Dežulović: Ne mam pojma je li se piše dočim ili do čim

Povezani članci

• SUVREMENOST ODLUKA ZAVNOBIH-a
• Guskova u magli
• Alarm na političkom barometru: TRIDESETE SE VRAĆAJU!
• Melika Hasanović: Osjećam se bogato jer sam pobijedila mržnju
• VIKTOR IVANČIĆ: S.P. AHMIĆI
• Tadić: Srbija će spriječiti postavljanje kosovskih carinika

Dvadeset pet tisuća riječi komentara o zakonu po kojemu novine s dvadeset pet tisuća riječi po izdanju plaćaju dvostruko manji PDV.

Koliko ste rekli da treba?
– Dvadeset pet tisuća.
– Slova?
– Riječi! Dvadeset pet tisuća riječi.
– Dvadeset pet tisuća riječi?! Šta oni misle, da sam ja Tolstoj?
– Ne seri, nego piši. Na koliko smo sad? – uzeo je nervozni urednik mobitel.
– Samo trenutak, da zbrojim… – izbacio je novinar jezik prateći kažiprstom tekst. – Dakle, ukupno pedeset devet.
– Samo pedeset devet?!
– Pa tek je početak teksta. Zapravo, s riječima „pedeset devet“ već šezdeset jedna. A s ovim odgovorom bogami i… osamdeset pet. Osamdeset sedam, u stvari.

– To je dobro, odlično. „Osamdeset sedam“ su odmah dvije riječi. Osamdeset sedam se piše odvojeno, zar ne?
– Valjda.

Pravi Tolstoj!

– Odlično, sjajno, samo nastavi – oraspoložio se urednik, pa se okrenuo s mobitelom na uhu. – Zasad osamdeset sedam, šefe.
– Sad već sto trideset – oprezno ga ispravi novinar.
– Sto trideset! Slaže ih mali kao lud. Tolstoj! A tek je počeo… da… da… Da, razumijem. Da, naravno – klimao je glavom urednik, pa se opet nagnuo nad stol. – Kaže da probamo s prilozima.

– Prilozima?
– Aha. Kaže da su prilozi najisplativiji i najekonomičniji.
– Kakvi prilozi?
– Pa za nekretnine valjda, šta ja znam, vrt i domaćinstvo, sport, hranu, ženski prilog, auto-prilog, TV-prilog, te stvari.
– Može onda prilog za kulturu? – ohrabrio se novinar.
– Za kulturu?!
– Aha, za kulturu i umjetnost. Ono, književnost, kazalište, muzika i to.

– Prvi put čujem. Čekaj, pitat ću – zbunio se malo urednik, pa se opet okrenuo s mobitelom na uhu. – Šefe, može li prilog za kulturu?
– I umjetnost – dometne okuraženi novinar.
– I umjetnost. Da… ne… da, da, razumijem – klimao je urednik nekoliko trenutaka glavom što se naočigled crvenjela, pa konačno spustio mobitel. – Malo je popizdio. Kaže da nije mislio na priloge za nekretnine i kulturu, nego na vrstu riječi.

– Vrstu riječi?! – iskreno se zaprepastio novinar.
– Aha. Neke što idu ispred glagola. Kaže, odgovaraju na pitanja kad, dokad, otkad, gdje, kamo, odakle, dokle, otkud, dokud, zašto, kako, koliko…
– U jebemti.
– Kad smo mi učili novinarstvo bilo ih je samo pet. Tko, što, gdje, kada, zašto i doviđenja. Pregazilo nas je vrijeme, nije novinarstvo što je nekad bilo… Prilozi!
– Šta ćemo onda?
– Otkud znam, imaš ti neki prijedlog?
– Zapravo imam. Pitajte šefa.

– Šta da ga pitam?
– Ima li neki prijedlog.
– Vidiš, mogao bih. Halo, šefe – okrenuo se opet urednik s mobitelom na uhu. – U vezi tih prijedloga, može neki prilog?
– Prijedlog.
– Da, može neki prijedlog? – ispravi se urednik. – Da, da… ne, naravno… aha… jasno.
– Šta kaže, šta kaže?
– Može.
– Šta može?
– Prijedlog. Kaže, odlično. Prilozi, prijedlozi, svejedno, samo da su autorski. Jebi me ako sam ga išta razumio. Na koliko smo sad?
– Samo trenutak, da vidim. Dakle… četristo šezdeset pet.

‘Ne mam’

– Misliš, četiri stotine šezdeset i pet? – ukorio ga je urednik. – Vidiš kako se umjesto tri dobije pet riječi? Umjesto „četristo“ napišemo „četiri stotine“. A i veznik „i“ se računa u riječ.
– Šta, veznik se posebno računa?
– Naravno, budalo. Nećeš reći da ih dosad nisi brojao?
– Neću, naravno.
– Ne ću.
– Molim?

– Kažem, „ne ću“. Shvaćaš? „Ne ću“ su dvije riječi, dočim je „neću“ jedna. Kad smo već kod toga, je li „dočim“ ili „do čim“? I je li „jeli“ ili „je li“?
– Ne mam pojma.

– „Ne mam“, bravo, odlično, to je duhovito. Koliko smo?
– Šta koliko?
– Koliko smo sad?
– Ah, to. Petsto sedamdeset osam. Pardon, pet stotina sedamdeset i osam.
– U pičku materinu! Nećemo nikad do dvadeset pet tisuća.
– A je li važno da tekst ima nekog smisla?
– Ne, zaboga. Samo da je autorski. I da je dvadeset pet tisuća riječi.
– Dvadeset pet tisuća riječi komentara o zakonu po kojemu novine s dvadeset pet tisuća riječi po izdanju plaćaju dvostruko manji PDV?!

– Aha.
– Sranje!
– Kako misliš, „sranje“?! Imaš nešto protiv istinskog genija našeg premijera i ministra financija? Ne možeš tako, ne možeš mi sad na kraju sve zasrati! Koliko smo dosad, jesmo li došli do tisuću?
– Jebiga, nemam više. Sve sam potrošio.
– Šta pričaš, šta nemaš više?
– Nemam riječi.

Slobodna Dalmacija