Dijalektički voluntarizam

Autor 10.4.2011. u 01:19

Dijalektički voluntarizam

Protesti i demonstracije su zamrli, pa je to dokaz da u njima i nije bilo neke prave revolucionarne snage da se ovo društvo korjenito izmijeni – takvih glasova sada ćemo se naslušati. Naročito od onih, profesionalno kontemplativnih zuritelja u nepromjenjivu bit postojećih društvenih odnosa, u okamenjeni torzo jednog u zlo pretvorenog naroda. No sve te konvulzije – mart je bio revolucionaran, april će biti kontrarevolucionaran – samo govore da je pravo vremenovanje u našim životima sada ponovno otvoreno i moguće. Prava javnost, a ne ona dirigirana od strane profesionalnih proizvođača mnijenja, tek sada očekuje radikalne promjene. I više i točnije od toga: ona više nije u stanju pukog očekivanja, jer je “hodanjem” naučila da u stvari svoga oslobođenja može računati samo na sebe kao subjekt emancipacije. To je najveća tekovina dosadašnjeg razvoja događaja, to je i smisao eksplicirane želje i volje za direktnom demokracijom – kao vjerom u mogućnost preuzimanja svoje političke sudbine u vlastite ruke. Sve do mogućnosti da jednoga dana država-nacija prestane biti ovaj tako nasilni okvir našeg političkog života. Pa da time napokon izađemo iz bukvalistički realiziranog, a još prije nekoliko desetljeća samo retoričkog pitanja: je li nacija naša jedina (politička) sudbina?

Svjesni su toga sudionici novog političkog buđenja kada brinu i u svojim diskusijama, uglavnom izvan medijskog mainstreama, bruse pojmove kojima bi adekvatno izrazili svoju političku volju, svjesni opasnosti da ona može biti zloupotrebljena. Diskutira se tako o koristi i šteti zazivanja aktivnog građanina, kada je jasno da je – suprotno od onoga što sada hoće da vjerujemo oni (u mnogim nevladinim organizacijama) koji, paradoksalno, profesionalno uspavljuju građansku volju navodnim čuvanjem i promicanjem iste – to zazivanje kroz desetljeća debelo zloupotrebljeno. Koliko je (ljudski besmislenog a kapitalski smislenog) nasilja ovdje u ranim i mirnodopskim situacijama učinjeno i još se čini u ime zazivanja pluralističke građanske demokracije, ne treba ponavljati. Pa ako je borba za priznanje u identitetskoj politici (onda i puki popis stanovništva može postati pravim političkim izborima) vrhunski doseg takvih reakcionarnih građana, nije li trenutak da otvoreno počnemo kritizirati građansko kao takvo, a iz “zaboravljenog” koncepta njegova nadilaženja? Kritika buržoaskog društva, umjesto zavođenja u priču da ga baš sada odsudno treba “evropski integrirano” izgraditi, hodom mnoštva sa svojim transparentima, vratila se u sjećanje. Prijete nam da bismo mogli, ne pristanemo li na veće discipliniranje u svojim ionako ugroženim društvenim potrebama, ispasti – iz čega? Iz povratka u “kulturni krug kojem oduvijek pripadamo”, kako svoju želju da nas upiše u EU hantingtonovski formulira premijerka Jadranka Kosor.

Pa možda je vrijeme da joj se otvoreno kaže kako ljudi u ovim krajevima nisu oduvijek težili “euroatlantskim integracijama”, pod prijetnjom propašću svome stanovništvu zbog samog mišljenja alternative. Ovdašnji ljudi znali su reći i “Bolje rat nego pakt” i “Nikad robom” i “Tuđe nećemo, svoje ne damo”. A što sve NIJE bilo mišljeno puko-državotvorno, ni u korist stare ni u korist nove Jugoslavije, već prvenstveno kao izraz oslobođenja narodne volje od okova država, njihova imperijalizma i usmjerenosti na interese kapitala, što nije novost. Novost su samo ideološki načini na koji se ti interesi danas promiču i brane. A ti načini, svojom prividnom predkapitalističkom logikom, zazivanjem homogenizacije etničkog naroda, služe baš kapitalu i njegovim interesima.

Kada već naši medijski analitičari tako suvereno “analiziraju” svjetska žarišta i ratove, npr. upravo započetu agresiju NATO-a (dakle i nas) na Libiju, logikom cijena nafte i kretanja na svjetskim burzama, što ne primijene istu logiku i na naš slučaj? Koliko profita i kome je donio krvavi raspad Jugoslavije? Ili, manje ambiciozno, kako će se priredbe “straha i nade za hrvatske generale”, koje tvorci postojeće države u kontrarevolucionarnom mjesecu aprilu sada posvuda pripremaju, odraziti na burzovne indekse i privredne aktivnosti u ovoj zemlji? Moje je mišljenje: ne nužno negativno. Iz čega naravno ne proizlazi da osumnjičeni za ratne zločine nisu i krivi. Prije će biti da je logika obrnuta: prljavi rat i njegovo uporno naknadno uzdizanje i slavljenje dobri su za izvlačenje ekstraprofita od izluđenog stanovništva.

Pa ako je zazivanje aktivnog građanina već tako problematično, kako tek stoji sa zazivanjem naroda? “Vi ste zeznuli, sada dolazi narod”, tako glasi jedna od parola kojom se ovih tjedana put u našu bolju političku budućnost utirao hodanjem. Recimo odmah: ovako pobunjenog naroda, kakav se sada pokazuje na ulicama Hrvatske, ne treba se bojati. Prije bismo mogli reći da stvari stoje obrnuto: ono čega nas treba biti strah jest da će se taj narod povući i vratiti u “rezignaciju” u kojoj desetljećima živi (i umire). I da stvari još malo preciziramo: naroda se ne treba bojati većina – oni koji sami i čine narod – a za bezbrižnost dvorova, banskih i demokratskih, neka brinu drugi, za to plaćeni. Narod sada NISU oni koji, uglavnom daleko od svake realne bitke, viču “U boj, u boj, za narod svoj”, što je pjesma koja se ne prima na novoj ulici. Narod o kome sada treba govoriti nije narod socijalno i etički integriranog jedinstva, čiji je “prirodni horizont” nacija-država. Takva konceptualizacija naroda – u ime koje je svojedobno inscenirano i tzv. događanje naroda (daleko od toga da je srpski specifikum), identitetska homogenizacija za potrebe vladavine nad obespravljenim proletarijatom – sada postoji samo još u ostacima dvorskih spletki, koje više ne mogu zaživjeti u mnoštvu.

I prije su te politike pravljenja nacionalnih nadljudi živjele nasilno i od nasilja – vojne pozive nikada većina stanovništva ovdje nije doživjela s oduševljenjem – a sada im vidimo i mogući kraj. Novu definiciju naroda možemo, na tragu Rousseaua, pa onda i Marxa, tražiti među sudionicima aktivne borbe i želje za općom voljom. Ta opća volja (volonte generale), nije identična s pukom voljom svih (volonte de tous), iako demonstranti jakobinski inzistiraju na jedinstvu onih koji u svakoj danoj situaciji zadržavaju, formuliraju i brane opći interes, prije no posebni i ekskluzivni. To je narod koji je svjestan da treba odlučivati o tome što da se radi, a ne o tome što on jest. Za to je potreba konverzija rada u volju, inzistiranje na subjektivnoj volji, a ne samo na objektivnim zakonitostima (pa ni ekonomskim), ili ono što suvremeni filozof Peter Hallward naziva dijalektičkim voluntarizmom. Volja naroda može biti samo stvarno kolektivna akcija, a ne nikakvo nametanje volje jedne grupe ljudi drugoj, a ona se očituje kroz direktnu participaciju u političkim događajima. Sada znamo da se volja za promjenom kapitalizma može razviti u uspješnu transformativnu aktivnost, nastojanje, kako kaže Marx, ne samo da se pravi povijest, već i da se njome teorijski i praktično ovlada.

 Novossti

Autor 10.4.2011. u 01:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija