Dežulović: Opća jagma i pomama za Hajdukom, budućim osvajačem Lige prvaka

Boris Dežulović
Autor 17.7.2013. u 09:42

Foto: Getty Images

I Romana Abramoviča su onomad zajebali kad je htio kupiti Hajduk, neki prevarant ga odveo u London i uvjerio da “Chelsea” na engleskoj ćirilici znači “Hajduk”. Siroti Abramovič shvatio zajeb tek nakon tri godine, kad je računovodstvo Chelseaja zbrojilo gubitak od dvjesto milijuna funti.

 

U pravilnim vremenskim razmacima, svakih par godina, proširi se Splitom glas da dolaze neki bogataši kupiti Hajduk. Tajanstveni investitor – neki engleski brodovlasnik i indstrijalac iz Liverpoola, kojemu je stric navodno bio drugi sekretar britanske ambasade u Beogradu, pa je tamo na televiziji gledao Velo misto i zaljubio se u Split i “majstora s mora” – poplaćat će sve Hajdukove dugove, uložiti deset, dvadeset, stotinu milijuna eura, kupiti pet-šest brazilskih vezista, dva njemačka stopera i Stevena Gerrarda, obnovit će stadion, proširiti mu kapacitet na šezdeset hiljada sjedećih mjesta i najkasnije za dvije-tri godine donijeti na Poljud kantu Lige prvaka.

Sve je navodno dogovoreno u restoranu kod Graše, stvar je stavljena na papir, svaki detalj projekta apsolutne europske dominacije pomno je promišljen, i samo se još čeka engleski milijarder da se vrati s jahte u ACI-ju, gdje je zaboravio novčanik.

Projekt “Liverpooljud” zapali onda grad pod Marjanom, članovi Hajdukove uprave i Gradskog poglavarstva nazdravljaju dobrom poslu, navijački puk pod fibrom grozničavo traži karte za finale Lige prvaka na Wembleyu, i već do popodne neki poduzetnici na Pazaru prodaju Gerrardov bijeli dres s brojem osam. Sve tako obično potraje do dva-tri iza ponoći, kad savršeni plan bez ijedne greške minira onaj konobar kod Graše, nervozni neki tip kojega ne zanima odakle novac za brazilske veziste, njemačke stopere i Stevena Gerrarda, nego tko će platiti račun za škampe, jastoga i dvadeset boca Grgićevog plavca.

Prije pet-šest godina, sjetit ćete se, pukao je tako glas da dolaze neki bogati arapski šeici, spremni su odmah u Hajduk uložiti pedeset, osamdeset milijuna eura, stvar je bila utanačena, sve dogovoreno, a onda je opet sve minirao Grašin konobar. Taj nervozni tip – tko drugi? – zajebao je i kad je Hajduka trebao kupiti Luciano Benetton, i kad je sve već bilo dogovoreno s južnoameričkim milijarderom Andronikom Lukšićem, našim čovjekom u Čileu, i kad su novčanik u jahti bili zaboravili emisari ruskog energetskog diva Gazproma. Svaki put je plan u excell-tablici bio savršen i sedam puta provjeren, svaki put su detaljno pobrojeni troškovi za dugove, plaće, stadion i Ronaldinha, i svaki put bi u koloni sa stotinu milijuna rashoda ispao minus od hiljadu eura za škampe, jastoga i vino kod Graše.

Na red su tako ovih dana došli i Amerikanci, ozbiljni ulagači predvođeni nekakvom zvijezdom američkog nogometa, odmah za njima javio se i neki australski milijarder, naš čovjek iz Melbournea, ali novi splitski gradonačelnik Ivo Bladasar nije naivan čovjek, zna on da su sve to bjelosvjetski hohštapleri, vucibatine i konjokradice. Jedini je, kaže, ozbiljan investitor neki Rus što se obogatio na video-igricama – popularnoj zabavi za mlade, s tri kutijice i kuglicom od staniola, “ko je video gde je kuglica, dal je neko video?” – s kojim se, eto, večeras u osam nalazi kod Graše.

 

I Abramovič je bio kupac

Opća je, kako vidite, jagma i pomama za Hajdukom, britanski brodovlasnici, talijanski industrijalci, arapski šeici, ruski oligarsi, američki bankari i naši ljudi iz Čilea i Australije tuku se za slavni splitski klub. Nije loša roba ni Manchester City, ni Paris St. Germain, ni Liverpool, ali Poljud je istinski zlatni rudnik, tvornica novca. I Romana Abramoviča su onomad zajebali kad je htio kupiti Hajduk, neki prevarant ga odveo u London i uvjerio da “Chelsea” na engleskoj ćirilici znači “Hajduk”. Siroti Abramovič shvatio zajeb tek nakon tri godine, kad je računovodstvo Chelseaja zbrojilo gubitak od dvjesto milijuna funti. I dok je ruski tajkun shvatio da nit’ je Chelsea Hajduk, nit’ United Dinamo, Hajduka već kaparirali Amerikanci. A glupi Rus ostao s klubićem koji je sretan ako dohvati finale Lige prvaka. Surov je svijet menadžmenta i biznisa.

Otkad je, eto, Google kupio Motorolu, a Facebook Instagram, u tom svijetu nema više izazova. Osim splitskog Hajduka.

Kupovina jednog malog nogometnog klubića – kojemu je najveći uspjeh u posljednjih dvadeset godina osvajanje provincijskog kupa i pobjeda nad rezervnom momčadi kluba kojemu je najveći uspjeh u posljednjih dvadeset godina jedan gol u Ligi prvaka, onaj iz penala protiv kijevskog Dinama – može vam, istina, izgledati kao ne odveć pametan posao, ali to je zato što vam dragi Bog nije dao nos za biznis i menadžment. To je ono kad umjesto Financial Timesa čitate sportske stranice Slobodne Dalmacije, i zbunjeni postavljate ono idiotsko pitanje po kojemu se nepogrešivo poznaje svaki nogometno-poslovni nevježa: „Zašto bi, zaboga, itko normalan, a kamoli ozbiljan, kupovao Hajduk?“

„Zato što je Hajduk ozbiljan i posve neiskorišten brend“, odgovorit će vam s visoka znalac u tom poslu, američki neki bankar, katarski šeik ili engleski industrijalac, svakako čovjek koji za Hajduk nikad u životu nije čuo, ali zna množiti troznamenkaste brojeve. Vi nevježe, naravno, nemate pojma što je brend. Ukratko, to je kad nešto – kako bi rekao veliki hrvatski pjesnik Petar Gudelj – ne vrijedi pola pizde mlake vode, ali ima snažan simbolički potencijal. A ako išta u Splitu ima simbolički potencijal, to je Hajduk.

 

Javno dobro

I tu su investitori, financijski analitičari, marketinški stručnjaci, brend menadžeri i ostala biznišnjad u posve neporecivom pravu. Hajduk je uvijek bio više od družine nogometaša, oduvijek klub-simbol: za vrijeme kurbe Auštrije i Karađorđevića simbol hrvatskog narodnjaštva, za vrijeme Drugog svjetskog rata simbol antifašizma, za vrijeme Titove Jugoslavije i Tuđmanove Hrvatske simbol splitskog i dalmatinskog identiteta, i konačno, u vrijeme imperijalnog kapitalizma, simbol javnog dobra – općeg, svačijeg i narodnog.

Zato je bitka za Hajduk danas mnogo važnija od bitke za jedan propali nogometni klubić iz kvalifikacija za Europsku ligu. Zato je – bez obzira je li vam Hajduka pola pizde mlake vode, ili pun kurac – u bitci za splitski klub važno izabrati stranu. Jednako je to, naime, bitka za javno dobro kao i bitka za Marjan ili za javne plaže.

To hoće li Hajduk ostati mali, amaterski, luzerski ali naš, splitski, vječno drugi u prvenstvu i vječno u kvalifikacijama za Europsku ligu, ili će mu neki konjokradica usuti milijardu eura, kupiti Neymara, Messija i Ronalda, obnoviti stadion i donijeti kantu Lige prvaka, izbor je potpuno isti kao izbor između naših pučkih Bačvica, javne i besplatne plaže za svakoga, ili Bačvica kao privatne hotelske plaže nekog čudovišnog resorta na Katalinića brigu.

A to, jebiga, nije bitka koju umjesto nas treba voditi konobar u Grašinom restoranu.

Slobodna Dalmacija

Boris Dežulović
Autor 17.7.2013. u 09:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija