreta kako bi se na bahat način provociralo građane. No među njima je bilo onih koji su zaista povezani s takvim pokretima.

Desničari ih ne vole – Parada ponosa u Zagrebu (Fotografija iz 2008. godine)

Hrvatska je, misli Alen Budaj, propustila donijeti zakone nalik onima u Njemačkoj pa njena policija ne reagira na slučajeve pojave neonacizma i fašizma na način kako bi trebalo reagirati u jednoj modernoj demokratskoj državi. Svoje tvrdnje temelji na brojnim ekscesima, primjerice organiziranju javnog prosvjeda protiv ZG Pridea kojega su 2009. godine organizirali mladi neoustaše pod nazivom Hrvatski nacionalisti kada su u samo središte Zagreba izašli sa ustaškim znakovljem i keltskim nacističkim križem. To, kaže, pokazuje nedovoljnu educiranost policije koja možda i ne želi znati kako se takvim pojavama suprotstaviti. Slični su skupovi održavani i tijekom manifestacija u Kumrovcu, rodnom mjestu Josipa Broza Tita, a svrha im je bila provociranje fizičkih obračuna i incidenti koji bi mogli ugroziti ljudske živote.

Štoviše, svojevremeno je spomenuta skupina preko svojih internetskih stranica pozivala na rušenje ustavnog poretka Republike Hrvatske i uspostavu Nezavisne države Hrvatske, navodi Budaj. I danas takve organizacije nesmetano funkcioniraju putem društvenih mreža, a njihovi članovi su javno vidljivi svima pa čak i policiji. No, usprkos svemu, odgovarajuća reakcija i dalje izostaje.

Izbjegao je sud – Milivoj Ašner

Policija ne prepoznaje zločin iz mržnje

“S druge strane, policija je vrlo agilna kada treba uhititi bivšeg ministra policije Josipa Boljkovca (91) zbog sumnji u ratni zločin po zapovjednoj odgovornosti iz 1945. godine. Ali, kada je prije više godina trebalo uhititi bivšeg ustaškog šefa policije Milivoja Ašnera, tu je policija zakazala“, podsjeća direktor Margelovog instituta.

Policija bi, kaže Jurčić, prije svega trebala prepoznati kazneno djelo zločina iz mržnje koji se vrlo često tretira kao prekršaj protiv javnog reda i mira pa nerijetko čak i žrtva dobije prekršajnu prijavu. Za takve su zločine najčešće dosuđivane uvjetne kazne zatvora. „U zadnje vrijeme su se stvari promijenile. Zbog distribuiranja nacističkih materijala su izrečene zatvorske kazne, a imamo i slučaj dugotrajne uvjetne kazne izrečene osobi koja je na internet plasirala rasističke sadržaje“, ukazuje Jurčić na pozitivne primjere iz prakse no ipak dodaje da je u svemu najproblematičnija policija koja vrlo teško reagira i najčešće samo uz pritisak javnosti. Pri tome ne treba zaboraviti da postoje slučajevi iz kojih je javnost isključena ili žrtva ne želi govoriti ili jednostavno ne poznaje svoja prava. Tada sve završava na prekršajnoj prijavi, što je najgori mogući ishod.

Autor: Siniša Bogdanić, Zagreb

Odg. Ur.: Z. Arbutina

deutschewelle