Dežulović: Tko će sad da cinka strane špijune što vršljaju po Hrvatskoj?!

Boris Dežulović
Autor 21.5.2013. u 12:06

Gdje bi završila CIA da je izdavala račun za svaki posao?!

 

Okej, meni nećeš ništa reći – ugasio je tajni agent Tibor cigaretu, pa zavukao ruku u unutarnji džep sakoa.
–Pretpostavljam da više povjerenja imaš u… kolegu Marka.

Tajni agent Tibor obožavao je ovakve situacije. Rečenice poput “pretpostavljam da više povjerenja imaš u kolegu Marka” bile su sama suština njegovog posla. Kao klinac gutao je serije o agentima, špijunima i konfidentima, i sanjao kako će jednog dana i sam u kakvom besprizornom kafiću na periferiji razgovarati sa svojim privatnim izvorom iz podzemlja, tetoviranim tipom što su ga bossovi zajebali za neki posao sa Šiptarima, pa mu diskretno na stol stavljati novčanicu od petsto kuna, upoznavajući ga s “kolegom Markom”.

– Agent Marko Marulić? Žao mi je – prezrivo je s druge strane stola otfrknuo kržljavi, tetovirani tip neobičnog nadimka Lafarž, pa nimalo diskretno pokupio petsto kuna i ugurao ih u džep. – Razgovaram samo s agentom Antom Starčevićem.
“Prokletstvo”, pomislio je tajni agent Tibor, otvorivši novčanik u kojemu je ostalo još samo osamsto kuna.

– Kolega Starčević je na godišnjem – procijedio je najzad jednu od onih rečenica, pa ponovo zavukao ruku u novčanik.
– Ali možda bi htio popričati s braćom Radić.
– Braća Radić, je li? – gledao je Lafarž u četiri novčanice po dvjesto kuna.
– A gdje je peti?

– Ubili ga u Beogradu – prepredeno se nasmijao tajni agent Tibor, zadovoljan kako se sjetio. “Ubili ga u Beogradu”, ta mu je dobra. Odsad će uvijek davati osamsto kuna.
– Prokleti Srbi – prosiktao je tetovirani, pokupio pare i nagnuo se preko stola, pa otpuhnuo dim Tiboru u lice. – Okej, reći ću sve što znam: tip se zove Predrag Lucić.
– Lucić?! – pogledao ga je agent Tibor.
– Pa to sam znao i prije!

Jebiga, što onda nisi sam rekao braći Radić? – hijenski se nasmijao tetovirani kržlje, pa ustao od stola.
Obožavao je ovakve situacije. Kao klinac gutao je serije o agentima, špijunima i konfidentima, i sanjao kako će jednog dana i sam u kakvom besprizornom kafiću na periferiji razgovarati s tajnim agentom, nekim štreberom iz kontraobavještajne službe, pa mu uzeti pare i dignuti se od stola otvoreno ga zajebavajući rečenicama poput “što im onda nisi sam rekao?”.

 

‘Lafarž’

– Ne tako brzo, Lafarž! – uhvatio ga je u tom trenutku Tibor za rukav i grubo spustio na stolicu. Otkako je prvi put u onoj seriji čuo tu rečenicu, “not so fast, Lafarge!”, sve je svoje konfidente zvao “Lafarž”. Zvučalo je moćno: “ne tako brzo, Lafarž!”. Gledao je tako tetoviranog nekoliko trenutaka, pa gotovo podviknuo. – Račun, molim!

– Račun?! – zbunio se načas Lafarž i osvrnuo tražeći okom konobara, a onda se dosjetio i opet hijenski nasmijao. – U redu je, platit će tajni agent Ivan Gundulić.
– Ne, ozbiljno. Račun –ponovio je Tibor.
– Za informaciju o Luciću. Jebu me na poslu zbog pravdanja troškova.
– A, to – lupio se ovaj po čelu, pa izvadio kemijsku olovku. – Obični ili…?
– Er jedan.

Tako je to bilo, završio je svoju priču tajni agent Tibor Mijo Kuljanić, objašnjavajući inspektorima USKOK-a gomilu potvrda, isplatnica i R-1 računa nespretno nažvrljanih na komadima trgovačkog papira. “Ovim er jedan raćunom potvrđujem da mi je tajni agent Tibor Kuljanić isplatio 1000 (slovima: osamsto) kuna za povijerljivu imformaciju od vitalnog nacijonalnog interesa”, stajalo je na jednome od njih. U potpisu, jasno, “zaštičeni svijedok Lafarž, svojerućno.”

Ukupno, kad su inspektori USKOK-a zbrojili sve ceduljice, ispalo je da je agent Kuljanić, inače načelnik Odsjeka za operativnu tehniku Uprave za informacijsku sigurnost Vojne sigurnosno-obavještajne službe, u tri i pol godine službovanja svom konfidentu Lafaržu isplatio lijepih milijun i pol kuna.

USKOK je, čitali ste ovih dana u novinama, pročešljao cijelu dokumentaciju naše slavne kontraobavještajne službe, i ispalo je da su pored Tibora Mije Kuljanića u igri bili i sam tadašnji ravnatelj Agencije, general-pukovnik Darko Grdić, i njegov zamjenik, brigadni general Ognjen Preost, i dvojica službenika iz njihova kabineta. Sve zajedno, petorica naših elitnih obavještajaca iz blagajne VSOA-e za “posebne namjene”, na ime “troškova sastanaka sa doušnicima” i “nagrada za povjerljive informacije”, potrošili su pet milijuna i tristo hiljada kuna. Pa pukla lijepa afera.

 

CIA izdaje račune

Najebala tako sama krema naše obavještajne zajednice, iako crni fond za isplatu konfidenata ima, kako znamo, svaka tajna služba koja drži do sebe. Gledali ste to bezbroj puta u filmovima, gdje bi završila CIA da je izdavala račun za svaki posao?!

“Naziv: premijer Demokratske Republike Kongo, količina: 1 kom., cijena: 1.000.000,00 dolara, metak kalibra 7,91, količina 70 kom., cijena 1,00 dolar, ukupno: 1.000.070 dolara, PDV uračunat, način plaćanja: gotovina, zaštitni kod izdavatelja računa: YXB1-455B-W773-89GH OBE 1-06288”, pisalo bi na računu što bi ga CIA fakturirala Belgiji za ubojstvo Patricea Lumumbe, samo da je ministar financija u Eisenhowerovoj administraciji bio Slavko Linić.

Diskrecija je, međutim, u tom poslu i zakon i Ustav i Sveto pismo, i nikad niste vidjeli da je James Bond od gospodina Lafargea u baru “Plavi papagaj” tražio račun za informaciju o dr. Juliusu Nou. Cijeli koncept obavještajne službe počiva na nepovredivoj tajnosti imena i podataka, a sad, eto, Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala otkrio da Bondovi iz našeg sokaka za pravdanje pet milijuna kuna potrošenih na “povijerljive imformacije od vitalnog nacijonalnog interesa” nemaju ni isplatnice s pečatom VSOA-e, ni fiskalne račune s matičnim brojem gospodina Lafarža!

Najebat će sada naša mlada država, švrljat će po njoj strani špijuni, a neće biti nikoga da ih cinka. Tko će ih, molim vas lijepo, odati našoj kontraobavještajnoj službi, znajući da mora izdati račun? I što bi trebao famozni gospodin Lafarž, otvoriti obrt za te stvari, “samostalnu djelatnost za distribuciju povjerljivih informacija”? I platiti porez na onih pet zarez tri milijuna kuna?

Neće to više biti isto, nisu to, jebiga, te rečenice.
– Okej, meni nećeš ništa reći – nevoljko će tajni agent Tibor zavući ruku u unutarnji džep sakoa. – Pretpostavljam da više povjerenja imaš u… Amerikance?
– Šta, CIA je u igri? – zaiskrit će u oku gospodina Lafarža.
– Ne, nego službeni American Express – zacrvenit će se agent Tibor. – Primaš, naravno, kartice?

Slobodna Dalmacija

Boris Dežulović
Autor 21.5.2013. u 12:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija