Dileri kliničke mržnje

Povezani članci

• Tomislav Jakić: Većinska Hrvatska se ni danas nije spremna suočiti sa zločinima iz 90-ih
• ATV I FACE TV: USPJEŠNO PROSLAVLJENA GODIŠNJICA POPLAVA
• Radomir Lazić: DISOLUCIJA
• Pismo iz Podgorice: Što je više kleveta i laži Milo mi je miliji i draži
• Izvještaj sa stočnog sajma
• Grč laži na licima glumaca u igrokazu hrvatske Vlade

– Šta si se, trafikant, zablesio u taj laptop?
– Evo čitam da su »Vesna Teršelič i Zoran Pusić kretenski duo od kojeg se narodu povraća«.
– A gdje to piše? Na slavnoj hrvatskoj Wikipediji? Jebote, stvarno ne razumijem kako ti se ne povraća od čitanja tih kretenarija!
– Ne piše na hrvatskoj Wikipediji već u pismu predsjedniku Hrvatskog sabora Josipu Leki.
– A zašto si tako nepristojan pa čitaš Lekinu poštu?
– Zato što je objavljena.

   – Gdje? Na hrvatskom WikiLeaksu?
– Nije nego na uglednom portalu Dnevno.hr.
– Mogao sam i mislit… Sad mi još samo reci da Leki preko te stranice pišu njezini stalni pacijenti Marko Lukić i Davor Domazet Lošo!
– Ne pišu, bogami, pacijenti nego klinička psihologinja, i to iz Amerike.
– Šta su naši domoljubi opet pronašli neku Judith Reisman?
– Ovu, čini se, nije trebalo tražit. Ona se javlja sama od sebe, ko oni dosadni oglasni klipovi na webu koje ne možeš zatvorit dok se ne odvrte do kraja. Proguglaj malo, pa ćeš vidjet da ta – kako se zove – dr. Dalma Kalogjera-Sackellares svako malo piše nesretnome Leki.

   – I šta hoće od njega?
– Ovaj put traži da joj odgovori zašto Vesna Teršelič, Zoran Pusić i Vesna Pusić nisu u zatvoru.
– A zašto bi dr. Kalogjera njih troje strpala u zatvor?
– Zato što – slušaj sad ovo! – »snose lavovski dio odgovornosti za suicide hrvatskih branitelja«.
– A na osnovu čega to tvrdi?
– Na osnovu svoje stručnosti i profesionalnog iskustva. Dr. Kalogjera se Leki predstavila kao »ekspert na području post-traumatskog sindroma« i pribilježila mu sa štovanjem kako je »veliki dio svoje karijere posvetila liječenju traumatiziranih osoba«.
– Šta je u Americi liječila PTSP-ovce koji su se razboljeli od Vesne Teršelič, Vesne Pusić i Zorana Pusića? Je li joj ijedan ozdravio i zahvaljujući kojim medikamentima?
– Je li se ti to rugaš s ozbiljnom kliničkom psihologinjom koja na temelju svoje bogate kliničke prakse u Americi nedvosmisleno tvrdi da »obezvrjeđenje Domovinskog rata i branitelja vodi u posttraumatski sindrom«?

   – Ne, evo joj se divim na hrabrosti da tu svoju dijagnozu podijeli sa cijelim svijetom!
– Tek ćeš joj se divit kad čuješ šta piše o izazivačima PTSP-a. Dakle: »Vesna Teršelič djeluje već dekadama. U tandemu sa Zoranom Pusićem, ona se oglašava i to svakodnevno, da bi hrvatski narod na neki način ubola ili otrovala. Nema ni jedne izjave koja je čak približno ljudska.«
– E baš me zanima koja će klinička psihologija objasnit šta je to neljudsko u Teršeličkinoj izjavi nakon što je u Saboru izglasan Lex Perković da »sve zločine treba istražiti i počinitelje privesti pravdi izbjegavajući pritom bilo kakvu politizaciju tih pitanja«?! Ili šta to nije ni približno ljudsko naprimjer u zajedničkom priopćenju koje su, čim je donesena oslobađajuća presuda Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću, potpisali Vesna Teršelič, Zoran Pusić i Mladen Stojanović i gdje stoji da »na tragu današnje odluke Haškog suda dolazimo do poraznog zaključka kako nitko od pripadnika državnog vrha Srbije, uz izuzetak nižih zapovjednika JNA (Miodrag Jokić i Pavle Strugar, Mile Mrkšić i Veselin Šljivančanin), nije osuđen sa zločine počinjene na teritoriju Republike Hrvatske«?! Ili u izjavi…
– Ne moraš ti meni citirat njihove izjave!

   – A kome ću ih citirat? Toj ekspertici za PTSP?
– Nju bi i ovo što si citirao učvrstilo u već napisanom uvjerenju da »Vesna Teršelič i Vesna Pusić te Zoran Pusić nisu u svojim izjavama obazrivi, stidljivi ili, ne daj Bože, ambivalentni« i da se »oni prostački odnose prema svima«. I onda bi ih ta fino odgojena gospođa ponovo, krajnje obazrivo, stidljivo i nimalo prostački nazvala »spodobama od kojih se narodu povraća«. I opet bi ih prozvala da je njihovo »kontinuirano i žestoko djelovanje protiv hrvatskog naroda u cjelini i posebice branitelja koji su nesmiljeno i u kontinuitetu defamirani« rezultiralo »stvaranjem klime u kojoj suicid izgleda kao jedina solucija«.
– Šta joj znači to da su branitelji defamirani? Da je s njih skinuta fama? Valjda je htjela reć da su difamirani…

   – Amigo moj, ne mora se znat hrvatski jezik da bi se njime tečno pljuvalo. Dr. Kalogjera, prema tome, koristi svoje kliničko leksičko pravo da koristi riječ defamacija, bez obzira na to što ona u hrvatskom jeziku ne znači ništa. Po njoj je, dakle, »defamacija, posebice branitelja, vrsta psihološke agresije«, a gospođa usput podsjeća i da je »po hrvatskom zakonu kleveta i blaćenje također utuživo djelo«, te nesretnome Leki spočitava kako su »hrvatski redarstvenici trebali intervenirati u zaštitu branitelja i braće po oružju, ali su u tome spriječeni kad je za njihovu šiju opet zajašio netko tko želi zlo Hrvatskoj, pa eto nisu slobodni djelovati da zgrabe ovu spodobu i kompanjone i strpaju ih u zatvor«.

   – A sve te lijepe riječi što ih je gospođa nadrobila u svome pismu Leki ne predstavlja ni klevetu ni blaćenje, nego – pretpostavljam – kliničku liriku? Kao što i objavljivanje takvih poziva na linč po hrvatskim portalima ne predstavlja kazneno djelo počinjeno iz mržnje već – pretpostavljam – smisao postojanja takvih neskrivenih velikana žurnalizma i njihovih skrivenih vlasnika? Veći je zločin, trafikant, to što ti dileri kliničke mržnje objavljuju takve javne tjeralice, nego što ih nekakva dr. Kalogjera piše.
– Nemoj joj nepravedno oduzimat zasluge, da se žena ne uvrijedi… Ne možeš, jebiga, reć da takva klinička psihologinja nije slučaj za sebe!