Dijete je napisalo pjesmu

Ladislav Babić
Autor 6.11.2013. u 13:34

Dijete je napisalo pjesmu

Neko dijete je napisalo pjesmu, i pjesma je dobila nagradu. Nije važno koje dijete, ni koju nagradu, stoga ih ni ne navodim. Dovoljno je reći da je iz dijela RS u kojem je i prije rata srpski narod bio zastupljen sa oko osamdeset posto, dok hrvatskoga gotovo i nije bilo. Pjesma je na (i)jekavici i ćirilici, i dijete ponosno na svoje dostignuće želi što više čitatelja. Zasigurno je istih očekivanja i nagraditelj, raspisivač konkursa – „Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske“ – a možemo samo dvojiti tko od njih priželjkuje da ona ostavi veći i, što je bitnije, trajniji dojam na čitalačku publiku. Evo pjesme:

Хвала ти оче, хвала ти дједа,
што земљу моју туђину не преда.
Хвала вама свим јунацима
што сачувасте земљу ову!
Да је предате нама потомцима
и да без страха идемо у школу!

Ја у миру читам и пјесме пишем,
мирно спавам и слободно дишем.
У ваздуху, на друму или у води
Срећна сам јер живим у миру и слободи.

Мене право у срце дира
истина да свуда нема мира.
Свако дијете на овом свијету
мора бити ко птица у лету.
Да лако расте и учи све
И да не сања ружне сне.

Да учим хоћу у слободи!
Нек ми је као риби у води!
Да напредујем духом и умом,
у земљи овој под мојим Хумом.

Желим да дјецу цијелог свијета
у школу прати птичји пој.
А не звук тешких граната
који најављује крвави бој!
Права слобода не жели роба!
Помрачен ум тражи разум!

А пјесма једна показа пут
да нико никада не буде љут:
“Волови јарам трпе, а не људи”,
И зато слободно слободан буди!

Hvala ti oče, hvala ti djeda,
što zemlju moju tuđinu ne preda.
Hvala vama svim junacima
što sačuvaste zemlju ovu!
Da je predate nama potomcima
i da bez straha idemo u školu!

Ja u miru čitam i pjesme pišem,
mirno spavam i slobodno dišem.
U vazduhu, na drumu ili u vodi
srećna sam jer živim u miru i
slobodi.

Mene pravo u srce dira
istina da svuda nema mira.
Svako dijete na ovom svijetu
mora biti ko ptica u letu.
Da lako raste i uči sve
I da ne sanja ružne sne.

Da učim hoću u slobodi!
Nek mi je kao ribi u vodi!
Da napredujem duhom i umom,
u zemlji ovoj pod mojim Humom.

Želim da djecu cijelog svijeta
u školu prati ptičji poj.
A ne zvuk teških granata
koji najavljuje krvavi boj!
Prava sloboda ne želi roba!
Pomračen um traži razum!

A pjesma jedna pokaza put
da niko nikada ne bude ljut:
“Volovi jaram trpe, a ne ljudi”,
I zato slobodno slobodan budi!

Ostavimo krtitičarske osvrte na literarnu vrijednost pjesme pozvanijima; zanima nas njena propagandna vrijednost. Naime, ovo je krasan primjer inverzije zbivanja i činjenica, danih u poetskoj formi i ukrašenih sredstvima muza poezije, kako bi mladost što lakše zaobišla istinu, a za to se beskrupulozno koristi dječja duša koja ni tona od “zvuka teških granata” nije čula, niti je doživjela zbivanja na koja se implicitno, gotovo neprepoznatljivo referira. A kad ih ona jednom probavi, iskustvo uči da postaju nerazdvojni dio osobe, ugrađen u psihu koja će stvarnost sagledavati u iskrivljenom ogledalu nesposobna je prepoznati i spoznati, baš kao i „drukčije“, a napose sebe sama. Vanvremenski i  s formalne strane promatrano na pjesmu nema zamjerki (one artističke ostavio sam drugima), sem jedne koja se tiče njenih čitatelja – oni na žalost nisu vanvremenski, a na to kao da računa dodjelitelj nagrade. Ova, samo naizgled temporalno neutralna patetika od poezije formalno odgovara svakom vremenu, no stavljena u kontekst proteklih zbivanja, te mjesta i vremena u kojem je pisana, nepogrešivo ukazuje na kad, što i koga se odnosi. Kao što se “Krvava bajka” ne može razdvojiti od krvavih kragujevačkih zbivanja – osim možda na nekoj meta ravni koja će, uostalom, zadnja pasti na misao prosječnom čitatelju – zar neće i autoričini čitatelji (a s obzirom na njeno prebivalište jasno je koji će prevladavati) povezati njeno značenje sa tek proteklim tragičnim događajima, nesposobni umom obuhvatiti njihove posljedice i potpuno značenje, te „vlastitu“ ulogu u njoj. Iskorišten je – čini se – već zavedeni dječji um, da odašilje naizgled humanističke poruke u propagandnoj funkciji kastracije uma cijelog stada. Dok stasajuću dječju dušu možda zaista “u srce dira istina da svuda nema mira”, propagandisti se svojski trude da nju i stotine hiljada drugih ne diraju dublje istine od kojih u pjesmi ni traga ne nalazimo. Stoga su je najvjerojatnije i nagradili. Zaista, tko bi – ne znajući potku – ostao hladan na dječje hvalospjeve miru i slobodi – koje neizostavno zaslužuju ne samo djeca, već i svi ljudi svijeta – kad ne ne bi bilo riječi o kojima vjerojatno njeni sugrađani (ili samo vrlo mali broj) neće razmišljati:

“Hvala ti oče, hvala ti djeda,
Što zemlju moju tuđinu ne preda.
Hvala vama svim junacima
što sačuvaste zemlju ovu!“

Istaknute riječi (oče, tuđinu, junacima, zemlju ovu) tjeraju na razmišljanje, dakako one koji poeziju ne doživljavaju samo afektivno (inače, po mom sudu najveća kvaliteta poezije). No, baš stoga i upravo takvima najlakše je i podvaliti njeno podtekstualno značenje, a da oni toga ni ne budu svijesni. Zaista se gnušam brojenja krvnih zrnaca, ali u funkciji razumijevanja poruke koju nam posredstvom nevine dječje poetese podastire nagraditelj, potrebno je učiniti neke pretpostavke. Vrlo je vjerojatno zaključiti po imenu autorice (koje ne navodim) kako nije bošnjačkog ili hrvatskog porijekla. Recimo da je pjesmu pisala bošnjačka djevojčica; kristalno jasna logika upućuje na to da ona pod „tuđinom“ neće smatrati svoje sunarodnjake. Za srpsku ili hrvatsku curicu svakako vrijedi podjednako, osim ako takvima ne smatraju svoje sunarodnjake iz susjednih država koji su se svesrdno uključili u rat na strani svojih bosanskih etnija i prisizali za teritorijem BiH – malo vjerojatno. Tko su daklem ti fantomski tuđini iz ode miru naše poetese, miru koji joj kao i svima nama od srca želim.  Upitajmo se istovremeno, kolika je vjerojatnost da jedan bošnjački ili hrvatski autor (sem ako nije Vladimir Šeks koji piše molbu za posao), čak i uz sasvim zdravi odnos prema ćirilici pišu pjesmu tim pismom, mada su oba pisma i sva „tri“ jezika formalno u ravnopravnoj upotrebi na cijelom teritoriju BiH? Kako su rat vodila samo tri njena konstitutivna naroda, od kojih dva podržana svojim prekograničnim „rođacima“, a očito se autoričin otac nije borio protiv nacista ili talijanskih fašista, onda „tuđinom“ može biti samo jedan od tri spomenuta naroda – bošnjački s najmanjom vjerojatnošću s obzirom da nema svoje etnički čiste nacionalne države. Sve to možemo popratiti pitanjem za naivne, tendenciozne (jesam li to ja?) ili neupućene: bi li pjesmu u kojoj bi se implicitno pod „tuđinom“ smatrali Srbi, nagradilo „Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske“? Daklem, kojim junacima spomenuto ministarstvo, nevinom dušom i rukom mlade pjesnikinje zahvaljuje na očuvanju – koje to zemlje? Pitanje je sad, reklo bi se.

Kao što rekoh, dijete je napisalo pjesmu, a odrasli je koriste za svoje ciljeve. Ja lično nisam etnički ni državljanski a ponajmanje državotvorno opterećen; prije sam vrsta apatrida – ne smatrate li Zemlju mojom domovinom – što ne znači da ne poštujem tuđe, na normalan način iskazane etničke i državljanske osjećaje, posebno ako ne prevladaju one općeljudske. Želio bih mladoj poetesi da sazrije u humanističkom smislu, barem toliko da njene pjesme ne ostavljaju dvojbe u njihovo značenje, te da se/ih sačuva iskorištavanja po tuđoj mjeri. Doduše, humanizam – kako to očaravajuće zvuči dok tom riječju ne počnemo imenovati svakojake gadosti iz stvarnosti. Inspiracija ne dolazi od Duha Svetoga već je pokreće poetski transformiran odnos prema stvarnosti. Akoli sam se ogriješio o dušu sazrijevajuće djevojke, onda se najponiznije ispričavam, no ipak bi me – mada pjesnike ne obavezuje nikava eksplicitnost prezentacije njihovih osjećaja – zanimalo: koje tuđine, koju zemlju i koje junake je imala na umu pišući svoju pjesmu.? Zanimalo bi me isključivo njeno i nikoje drugo mišljenje.

Ladislav Babić
Autor 6.11.2013. u 13:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija