Dino Abazović: Sloboda religije i sloboda medija

 Dino Abazović
Autor 31.12.2019. u 09:32

Dino Abazović: Sloboda religije i sloboda medija

Nije problem što imamo kao posljedicu suvremenog življenja poluautonomna društvena polja u kojima dolazi do “izmjene identiteta”, niti to što svako od tih polja ima svoja pravila i norme – dakako tu je država veoma specifično i veoma moćno polje, baš kao što su to i konkretne religijske zajednice, ili mediji. Problem je što se, ukoliko tražimo od npr. države da bude otvorenija, to isto ne zahtijevamo i od ostalih poluautonomnih polja sa njom u interakciji.

Piše: Dino Abazović

Biti će tome par mjeseci više od punih deset godina da smo na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji “Balansiranje između slobode govora i prava na religiju u XXI. stoljeću”, u organizaciji Međureligijskog instituta iz Sarajeva (institucije za koju nisam siguran da je danas operativna), raspravljali teme iz naslova skupa. Pronašao sam u arhivi ono što sam tada pripremio za izlaganje kao jedan od uvodničara, zabilješke koje sam vodio u raspravi, i nimalo iznenađen, empirijski utvrdio kako tekst, kao i intervencije, na žalost nisu izgubili na aktualnosti. U nešto prerađenoj i prilagođenoj verziji, glavni argumenti su kako slijedi.

Polazne premise, odnosno pitanja glase: Da li su sloboda religije i pravo na prakticiranje religije u sukobu sa ostalim ljudskim pravima, i ako jesu sa kojim? Da li se ljudska prava kao instrument sve češće koriste kao sredstvo i u svrhu emancipacije određenih ugroženih grupa, poput recimo položaja žena u nekim religijskim zajednicama, ili recimo prava seksualnih manjina? Da li se ljudska prava kao koncept koriste kako bi se nametnula ideološki dominantna pozicija tzv. sekularnih grupa Zapada?

Ili se pak, preko ljudskih prava, pokušava upravo popraviti položaj manjina unutar religijskih zajednica, jer same zajednice, po definiciji, nisu monolitne? Konačno, sloboda izražavanja vs. princip ne-diskriminacije?

Upravo na primjeru slobode izražavanja, na jednoj strani, i principa jednakosti i religijskih sloboda na drugoj strani možemo lako uvidjeti, mnogi autori tvrde, kako se argument ljudskih prava doista može (zlo)upotrijebiti. Jer sloboda izražavanja jednako se odnosi i na vjernike i na one koji to nisu.

Sa druge strane, religijski utemeljen diskurs nerijetko je kriminaliziran, a ne bi uvijek trebao biti, zbog eventualnog rizika da će inspirirati nasilje ili povrijediti religijska osjećanja pripadnika drugih religija, odnosno onih koji nisu vjernici.

Sva ova pitanja, dileme i aporije, zapravo su jednako relevantni u svakom dijelu zemaljske kugle. Ali ishod rasprava o ovim i sličnim pitanjima, kao i ponuđena rješenja, direktno ovise o socio-političkom kontekstu konkretne sredine.

Dakle, kada su dvije norme u konfliktu, da li kulturni kontekst preovladava kao presudan? Odgovorio bih potvrdno tamo gdje je prisutan selektivan pristup koji ljudska prava razumijeva samo ukoliko su u skladu sa vlastitim dominantnim normativnim sistemom (tj. “mišljenjem” većine, tj. većinskim “sentimentom”) – tamo dakle gdje nema govora o univerzalnosti ljudskih prava. A to nas već dovodi do klasičnog predloška za zaljubljenike u rasprave o univerzalizmu nasuprot kulturnom relativizmu u raspravi o ljudskim pravima! Ne mogu na ovom mjestu ulaziti u argumente debate o univerzalizmu i kulturnom relativizmu pristupa ljudskim pravima, ali mi se čini važnim podsjetiti da ne smijemo izgubiti iz vida prethodnu činjenicu — postoje i uvijek su postojale različite koncepcije sloboda u demokratskim okruženjima. Konačno, često “zaboravljamo” da su univerzalna ljudska prava kao koncept i promišljena tek kao ideal koji se treba dostići, ali to nikako ne znači da se za njih ne treba boriti svakim danom.

Stoga podsjećam ovom prilikom na argumente Bassama Tibija koji ispravno rezonuje da se “ljudska prava razumijevaju kao zahtjevi a ne obaveze… nisu [i ne smiju biti – dodao D.A.] ograničena na jedan kulturni koncept zasnovan na normama i vrijednostima i tako ograničena na određeni Weltanschauung. Ljudska prava su praksa koja zahtijeva institucionalnu primjenu kao jedan od osnovnih elemenata njihova postojanja.”

Socio-kulturni kontekst stoga jeste dobar referencijalni okvir za razmatranje problema balansiranja između slobode izražavanja i religijskih sloboda, međutim podsjećam da najčešće nije problem religija, već religioznost, i najčešće nije problem u tekstu i izgovorenom, već u čitaocima i interpretatorima. Kao i nebrojeno puta do sada – jedno se kaže, drugo se čuje!

Bosanskohercegovački socio-kulturni kontekst jeste određen religijskim pluralizmom ali to nikako ne znači i njegovu otvorenost prema religijskoj različitosti. Mislim da nam običajnost svakodnevnog života jasno stavlja do znanja, ukoliko želimo da vidimo, koliko su ovdašnji ljudi otvoreni za drugo i drugačije.

Urušavanje prethodnog društveno-političkog sistema i slom prethodne federalne države, te “nedovršiva” država dejtonske konfiguracije ima, ističem to za prigodu ove teme, ključnu neuralgičnu tačku!

No prethodno jedna metodološka napomena — mene pozicija pravnog idealizma ostavlja često prilično ravnodušnim, stoga je ostavljam po strani, i ne smatram uopće relevantnim za ovu raspravu ono što je taksativno navedeno u Anexu IV Dejtonskog mirovnog sporazuma (čitaj Ustav), pa tako ni činjenica da je recimo dovoljno kazati kako Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ima supremaciju nad svim ostalim zakonima u BiH. Zašto?

Jer je de facto neuralgična tačka (još uvijek) suštinski neriješeno pitanje odnosa država – religijske zajednice, i intelektualni kukavičluk zaklanjanja iza kolektivnih (etno-konfesionalnih) identiteta, naročito kada to ide u (vlastiti) prilog a u pitanju je kultura ljudskih prava.

Šta pri tome imam u vidu? Prije svega to da niti možemo govoriti o modelu separatizma (onaj čuveni Jeffersonovski wall of separation/zid razdvajanja), niti o modelu neutralnosti bez separatizma (u literaturi su najčešći analizirani primjeri neke države Europe – Njemačka, Velika Britanija, ili odskora Danska).

Nikako da sazrije odluka, šta nam je danas plauzibilnije zagovarati i činiti – štiti religiju od države, ili državu od religije. Dakako, “intelektualna gimnastika” nudi izlaz – i jedno i drugo. Složio bih se kad ne bih u istom trenu imao nelagodu od situacije u kojoj sam se našao već više puta razmatrajući ovako ili slično postavljen problem — nakon teorijske elaboracije uvijek se nađe neko dobronamjeran da ustvrdi: “sve to tako fino stoji u teoriji, ali kako konkretno da se nešto uradi!?”.

U zaključnim razmatranjima osvrnuti ću se na i na taj problem pretpostavljenog vrlog pitca, ali nakon nužnog ekskursa o javnoj sferi i javnom prostoru.

U svojoj raspravi o formacijama sekularnog Talal Asad nas podsjeća da je sfera javnosti prostor nužno (a ne samo kontingentno) artikulisan putem moći, i da svako ko ulazi u njega mora imati u vidu tu dispoziciju moći ljudi i stvari koju određuje moć. Dakle, pravo na slobodu govora, ili izražavanja, po Asadu, ne pretpostavlja samo fizičku sposobnost da se govori već i da se govor čuje, što je uslov bez kojeg efektivan govor nije moguć. Ako govor nema efekta teško se može reći da je on u javnoj sferi bez obzira koliko se glasno izgovara. Također trebamo imati u vidu da se javni govor formira prije svega na unaprijed utvrđenim ograničenjima (uvreda, kleveta, autorska prava, ali i konvencija povjerljivosti), i da za njega treba dosta vremena.  Bilo kako bilo, Asad postavlja ključno pitanje koje glasi — na koji način su različite koncepcije i prakse religije pomogli da se formira prijemčivost slušalaca za javnu riječ?

Doista, problem je kako deprivatizovana religija može na pravi način da se obrati savjesti onih koji ne prihvataju njene vrijednosti, bilo da su pripadnici drugih religijskih svjetonazora, bilo da nemaju religijski svjetonazor. Dakako vrijedi i obratno kada su u pitanju humanističke ili sekularističke intervencije u javni prostor.

On što nam može biti od koristi, u tom smislu, i evo mog osvrta na intervenciju pretpostavljenog vrlog pitca, jeste da je upravo pozitivno iskustvo sekularizacije u tome da je samo do u tančine ocrtala polje u kome se ključni procesi odnosa država – religijske zajednice dešavaju. Pokazalo se, autentična sekularizacija doista jeste u funkciji jačanja vjerskog, a nikako u funkciji onog što čitamo i slušamo kao rezultat pojednostavljenog i banaliziranog razumijevanja rane sociološke teze o sekularizaciji kao nekom anti-religijskom procesu. Treba dati za pravo Gianni Vattimu kada kaže da sekularizacija ne samo da štiti neotuđiva prava individualne svijesti, već je ona također način života sa postmodernim povratkom religije u najdemokratskijem maniru u višereligijskom svijetu.

Individualiziranje, pokazalo se to nebrojeno puta, nikako ne znači manje vjerskog, mada može i tako rezultirati, već i mnogo više vjerskog, drugačijeg vjerskog… Tako je, u pravu je Željko Mardešić, doista sretan paradoks sekularizacije vidljiv i u tome što ona slabi političnost religije, ali u isto vrijeme otvara slobodan prostor za jačanje religioznosti religije, bilo izvan ili u samim religijskim institucijama.

Dakle, nije problem što imamo kao posljedicu suvremenog življenja poluautonomna društvena polja u kojima dolazi do “izmjene identiteta”, niti to što svako od tih polja ima svoja pravila i norme – dakako tu je država veoma specifično i veoma moćno polje, baš kao što su to i konkretne religijske zajednice, ili mediji. Problem je što se, ukoliko tražimo od npr. države da bude otvorenija, to isto ne zahtijevamo i od ostalih poluautonomnih polja sa njom u interakciji.

Za kraj da podsjetim — upravo u demokratskom okruženju dominantni i konačni konsenzus je o institucijama, a ne o vrijednostima. A kakve su nam institucije, e to je već priča za sebe i po sebi.

 Dino Abazović
Autor 31.12.2019. u 09:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija