Dežulović: ZA VNOH spremni!

Boris Dežulović
Autor 14.3.2013. u 12:08

Dežulović: ZA VNOH spremni!

Nisu Hrvati, čini se, ni znali da im se slavna tisućljetna kultura bori za “Bitku na Neretvi”, pa ih je vijest malo i zatekla.

Bitka za “Neretvu” završila je, eto, našom pobjedom: kultni Bulajićev film po novome se računa u hrvatsku kinematografiju. Zagrebački Jadran film, izvršni producent slavnog celuloidnog epa “Bitka na Neretvi”, nakon višegodišnjih pregovora ovlašten je za njegovu međunarodnu distribuciju i zaštitu autorskih prava, pa će u zagradama iza naslova filma ubuduće stajati “hrvatski ratni film iz 1969″.

Hrvatska kinematografija ovom je odlukom doživjela istinsku renesansu: njen najnoviji naslov već je vidjelo nevjerojatnih tristo pedeset milijuna ljudi diljem svijeta, hvaljen je od kritike i nagrađen na bezbrojnim festivalima, na koncu i nominiran za Oscara u kategoriji stranog filma.

Hrvati sada nestrpljivo iščekuju dodjelu Oscara 1970. godine u hollywoodskom paviljonu Dorothy Chandler, iako poznavatelji prilika u američkoj Filmskoj akademiji kažu da Bulajićev akcijski spektakl nema osobite šanse. Malo zato što je protukandidat sovjetski film “Braća Karamazovi” – dozlaboga dosadna četverosatna moralizatorska drama po ukusu izbirljive američke publike, bez mitraljeza, aviona, eksplozija i vratolomnih tenkovskih potjera – a malo više zbog toga što je teško očekivati da Oscara dobije tako mala kinematografija kakav je suvremeni hrvatski film.

Nismo mi Hrvati budale, znamo da je Oscar politička nagrada, i da je “Bitka na Neretvi” koji slučajem ispao jugoslavenski film, već bi Richard Nixon pisao glavnom junaku Josipu Brozu poziv za posjetu Washingtonu u listopadu 1971, a Bob Hope kakvu duhovitu dosjetku za ceremoniju dodijele Oscara za strani film – recimo jetku poruku vječitom oscarovskom gubitniku Orsonu Wellesu, kako mu je bolje da se drži glume u jugoslavenskim partizanskim filmovima.

Živ Hrvat, međutim – učio nas je utemeljitelj nezavisne hrvatske države dr. Franjo Tuđman – ne smije dobiti ni Oscara, ni Nobela, ni Zlatnu loptu.

Zbunjujuća je malo ta stvar s bitkom za “Neretvu” i najvećim uspjehom u povijesti hrvatske kinematografije, jer neupućeni bi ljubitelj filmske umjetnosti mogao steći dojam kako je Hrvatskoj baš stalo do partizanskog filma. Zbunjuje to, jer riječ je o zemlji u kojoj su borci protiv fašizma i danas zločinci-a-ne-heroji, u kojoj se “antifašizam” prevodi kao “antihrvatstvo”, a nacistička je ikonografija integrirana u nacionalni folklor: o zemlji u kojoj, najzad, prije 1991. službeno nikad nisu igrali ni Hajduk i Dinamo, a kamoli partizani i crvene zvijezde.

Prije samo dvije-tri godine, recimo, retrospektiva partizanskih filmova na hrvatskoj je državnoj televiziji prikazana pod egidom “ciklus antifašističkog filma”, otprilike kao pokazna revija neprijateljske filmske propagande: jugoslavenski su narodnooslobodilački klasici atribuirani kao “srpsko-crnogorski”, “bosansko-srpski”, “makedonsko-crnogorsko-bosansko-slovenski”, svakojako zapravo kojekakvo-koječiji, samo nisu smjeli biti hrvatski: Krvavčev je “Most”, na primjer, čak i skinut s programa kad su urednici HTV-a užasnuti shvatili da je nečijom diverzijom predviđen za prikazivanje na obljetnicu pada Vukovara.

A sad najslavniji, najveći, najgledaniji i najskuplji od sviju jugoslavenskih partizanskih filmova odjednom ispao – hrvatski!

Nisu Hrvati, čini se, ni znali da im se slavna tisućljetna kultura bori za “Bitku na Neretvi”, pa ih je vijest malo i zatekla. Službeno uvrštenje Bulajićevog filma u korpus hrvatske kinematografije tako pomalo podsjeća na nedavnu službenu rehabilitaciju ćirilice, kad je ono usred masovnih protesta zbog uvođenja ćiriličnih natpisa u Vukovaru Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ćirilicu proglasila autentičnim hrvatskim pismom. Tad je i moglo izgledati kao da se netko opako zajebava, ali s bitkom na Neretvi stvar je mnogo ozbiljnija: netko Hrvatima podmuklo uvaljuje – antifašizam.

Što je, naime, slijedeće? Koliko će proći prije nego iznenada jednog dana saznamo da je nekakav međunarodni sud Hrvatsku proglasio pravnom sljednicom Narodne Republike Hrvatske i u Ustav nam podvalio ZAVNOH kao temelj državnosti? Jebiga, ako je “Bitka na Neretvi” hrvatski film, onda i partizanski pokret otpora može biti hrvatski, i Josip Broz može biti Hrvat, najbolje da Hrvatsku odmah proglasimo pobjednicom u Drugom svjetskom ratu, pa sve u pičku materinu, kad je bal, nek je bal, ZA VNOH spremni.

Tako to gledaju žestoke Hrvatine, dobri ljudi ali velike budale, što u svojoj slijepoj vjeri i gluhoj ljubavi stvari vide prilično jednodimenzionalno, pa se i “Bitke na Neretvi” i ostalih veličanstvenih ratnih epopeja svojih očeva i djedova odriču tek tako, samo zato što su u tim koprodukcijama sudjelovali i Srbi. “Bitka na Neretvi”, međutim – i što god oni mislili – jest hrvatski film: pomalo je, jebiga, tužno da i danas, sedamdeset godina kasnije, Hrvate treba podsjećati kako su u ratnom spektaklu na Neretvi sudjelovale tri gorske i jedna pješačka divizija hrvatske vojske, sastavljene isključivo od Hrvata.

Plus, dakako, kompletan Peti stajaći zdrug Ustaške vojnice pod vodstvom Rafaela Bobana.

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Globusa

Boris Dežulović
Autor 14.3.2013. u 12:08

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija