DIDOVI I UNUCI

Ivo Anić
Autor 12.12.2015. u 11:00

DIDOVI I UNUCI

Noć prije službene prodaje ulaznica ja sam probdio, u četiri sata probudio sam starog i već u šest morao je po kiši onako zakapotan stat u red, agonija čekanja tog jutra ostali su u sjećanju svima mojima doma, čekao sam starog zatvoren u ormar.

Didovi su ono svitlo u nama i šta su dalje od nas sve jače nam sjaje, riječi su to besmrtnog Fabijana Šovagovića u Prosjacima i sinovima kada se stari Kikaš sprema na onaj svijet i svom unuku drži predavanje isprid gustirne. Moj dida i ja, moj stari, imali smo jedan poseban odnos i ljubav, moj dida je meni bio sve, starci su radili, a on me čuva i to na način da me uvažava, drži do mog mišljenja, da mi bude prijatelj. Moj stari je bio takav čovjek, vezala nas je ljubav, poštivanje i ono najveće, vezao nas je Hajduk.

Moj dida je bio strastveni navijač, jako emotivan, nije znao sakriti suze kad bi bijeli gubili, radost svake pobjede proslavljali smo u Kirigina, on s malom Lederer, ja s dva pačića, to je bio svojevrstan ritual i mi smo se toga držali, možda vam se sad iz ove perspektive to čini smiješno, ali moj grad je tada disao za Hajduk, svaka familija imala je slične fanatike, ljude zaljubljene u svoj klub, nogomet, Stari plac i svoj način života koji je tekao tih godina u jednom mirnom i lijepom ritmu, moj Split bio je velik i to se osjećalo na svakom koraku, moj Split bio je spreman postati prvak Europe.

Tako je došla i ta utakmica sudbonosna za tu generaciju koja je bila u tadašnjem svijetu u rangu današnjeg Reala iz Madrida i ovo što govorim nije veličanje, Hajduk je tada stvarno bio moćan, Branko Zebec i On – veliki Iko, davali su prestrašene i šture izjave. HSV koji je tada bio današnja Barcelona jako je dobro znao tko mu dolazi i da se pravo finale Lige prvaka igra te večeri. Sastav koji je istrčao te hladne noći na travnjak bio je zastrašujući, no u prvoj postavi nije bilo njega, Kaltz, Keegan, Hrubesch i Magath bili su veličine, stupovi reprezentacije i u mojoj memoriji ostat će poput divova iz nekih barbarskih priča sa sjevera Germanije. A naši bijeli izlaze u hulahopkama: Pudar, Primorac, Krstičević i Luketin, braća Vujović, Rožić, Gudelj, Frfa i moj Šure, ekipa koja nije upisana u povijest već je upisana u moje srce. Samu utakmicu obilježio je mladi Pudar branivši kao nikad niko do tada, a sam gol bio je čisti faul na njemu, pokradeni smo, ali neka vam, čeka vas grotlo Poljuda, čeka vas pakao u Splitu.

Evo, pišem ovo, ovaj nesretni tekst, a trnci mi idu kroz vene, ono što se dešavalo tog tjedna prije uzvrata, ostalo mi je urezano u pamćenje do dana današnjega. Noć prije službene prodaje ulaznica ja sam probdio, u četiri sata probudio sam starog i već u šest morao je po kiši onako zakapotan stat u red, agonija čekanja tog jutra ostali su u sjećanju svima mojima doma, čekao sam starog zatvoren u ormar.

Danas, kad moji klinci dobijaju igrice za Playstation i vesele se tome, mene uhvati neizreciva tuga, sjetim se ta dva papirića u mojim rukama, sjetim se suze u oku mog dida kad mi ih je da, sjetim se euforije i radosti, sjetim se, jebiga svega… Imali smo užancu on i ja prije utakmice satima šetat kroz grad, razgovarali smo kao jednaki o taktici, momčadi, ko šta igra i na kom mistu, di su nam slabe, a di jake točke. Moj dida bio je takav čovjek, uživao je u mom djetinjem zanosu, uživao je u toj neobičnoj povezanosti i ljubavi koju smo obojica tako strasno osjećali i uživali u njoj, u ljubavi prema svom klubu.

Grad je pulsirao, na svakon kantunu zastave, euforija, nazdravlja se i pjeva, svaki navijač Hajduka jako dobro zna važnost tih par sati prije utakmice, sve u gradu stane, sva briga i poslovi odgode se za sutra, postoji samo jedno, postoji samo Hajduk. To čak i naše žene, majke, bake jako dobro znaju, znaju kad od jutra počnu hajdučke, znaju kad od zore krene bili su bili, vrhovi planina da od nas nema kruva taj dan, da će nas vidit tek navečer i to ako Hajduk izgubi, dišperane, idne, a ako Hajduk dobije, eto ti veselja i njima, prosječni navijač Hajduka doma će doć raspjevan, vesel, spreman da svoju ženu i sasluša i da joj koju kintu za novu veštu.

Siguran sam da se pola Splita napravilo baš iza tih večeri kad je Hajduk rušio sve pred sobom. Tako je došla i ta večer, ljudi moji, znate onaj osjećaj kad ste još pred ulazom, a jako dobro čujete huk iznutra? Znate onaj osjećaj kad vas puste napokon i ugledate travu obasjanu reflektorima i tisuće i tisuće istih kao što ste vi? Huk s tih tribina čujem još i dan danas, polomi me kada krenu slike.

Još nismo pravo ni ušli, a Hrubesh nam je zabio gol. Boro Primorac je grubo pogriješio i hladan tuš spustio se na uzavreli Poljud. Brzo smo se pribrali, stari me čvrsto stisnuo za ruku, a onda Zlatko, Zlatko, majko moja mila, zabija! Mene grli i ljubi potpuno nepoznat čovjek do mene, skačemo, ja onako sitan držim starog za kaput, Poljud se trese, Poljud vibrira. A onda moj heroj, moj junak, moj Bog, Ivica Šurjak pada u šesnaestercu i sudac svira penal za nas, opet me netko diže i ljubi, opet sam onako mal među tim ljudima u ekstazi, taj osjećaj, ljudi moji, to se jednostavno neda opisat, srce mi je tuklo u grlu! Stasiti Boro plasira balun i – šok, nevjerica, ljudi beštimaju. Koliko je kratak put od raja do pakla zna jako dobro svaki navijač Hajduka, itekako dobro.

A On igra kao lud, uklizava onako bradat (slomio je nogu jednom igraču i zarekao se da se neće brijat dok dečko ne nastavi karijeru), zabijaju nam gol, a Đorđević poravnava na početku drugog poluvremena. On se bori, on je profesionalac. Moj stari ga nikad nije volio, Vrgorčani baš ne šmekaju Imoćane, ali On je bez te njegove predrasude meni ionako bio u sjeni moga Šure, Zlatka i Pudara. Hajduk se bori, gine, moji bijeli nošeni svojim navijačima silovito napadaju, veliki HSV je u konopcima, gol visi u zraku i onda taj nesretni Boro Primorac zabija taj gol, gledam na semafor, ostalo je još malo, a On se bori ka lav.

Pamtim Šurjaka na centru kako izgubljeno gleda nekud u daljinu, svi smo znali da smo prokleto bili blizu, bili blizu finalu Lige prvaka, imali smo ih. Moje suze te hladne noći i tišina koja nam je pratila korake ostat će samo pijesak u vremenu, suze tuge, ali i neizrecivog ponosa. Moji bijeli nisu izgubili, moji bijeli borili su se do zadnjeg atoma snage, do zadnje kapi krvi, svi su dali sve, dali su svoj maksimum, nebo i sudbina odredili su tako, odredili su da u finale ne ide bolja momčad već momčad koja je te večeri jednostavno imala sreće.

Plakao sam od Poljuda do kuće, suze nosim još i danas skrivene u pretincu svojih uspomena. A moj stari je s godinama prestao ići na plac, bolest ga je prikovala za postelju i sva radost ovoga svijeta bio sam mu ja, moji izvještaji o stanju u Hajduku, moje utakmice bez njega, njegov Hajduk u koji su ušli diletanti, lopovi i bijednici. Ne boj se stari, još koju godinu i Hajduk će opet bit onaj stari, osjećan to, bile su moje riječi. “Mali moj, šta to meni vridi kad ja to neću dočekat, baren tu, na ovoj postelji da ih vidin kako su opet prvaci, opet Hajduk!” I partija je moj stari, jedno sam ga popodne odnija pod ploču, jedno popodne kad suzu nisan pustija, ne zato što mi se nije plakalo, već od bisa, bisa na sve one pizdune koji su nam ukrali ovakve priče, sve one diletante i probisvjete koji su nam oduzeli ovakve momente kada se u mom gradu vežu i očevi i sinovi neraskidivim vezama, i didovi i unuci, i prijatelji i neprijatelji.

Mi smo grad kojeg veže jedna magična nit, a to je naš Hajduk, naš ponos, naša ljubav naš svit, mi nismo navijači, mi živimo naš grad, naš klub, živimo ga kroz svoje didove i očeve. Evo, plačen sad dok ovo pišen i nije me sram, plačen od tuge za mojin didon kojega nisan oplaka kad san ga nosija u grob, plačen jer je prekinuta ta spona između mene i moje dice. Krivi ste za to, krivi ste šta toliku ljubav i osjećaje neću i ne mogu prinit na svoje sinove jer ovaj Hajduk više nije Hajduk, a ovi grad to triba! Sjetite se sto godina Hajduka i bit će van sve jasno, cijeli svijet se poklonio i cijelom svijetu je žao što taj nesretni klub ima takve navijače, navijače kakve nema na kugli zemaljskoj. Nismo mi samo navijači, mi smo dica naših didova, naših očeva, nama je klub spona s njima, nama je Hajduk neraskidiva veza sa našin uzorima. Volija bi, stari moj, da stvari dođu na svoje misto pa da ti dođen na grob da se ispričamo ti i ja, ali eto – neću. Neću ti doć, stari moj, praznih ruku, neću ti doć bez titule, neću ti doć ko prosjak ni bez poklona, želin ti doć sritan i ponosan, želin ti, dida moj, doć sa onin šta si najviše volija i sa onin za šta si živija, želin ti doć sa titulon prvaka, želin ti donit tvog Hajduka, velikog i ponosnog kakav si bija i sam, stari moj, najveći među Hajdukovim navijačima ikada.

Ivo Anić
Autor 12.12.2015. u 11:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija