Dežulović: E, sad si najebao!

Boris Dežulović
Autor 20.6.2013. u 15:38

Ne bi djeca bez JMBG-a u Bosni umirala da ima Boga i Države.

 

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, nakon strašnog brodoloma usred Pacifika Bobi posljednjim snagama dopliva do pustog otoka i pade ničice na pijesak. “Hvala ti, Bože!”, podiže on ruke prema nebu, kad u taj čas na drugom kraju plaže ugleda grupu mrkih domorodaca s kopljima. “E jebiga”, gorko zavapi Bobi, “sad sam najebao!” “Nisi!”, začu tada duboki glas s neba. “Saberi se, priđi im s rukama u zraku, pa otmi poglavici koplje i ubij ga!”. Bobi se nekako sabere i priđe grupi ratnika, a onda iznenada glavnome među njima otme koplje i ubije ga na mjestu. Mrki domoroci ne mogu očima da vjeruju, kad se odjednom začu onaj duboki glas odozgo: “E, sad si najebao”.

Ili se barem tako te stvari tumače na ovom pustom otoku: kad Bosanac ili Hercegovac čudesno preživi brodolom, zemljotres, parlamentarnu krizu ili jednostavno drugog Bosanca ili Hercegovca, obično zahvaljuje Bogu. Kad pak i sam ubije drugog Bosanca ili Hercegovca, onda mu je tako rekao Bog. “Saberi se, priđi mu, otmi čakiju i ubij nevjernika!”.

Vic o brodolomcu kojega je dobri Bog spasio samo da bi ubio domoroca – divljaka kojega Svemogućem, naravno, ne pada na pamet spašavati – najkraća je stoga i najpreciznija definicija Boga po teologijama bosanskohercegovačkih konstitutivnih konfesija. Dakako, brodolomac na kraju najebe, ali kako vidimo. ta je njegova žrtva Božja volja – zato ide na nebo. Toga, istina, nema u suri o domorocima i psalmu o poglavici, ali suština svake konstitutivne religije i jest u nepokolebljivoj vjeri da ima života poslije vica.

Stvarni život, međutim, mnogo je jednostavniji. U stvarnom životu Boga možda i ima, ali ne u Bosni i Hercegovini. Ima o tome zgodna jedna priča, nije od Kože, nego od nekidan.

Prošle subote, na malonogometnom turniru u sarajevskom naselju Boljakov Potok, golman ekipe Buča Potoka Boško Krtolica na zagrijavanju je udario glavom u stativu, a kako je i nakon utakmice još osjećao glavobolju, organizatori ga poslali u bolnicu. Kad tamo na rentgenu otkrili da Boško u glavi ima – metak kalibra devet milimetara, popularnu “dugu devetku”!

Ispostavilo se kasnije da je u obližnjoj Ulici Ragiba Džinde te subote bila prava narodna svadba, na kojoj se – kako je vazda na svadbama red i običaj – šenlučilo pucajući iz pištolja u zrak, pa je jedan metak s mrkog neba pao ravno, mamumujebem, Bošku u glavu. A ovaj pomislio da je udario u stativu, malo tek opsovao i nakon toga odigrao cijelu utakmicu. I to dobru: primio samo jedan gol!

Teologija bi, razumije se, rekla kako je Boška sačuvao sam dragi Bog, bez viška potrebe da objašnjava zašto bi taj isti Bog “dugu devetku”, pored cijelog Boljakova Potoka i na njemu žive one kretenske glave što ju je ispalila, naveo točno u glavu nesretnog jednog golmana. Znanost pak ima drugo, mnogo jednostavnije objašnjenje, ona kaže: to je Bosanac, ne može njemu ni metak ništa. Za razliku od teologije, naime, antropologija ne objašnjava kako se metak Bošku zabio u glavu, već kako ovaj to nije primijetio.

Boško Krtolica, uostalom, samo je posljednji s dugačkog popisa bosanskohercegovačkih fenomena, u antropološkoj nauci poznatih kao “carevi” – ljudi čije nevjerojatne-a-istinite priče čitamo u novinskim rubrikama kakve se drugdje izmišljaju kao vicevi, poput one nedavne, sjetit ćete se, o Iliji Maglajčeviću iz Brezovog Polja kod Brčkog, koji je onomad na svojoj kući ugrađivao vanjsku rasvjetu, pa s visine od deset metara pao na glavu i prošao bez ijedne jedine ozljede. Ili one iz Bjelimića kod Konjica, o stočaru Neziru Dautu što je na svom imanju golim rukama ubio vuka. Prije samo dva-tri tjedna, recimo, svijet je obišla priča o Hercegovcu Blažu Grkoviću iz sela Vrba kraj Gacka, koji je golim rukama zadavio – medvjeda. Zvijer ga napala dok je čuvao ovce na ledini pod planinom Volujak, ona Blaža zubima za nogu, Blaž nju rukom za grkljan. Medvjed, jebiga, nije imao šanse.

Je li, dakle, Bog čuvao i Iliju, Nezira i Blaža? Nije, naravno. Da je po teolozima, ne bi takve stvari – te da se pentraju po kući, ili hvataju vukove i medvjede za grkljan – padale na pamet ljudima, već Bogu. Ako ga, međutim, u Bosni i Hercegovini uopće ima, ima ga za samo šumske zvijeri. Ugledao tako onaj nesretni medvjed Blaža pa zaplakao, “sad sam najebao!”, začulo se onda nad planinom Volujak, “nisi, samo se saberi, mirno mu priđi i ugrizi ga!”, pa kad je napravio sve kako mu je rečeno i ugrizao Blaža za ruku, začuo medvjed duboki glas: “E, sad si najebao”.

Nije, naime, riječ o tome da u Bosni i Hercegovini nema Boga, već o tome da nema – države. Nema države ni da naše “careve” upozori da se ne pentraju po kućama bez zaštite, ni da se ne približavaju opasnim šumskim zvijerima, niti da, jebiga, na svadbama ne pucaju u zrak. Da je uostalom ima, niti bi Neziru i Blažu palo na pamet golim rukama hvatati divlju zvjerad, niti bi Iliji na pamet palo pentrati se po kući, niti bi Blažu pao na pamet metak kalibra devet milimetara. Da u Bosni i Hercegovini ima države, stočarima bi uredno nadoknađivala štetu, ljudima postavljala vanjsku rasvjetu, a naoružanim svatovima presuđivala nekoliko medenih mjeseci u Zenici. Ne bi djeca bez JMBG-a u Bosni umirala da ima Boga i Države. Pa taman da je samo jedno od to dvoje.

Ono što suvremena antropologija naziva “bosanskohercegovačkim carem” jednostavno je, kako vidimo, superiorno ljudsko biće, sviklo da mu nema pomoći ni od Boga ni od Države, pa otporno i na pad na glavu s deset metara, i na medvjeđi zub u podlaktici i na metak u lubanji.

Opet, kakvi su mu konstitutivni bogovi i kakva mu je država, bolje da ih nema. Nakon što bi ugledao vuka, Bobi bi rekao, “e sad sam najebao!”, Glas odozgo bi mu rekao, “nisi, saberi se, ubij ga i izvedi ovce na ispašu!”, Bobi bi izveo ovce na planinu, ugledao medvjeda i vrisnuo, “sad sam najebao!”, Glas odozgo bi mu rekao, “nisi, saberi se, zadavi ga i montiraj konačno onu vanjsku rasvjetu!”, Bobi bi tada postavljajući rasvjetu pao s deset metara na glavu i zastenjao, “e sad sam najebao!”, Glas bi mu rekao, “nisi, saberi se i pođi malo na fudbal!”, Bobija bi tamo pogodio zalutali metak i zavapio bi, “e sad sam stvarno najebao!”, a Glas bi mu odozgo rekao, “nisi, saberi se, uzmi od države zdravstvenu knjižicu i javi se u državnu bolnicu, pa s nalazima pođi kod državnog rajonskog doktora da ti dadne uputnicu za državnu hirurgiju!”.

Bobi bi opet učinio sve kako mu je rečeno, i na kraju, shvatili ste, u čekaonici začuo Glas iz razglasa: “E, sad si najebao!”.

Oslobođenje

Boris Dežulović
Autor 20.6.2013. u 15:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija