Diktatura optimizma

Marinko Čulić
Autor 16.7.2018. u 10:17

Izdvajamo

  • Trenutno se u Evropu useljava mikroskopskih pedesetak hiljada izbjeglica iz Afrike, s Bliskog i Srednjeg istoka, što sigurno bitno ne odskače od broja useljenika prije nego što su počele najnovije migracije. Ali oko toga je stvorena takva ksenofobna histerija, čak i u zemljama koje migracije sasvim zaobilaze, da se tu jasno razabire klica fašizma. Doduše, on je još kapilaran, ali tko misli da su za nacifašizam potrebni Hitler i Mussolini, ljuto se vara. Jer njih dvojicu se u većini evropskih zemalja dočekivalo, za razliku od sadašnjih izbjeglica i migranata, širom otvorenih vrata.

Povezani članci

Diktatura optimizma

Pitanje što je Hrvatska dobila članstvom u Evropskoj uniji zahtijeva potpitanje – kojoj EU? Jer ova sadašnja puno je gora od one prije pet ili više godina: razjedaju je ekonomski egoizam i histerična ksenofobija, koji prijete da tu nekadašnju civilizacijsku predvodnicu pretvore u gluhu provinciju

Napunilo se pet godina od ulaska Hrvatske u Evropsku uniju i, naravno, postavljeno je pitanje što smo time dobili, iako bi bilo mudrije da je to diskretno izbjegnuto. Je li, recimo, vrijedno vatrometa, ispijenog šampanjca i svečarskih koncerata to što je simbolički baš u vrijeme ove obljetnice Hrvatska ostala bez svoje najveće kompanije, koja je prešla u strane ruke, a to prije vuče na teški, sramotni poraz nego na pobjedu. Tu treba učiti od puno starijih, iskusnijih i lukavijih. Svojedobno smo redovito obavještavani kako filipinski katolici obilježavaju svoje blagdane krvavim samobičevanjem, a onda je te prizore neka nevidljiva ruka sklonila s televizijskih ekrana. Ruka je očito zaključila da ti brutalni poganski rituali ne spadaju u ovo vrijeme jer prikazuju Katoličku crkvu kao neku srednjovjekovnu rugobu koja je usvojila divlje, primitivne običaje svojih dalekoistočnih sljedbenika. Ali onda se saznalo da isti ritual postoji i u neosporno evropskom Opusu Dei, pa je jedan pripadnik tog reda, koji u posljednje vrijeme vrlo aktivno djeluje i u Hrvatskoj, vrlo smjerno, gotovo ispričavajući se rekao da je riječ o bezazlenom simboličkom činu. Jer, rekao je, njihov bič napravljen je od mekih vlakana kojima se vlastita leđa više masira nego šiba. Bravo, majstore.

Eto, tako su to riješili predstavnici presvete Katoličke crkve, a sada da vidimo kako su se snašli hrvatski državni predstavnici u povodu spomenute pete godišnjice. O, i oni su ljubazno pljesnuli ručicama, a bič činjenice da se Hrvatska danas po bogatstvu, a zapravo siromaštvu nalazi na predzadnjem mjestu u EU-u ublažavaju koječime. Prvenstveno posljedicama rata, iako ih je sama Evropa poslije Drugog svjetskog rata sanirala u daleko bržem roku, a zatim i izrazito selektivnim, suženim odabirom ekonomskih pokazatelja (rast BDP-a u najnovije vrijeme, pad nezaposlenosti, rast državnih poticaja…). Iz njih bi se trebalo, kao, zaključiti da nam je zapravo sasvim dobro, ali to još ne vidimo. Ukratko, riječ je o slapovima optimizma kojima nas zapljuskuje najviše premijer Andrej Plenković, što izgleda toliko neuvjerljivo, ali napasno da je to netko ovih dana ironično nazvao ‘diktaturom optimizma’. Jasno, ta diktatura ne može se služiti klasičnim instrumentima – zabrana kritike, izvođenje vojske na ulice, policijski sat – pa se ubrzo pojavila i diktatura pesimizma. Ali kako je operativni štab ove druge diktature na vrlo sumnjivoj adresi – Kolinda Grabar-Kitarović, Pantovčak 241 a – otprve se vidi da su ove dvije diktature zapravo promidžbeni ping-pong dvaju interesnih klanova iste vladajuće klase.

Zato maknimo sve to u stranu i vratimo se početnom pitanju: Zbilja, što je Hrvatska dobila ulaskom u EU? Najradije bih odgovorio kratko i jasno – ništa, ali da se ne bi reklo da se brčkamo u plićaku istih pojednostavljenih narativa kao i Plenković i Grabar Kitarović, red je da budemo malo opširniji. Kada se pita što smo dobili ulaskom u EU, najprije treba odgovoriti na potpitanje – koju EU? Ova EU nije naime ista kao prije pet godina, a pogotovo nije ista kao prije četrnaest godina, kada je Hrvatska postala kandidat za članstvo u njoj. Štoviše, ona je toliko različita da to podsjeća na situaciju kada kucaš na vrata prijatelja xy, a ne otvara ih ni on ni itko iz obitelji, nego netko sasvim deseti. Što se promijenilo? Baš sve. Počnimo s ekonomijom, a završimo s politikom. Od velike ekonomske krize prije deset godina Evropa više nije što je bila i možda je najtočnije reći da se odrekla same sebe. Kada se tako kaže, to u sebi prvenstveno sadrži činjenicu da je baš Evropa izumila socijalnu državu, a to je značilo i relativno stabilan balans između rada i kapitala. Sada toga više nema ili ima u blijedim tragovima i prije se može govoriti o otvorenom klasnom ratu među njima koji nameće, protivno prijašnjim iskustvima, kapital, a ne rad. Zato taj rat uvelike izgleda osvetnički.

Tome je išao na ruku i pad Berlinskog zida, odnosno socijalizma na istoku i jugoistoku Evrope, čime je kapitalizam ostao bez konkurenta u natjecanju dvaju koncepata socijalne države. A to je onda postalo i idealna startna pozicija za stvaranje novog, darvinističkog tipa kapitalizma. U njemu su socijalne razlike vrtoglavo povećane (zbog čega postoje masovni migracijski pokreti ne samo prema Evropi, nego i unutar nje, što uključuje i Hrvatsku), a Evropa je dobila i vlastiti ‘jug’. Slabo razvijeni pojas uz Mediteran, prema kojem je postao dozvoljen ne samo ekonomski egoizam nego i iživljavanje kao u slučaju Grčke. Njoj su gotovo policijskim metodama naplaćeni dugovi prema sjevernoevropskim bankama, a da se pritom uopće nije pitalo da li je odgovornost za te dugove i na strani bankarskih vjerovnika. To se, uostalom, odnosi i na dugove Agrokora, koji su nabujali na nekoj vrsti kamatnog ‘rasizma’, jer su toj kompaniji davani krediti po mnogostruko većim kamatama od prosječnih u Evropi. Eto, zato ono spominjanje ritualnog filipinskog samobičevanja. Jer ovo što sada gledamo zbilja nije ništa drugo nego ekonomsko bičevanje, s tim da ga se hrvatska politička klasa ne usudi tako nazvati, nego se odlazak Agrokora u strane ruke čak slavi kao velik uspjeh vlade Andreja Plenkovića.

Cinično priznanje došlo je i iz Bruxellesa, koji je nagodbu oko ove kompanije proglasio dijelom evropske pravne stečevine, iako to više sliči na kapitulacije koje su se nekada potpisivale u vagonima skrenutim na sporedni kolosijek. Osim na kapitulaciji, naglasak je ovdje i na ovom sporedni. Očito je naime da Evropa, koja je bila kolijevka najboljih tekovina suvremene civilizacije, od produktivne faze kapitalizma i njegove marksističke kritike i protuteže, do uvođenja visokog standarda političkih sloboda i ljudskih prava, sada od same sebe pravi gluhu provinciju. A uskoro možda i grobnicu svih tih tekovina. To se u slučaju Hrvatske i drugih zemalja ex-yu regije možda i najbolje vidi. Devedesetih godina Evropa je bila jedina prava opozicija ovdašnjim autokratskim nacionalističkim režimima i njihovim iživljavanjima nad nacionalnim manjinama, medijima, neovisnom sudstvu. A kada je počeo rat, izbjeglice su ondje primane kao samorazumljivi postupak jednog boljeg kutka svijeta. Sada, međutim, gledamo nešto sasvim drugo.

Trenutno se u Evropu useljava mikroskopskih pedesetak hiljada izbjeglica iz Afrike, s Bliskog i Srednjeg istoka, što sigurno bitno ne odskače od broja useljenika prije nego što su počele najnovije migracije. Ali oko toga je stvorena takva ksenofobna histerija, čak i u zemljama koje migracije sasvim zaobilaze, da se tu jasno razabire klica fašizma. Doduše, on je još kapilaran, ali tko misli da su za nacifašizam potrebni Hitler i Mussolini, ljuto se vara. Jer njih dvojicu se u većini evropskih zemalja dočekivalo, za razliku od sadašnjih izbjeglica i migranata, širom otvorenih vrata.

Marinko Čulić
Autor 16.7.2018. u 10:17