Dino Mustafić: Serge Brammertz ispred zatvorenih vrata Predsjedništva BiH

tačno.net
Autor 15.4.2014. u 18:09

Dino Mustafić: Serge Brammertz ispred zatvorenih vrata  Predsjedništva BiH

Glavni tužilac Haškog tribunala Serge Brammertz prilikom posljednje posjete Sarajevu poljubio je zatvorena vrata Predsjedništva BiH. Iako je susret protokolarno bio planiran, nije se desio. “Imali su neke druge obaveze, koliko sam shvatio, nešto drugo na dnevnom redu i zbog toga nije došlo do susreta”, konstatira pomalo razočaran Brammertz.

Piše: Dino Mustafić

Može biti razočaran, ali svakako ne i iznenađen, jer u Bosni i Hercegovini su mnoga vrata zatvorena kada se treba razgovarati o vrlo važnim pitanjima za budućnost ove zemlje. Jedno od tih pitanja je i odnos prema bliskoj prošlosti, počinjenim zločinima. Sve dok se ne pojave hrabri i odvažni političari koji se neće plašiti da budu od “svojih” etiketirani kao “izdajnici” samo zato što će javno pitati “Gdje smo pogriješili?”, “Šta smo drugima učinili?”, “Kamo bi ova zemlja trebala ići?”, ne možemo očekivati bolje sutra.

Tim odgovorima se niko neće diviti jer će biti bolni, otreznjujući, moraće donijeti određene promjene. Između ostalog, to bi značilo da se prestanemo odnositi prema prošlosti kao prostoru manipulacije, što samo dalje i dublje stvara etničku distancu. Aktuelni politički jezik laži i poricanja, moralnog relativiziranja, falsifikovanja činjenica i brojeva, uvredljiv je za žrtve i jedino podnošljiv za političku oligarhiju koja nema savjesti ni morala. Šta je moglo biti preče od susreta sa glavnim tužiocem Haškog tribunala kada ima još mnoštvo velikih problema koji se tiču istraga i procesuiranja raznih predmeta? Mi imamo katarzičnu potrebu za forenzičnom istinom koju moramo čuti, slušati kao priču koju moramo prihvatiti kao fakt koji će nas približiti, razviti saosjećanje i razumijevanje za drugog. Međutim, u našem društvu se sistematski njeguju strah i ozlojeđenost, truju nove generacije svojim nacionalističkim strastima, otvaraju mogućnosti daljnjih konfrontacija gdje nema kraja: svaki udarac od protivnika je onaj koji se mora vratiti jače i bolnije. Taj lanac nasilja, ubijanja, iseljavanja se ponavlja kao refren, dolazi kao sredstvo razaranja svega što je postojalo ranije, a što se izgrađivalo mukotrpno i polako kroz dijalog i povjerenje. Svima je jasno da samo nove generacije političara mogu prekinuti te zlokobne razgovore, to podrazumijeva da se treba odreći stvaranja idola i heroja od zločinaca iz II svjetskog i ovoga rata, jer to vrijeđa i plaši druge, ne možemo se miriti preko grobova.

S druge strane, nama su zatvorena vrata EU. Postalo je gadljivo birokratsko ucjenjivanje Evrope prema nama, njihovi ukori dolaze u formi novčanih prijetnji ili visokog tona civiliziranosti upućenog u crnu bosansku rupu. Umjesto moraliziranja, trebaju nam pomoći i saosjećati sa nama, ne biti na strani nikoga, već isključivo biti za mir i slobodu u Bosni. Nakon toliko godina krvoprolića, animoziteta, mržnje i ubijanja nije lako doseći fazu europejstva, demokratskog dijaloga i vladavine zakona. Nama je Evropa sudbina i jedini politički i ekonomski model koji nam može donijeti perspektivu, ali za to treba vrijeme. Temelj demokratije nije u tradiciji naših naroda, tek se tome učimo. Zato ne vjerujem da retorika dobošara rata iz ’90-ih presvučena u “demokrate”, a nedavno politički i bratskom desničarskom krvlju ozvaničena kroz sarajevski potpis zajedničke deklaracije o saradnji SDA, SDS-a, HDZ-a BiH, HDZ-a 1990 i PDP-a, ima kapacitet da prihvati evropske vrijednosti da država mora da štiti i individualna prava kao sveta, ne samo kolektivna, etnička, već da štiti svaki pojedinačni život, integritet i imovinu. Država se mora boriti protiv diskriminacije manjina, treba se truditi da se postignu pravda, mir i zajednička dobrobit, da se brani dostojanstvo svih građana. Treba građanske smionosti da se prihvati život u pluralnom svijetu u kojem potvrđivanje sebe ne prolazi kroz uništenje ili potčinjavanje drugog. Bez obzira što je postala članica EU, još je daleko i Hrvatska od zemlje koja treba biti uzor afirmacije jednakih prava za sve. Bivši radikali u Srbiji nekada djeluju toliko šizofreno u javnom prostoru političke nedosljednosti da je očigledno kako se radi o velikom evropskom pritisku i ucjenama koji jedva “evropski sriču” Nikolić i Vučić kroz medijske i zvanične govore. U Bosni još nema, nažalost, takvih evropskih mucavaca niti na vidiku, koliko god o tome sanjale Evropske narodne stranke da će ih pronaći u desnom spektru političkih partija.

Mojoj generaciji je rat uzeo sve, imao sam 21 godinu kada je počeo, proživio sam ga u kontekstu strašnog krivotvorenja i manipulacije, uvjeravali su nas ispaljenim granatama da su naš odgoj, vaspitanje i svjetonazor pogrešni, jer smo živjeli “bosanski” život zajedništva i institucije komšiluka. Međunarodna zajednica i EU su manipulirale “humanitarnom intervencijom”, umjesto da su oružanom intervencijom tri i po godine ranije spasile 100.000 izgubljenih života. Sve je to potkopalo moju vjeru u bliskost i neposrednost, jer sam vrlo rano spoznao da je rat mjesto “ravnoteže terora”. Taj teror ne prestaje samo mirisom baruta iz puščanih cijevi ili ehom detonacija granata, on je i u negiranju zločina, skrivanju masovnih grobnica, veličanju i dizanju presuđenih zlikovaca na razinu nacionalnih heroja koji se dočekuju uz direktne televizijske prijenose. Ako naša bosanska prošlost i tragedija nas ništa nisu naučile, promijenile, šta nas onda uopšte može promijeniti? Ako bilo koga Srebrenica nije poučila da se gnuša mržnje i zla, nacionalizma, šta ga uopšte može poučiti?

Nažalost, nije nimalo slučajno da se sve više zatvaraju i vrata kulturnih institucija, muzeja i pozorišta, svega što svjedoči kroz zajedničku memoriju organsku i autohtonu bosansku kulturu.

Jednom je Czeslav Milosz postavio pitanje: “Koji je smisao poezije ako ne spašava ni ljude ni narode?”. Vjerovao je da je uloga pisca da se direktno suoči sa svojim vremenom i njemu pripadajućim strahotama, da na njega djeluje riječima. To je pitanje postavio kada je svijetu prijetio nacizam, vjerovao je u politički angažman kao konačno opravdanje njegove umjetnosti. Danas već možemo sa sigurnošću reći da znamo kako umjetnost ne može biti samo na taj način korisna, već da je ona važna kako bi nam otvorila različita naličja istine i unijela neka nova svjetla u prostor svijesti koji nas može promijeniti, zapitati, učiniti boljim i osjećajnijim čovjekom. Umjetnost se bori protiv ravnodušnosti, jer je to stanje duha koje otupljuje naša čula i onemogućuje pobunu. A živi ste sve dok ste spremni se pobuniti i nogom razvaliti zatvorena vrata.

oslobodjenje.ba

tačno.net
Autor 15.4.2014. u 18:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija