Dežulović: Hrvati – sitni zamorci u veličanstvenom Tuđmanovom projektu

Boris Dežulović
Autor 26.7.2013. u 12:42

Džabe sada objašnjavati popisivaču kako otac i braća nisu tu, rade u Hrvatskoj, jer u BiH za Hrvate nema ni posla ni para.

 

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, negdje kraj Mostara u autobus sarajevskog Centrotransa upadne muškarac s čarapom na glavi, vrećom u jednoj ruci i pištoljem u drugoj. “Hajmo, novčanike, satove, nakit, zlato… sve u vreću!” Prestravljeni putnici bespogovorno stadoše puniti vreću, kad se javi jedan sa stražnjeg sjedišta: “Nemoj mene, kume, ja sam Hrvat!” “Halo, bola'”, unese mu se liska s pištoljem, “ovo je pljačka, nije popis stanovništva!”

Kunu mi se u Mostaru da zgoda iz autobusa nije vic, da se stvar zaista tako dogodila, i da je “popis stanovništva” u sarajevskom autobusu klasični liskaluk i liskalučki klasik. Ne kažu, uostalom, džaba da se još ne zna je li zajebancija nastala u Mostaru, ili je Mostar nastao iz zajebancije. Kako bilo, pljačka Centrotransovog autobusa kraj Mostara posljednji je zabilježeni slučaj zajebavanja s popisom stanovništva. S popisom više ni u Mostaru nema zajebancije.

Kako se, eto, približava dan kad će na vrata kućanstava pozvoniti popisivači, tako je sve veća nervoza među konstitutivnim stražarima. A najveća od sviju pretpopisnih nervoza je ona među čuvarima tisućljetnog prisustva Hrvata u Bosni i Hercegovini. Pozivaju oni sunarodnjake da na dan popisa budu u svojim kućama, nema ni mise na taj dan, razumjet će Gospodin, nijedan Hrvat ne smije nedostajati kad dođu popisivači. Ako koji do tad gluho bilo i umre, neka ga ostave kao da je malo prilegao na kauč, a ako se koja trudnica nađe u sedmom ili osmom mjesecu trudnoće, neka rodi kako zna i umije: obučavaju se hrvatski muževi na tajnim porodiljnim tečajevima osnovnim tehnikama carskog reza.

“Popisati treba svakog Hrvata u Bosni i Hercegovini, jer padne li njihov broj ispod deset posto stanovništva, bit će im teža pregovaračka pozicija”, upozorava tako predstavnik hrvatskog Sabora Ivo Jelušić na svečanom zasjedanju Hrvatskog svjetskog kongresa u Zagrebu. “Lako bi se, naime, moglo dogoditi da Hrvati budu najveći demografski gubitnici, i da im se broj prepolovi u odnosu na posljednji popis iz 1991., kad su činili sedamnaest posto stanovništva Bosne i Hercegovine”, izražava svoju bojazan gospodin Jelušić, ponavljajući o jubilarnoj dvadesetoj godišnjici krovne organizacije hrvatske dijaspore historijski imperativ stvaranja trećeg entiteta u BiH kao garanta opstanka Hrvata, mira u regiji i svih ostalih općih mjesta kojima je hrvatski entitet u BiH solventni i pouzdani jamac.

Dvadeseta obljetnica Hrvatskog svjetskog kongresa i inače je lijepa prilika da se izrazi protokolarna bojazan za sudbinu bosanskohercegovačkih Hrvata. Uz kanape sendviče i birana vina u prostorijama Matice hrvatskih iseljenika naviru tako sjećanja na srpanj 1993., kad je – na vrhuncu rata što se i danas od milja naziva “hrvatsko-bošnjačkim sukobom u Bosni i Hercegovini” – u velikoj dvorani Sabora na Markovu trgu utemeljen Hrvatski svjetski kongres.

Kakva su to slavna vremena bila! Kao da je bilo jučer: na televizijskom Dnevniku izvještaji Smiljka Šagolja o veličanstvenim vojnim uspjesima HVO-a, a na Markovu trgu četiri stotine najboljih sinova hrvatskog iseljeništva, konačno svoji na svome: u prvim redovima velike sabornice kardinal Franjo Kuharić i cijela prva postava HDZ-a, a za govornicom ministar Jure Radić, osobni izaslanik predsjednika Franje Tuđmana i jedan od glavnih inženjera “humanog preseljenja”. “Hrvati su učinili za Bosnu i Hercegovinu više nego ona sama za sebe”, cvrkuće Tuđmanov vrtni patuljak za saborskom govornicom, pa prekidan aplauzima ozarene emigracije iznosi stratešku platformu hrvatske politike, ono što će se dvadeset godina kasnije od milja zvati “trećim entitetom”: “Hrvatska je životno zainteresirana za postojanje BiH, ali nakon sadašnjeg rata ona više nije moguća kao unitarna država nego kao država s tri sastavne jedinice!”

Ideja o “tri sastavne jedinice” u prijevodu je značila “tri rastavne jedinice” – podjelu Bosne i Hercegovine na “muslimansku državicu”, te srpski i hrvatski entitet, koji bi onda prirodno pripali matičnim državama – i to nitko u Zagrebu i Grudama nije pretjerano krio.

“Ja sam rekao: ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda, ili, molim, podjela! S time da sam rekao: jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatskoj, a može ostati i muslimanska državica u sredini”, govorio je tih slavnih dana Predsjednik Sviju Hrvata. “Čak kada bi se mogla održati, gospodo, Bosna i Hercegovina kao posebna, što to znači? Uspostava granice? Hoćemo li uspostaviti granice između Hrvatske i Hercegovine da Hrvat iz Hercegovine ne može ići u svoju Hrvatsku ili ovaj Hrvat tamo?”, govorio je tih dana Franjo Tuđman, pripremajući u Zagrebu “hrvatsko-bošnjački sukob” i objašnjavajući potrebu “razgraničenja”: “U današnjim okolnostima, gospodo, nama više odgovara razgraničenje, s općehrvatskog gledišta i s gledišta hrvatskog puka u BiH.”

Kako je to izgledalo na terenu, najbolje su tog slavnog ljeta iskusili Hrvati Kaknja i Vareša. Baš nekako tih dana, dok su na zagrebački aerodrom pristizali delegati osnivačke skupštine Hrvatskog svjetskog kongresa, u Vareš pristiže trinaest hiljada Hrvata iz Kaknja. Oni, a zajedno s njima uskoro i sami vareški Hrvati, tek su sitni zamorci u veličanstvenom Tuđmanovom projektu “razgraničenja”, kojim su – za potrebe pacifikacije muslimana, homogenizacije hrvatskog nacionalnog korpusa i njegova “prisajedinjenja” Majci Domovini – Kakanj i Vareš prepušteni onoj “muslimanskoj državici u sredini”.

Četiri mjeseca kasnije, u noći između 3. i 4. studenoga 1993., krenula je tako dugačka kolona hrvatskih civila iz Vareša prema Kiseljaku, pa dalje, u nepoznato. Već sutradan, 5. studenoga, Franjo Tuđman u razgovoru s predstavnicima Herceg-Bosne rezimira: “Sada moramo osigurati buduće granice hrvatske države u Bosni i Hercegovini. To je posebna povijesna zadaća hrvatske države, nešto što ne smijemo propustiti.”

Predsjednik Sviju Hrvata duboko je, dakako, pogođen najnovijim vijestima o biblijskom egzodusu Hrvata iz srednje Bosne, pa ih ohrabruje svojim poznatim tezama iz “Bespuća povijesne zbiljnosti”, onim o “dobrim stranama genocida”: “Dvjesto tisuća Hrvata je već protjerano, bit će ih vjerojatno još sto tisuća… ali povijesno gledano, razumijete, imat ćemo tih sto-dvjesto tisuća Hrvata za učvrstiti hrvatski teritorij, ovdje od Istre do Baranje, razumijete, kada završimo to. Tako da nije svako zlo samo za zlo.”

Gdje je u tom genijalnom i pomno razrađenom planu pošlo po zlu, vrag će ga znati, tek točno dvadeset godina kasnije, nema u BiH ni “tri sastavne jedinice”, ni Herceg-Bosne, ni Velike Hrvatske, a bosanskohercegovački Hrvati svedeni su na manjinu opsega predratne srpske zajednice u Hrvatskoj, ako ih uopće ima i toliko. Dvadeset godina kasnije, međutim, oni se i dalje čvrsto drže HDZ-a i “Herceg-Bosne” kao garanta svoga opstanka, odbijajući preko ramena pogledati u povijesno ogledalo i priznati kako ih je isti taj HDZ i njihov historijski projekt “tri rastavne jedinice” i doveo do slijepe ulice u kojoj su danas, majorizirani od “muslimanske državice” za koju se, kako vidimo, Ćaća Domovine borio ustrajnije nego sam Alija.

Bosanskohercegovački Hrvati danas, naravno, jesu u nepravedno ponižavajućem položaju, ali valjalo je, jebiga, na to misliti ranije. Valjalo je na to misliti prije dvadeset godina, kad su se bahati hrvatski poglavnici kurčili nad kartom Bosne i Hercegovine, farbajući crnom bojom granice “trećeg entiteta”, crvenom granice Velike Hrvatske – “učvršćene” žrtvovanim bosanskim Hrvatima – a zelenom ono prase ugurano u kakanjsku džamiju, provocirajući toga ljeta “sukob sa Bošnjacima” i “razgraničenje” s “muslimanskom državicom”.

Historijska sranja došla su na naplatu, okrutno i neumoljivo kao porez, i prije nego zbog svoje zle sudbine bosanskohercegovački Hrvati ijednu riječ optužbe upute Sarajevu – pa bila sedamsto puta opravdana, kao što ih barem toliko ima – valja im se o obljetnicama poput ove, dvadesete, prigodno prisjetiti i tko im je tu zlu sudbinu krojio, i čije “svako zlo nije samo za zlo”. “Povijesno gledano”, što bi rekao Ćaća, svako je zlo, jebiga, uvijek i samo za zlo: Hrvati u Bosni i Hercegovini to su naučili na teži način.

Popis stanovništva napravili su im Franjo Tuđman i njegovi inženjeri “humanog preseljenja” prije dvadeset godina, i džabe danas – a i malo kasno – plašiti Hrvate popisivačima. Džabe lamentirati nad “demografskim porazom” i popisom Hrvata kao, hm, pljačkom stanovništva, džabe sada objašnjavati popisivaču kako otac i braća nisu tu, rade u Hrvatskoj, jer u BiH za Hrvate nema ni posla ni para.

“Halo, bola'”, odgovorit će im ovaj, “ovo je popis stanovništva, nije pljačka!”

Oslobođenje

Boris Dežulović
Autor 26.7.2013. u 12:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija