Diploma nahero

Autor 9.5.2011. u 11:52

Diploma nahero

Aprila 1992. sam, priznajem, bio jedan od zadnjih naivčina koji su vjerovali da će rat – ako do njega uopšte i dođe! – trajati najviše tri dana. Ustaće narod, to jest: mi!, protiv šovena, slomit’ im kičmu, i mirna Bosna. A, bogme, i moja Hercegovina.

Jest vraga! Ta moja “tri dana” otegla se na četiri preduge godine. Moj, i životići tolikih mojih sunarodnika, okrenut naglavačke, pa sad evo, već godinama stranstvujem. I još sam, u Zemlji lala, sretan što sam se uopšte izvukao iz tadašnjeg pakla. Kao u onom vicu na smrt osuđeni Mujo zviždi, a kad ga upitaju zašto, on im odgovara: “Šuti, dobro sam proš’o, mogli su me odma’ tu, na licu mjesta, ucmekat!”

Nego, o jalovoj nadi je riječ, odlično se sjećam dana kad su Ujedinjene Nacije proglasile nezavisnost Bosne i Hercegovine. Sjedili smo u komšijinom skloništu, slušali granate i, između dva treska, likovali: “Gotovo je. Sad će ih Veliki Svijet smotat’ k’o Panto pitu’!”

Baš kao da nam je Kofi Anan ili kako se već zvaše onaj ober-birokrata, tu, lično, uručio diploma o nezavisnosti, pa samo treba da je okačimo o grbavi, heravi zid mračne prostorije.  I izađemo vani, na slobodu.

No do tog dana je dosta vode, i još koječega mojom Neretvom proteklo. Iluzija o “velikom, pravednom Zapadu” raspršila se kao mjehur od sapunice.

Ali, ni tada ni kasnije nisam bio pristalica brojnih teorija zavjere. Na koncu konca, nismo li sami – doduše, uz pomoć najvećeg našeg kukolja – sve ovo zamijesili? Ovu krvavu pogaču? Ne bi nas niko mogao zavadit’ da sami nismo udarili na komšije, valjda u glupoj nadi da ćemo, napokon   jesti “zlatnim kašikama”, i to u novim, “istorijsko/povijesnim granicama”?

A susjedu i komšiji, i ako preživi, – ako šta ostane!

No, naravno, sve vijesti od tada čitam “četvorim” očima, pa tako i novosti o previranjima na Bliskom i Srednjem istoku. Ovih sam dana dobio dosta mailova o “pravim razlozima” vojnog  angažmana zapadnih sila u Libiji.

Po tim teorijama, iza svega stoje velika dugovanja Amerike, Francuske, i nekih drugih članica NATO-a za već isporučene galone “crnog zlata”, kao i strah da bi se Gadafi trgovanju doista mogao okrenuti novim ekonomskim divovima, Kini i Indiji.

Na stranu svi gafovi i kontroverzni potezi “šatorskog apsolutiste”, u cijeloj toj pobuni me doista zbunjuje, za naše pojmove,  izvanredni standard libijskih građana.

Besplatno zdravstvo i školstvo, široko korištena mogućnost studiranja u inostranstvu, izvanredna stambena politika, više no jedan auto “po glavi”stanovnika … Jedini problem je relativno visoka nezaposlenost, ali se, zbog odlične dobre socijalne zaštite, nijedan  stanovnik Libije ne može, zapravo, smatrati siromašnim.

Pokušavajući da nešto više saznam o svemu tome, na internetu sam pod znacima navoda ukucao “životni standard u Libiji”. Od 26 dobivenih itema, većina ih je praćena upozorenjem: “Otvaranje ovog linka može prouzročiti fatalnu štetu na Vašem kompjuteru.”

Probajte, pa se uvjerite.

Još jedna priča o “ratovanju sa najboljim namjerama”: u cijeloj frci oko Osaminog ubistva doista ne znam da li da šutim, ili da se radujem. Upasti tako, nepozvan, u nečiju, nezavisnu  zemlju, i to bez znanja čak i najvjernijih saveznika, upucati par ljudi i zbrisati “u nepoznatom pravcu”… Zar ne bi bilo bolje da je Osama uhapšen, pa doveden pred lice pravde, ma šta to skepticima (ne samo) na Bliskom istoku značilo? A ne ovako, po kratkom postupku, pa ga još, poslije svega, na neznanom mjestu baciti ajkulama, uz, kažu, nabrzinu promrmljanu molitvu – sve po “starim islamskim običajima”?!

I ako je od Amera, i ako je, u borbi protiv terorizma, sila s najboljim namjerama – mnogo je. Kao slon u staklari…

Da se malo približimo domaćem dvorištu, i prijetnjama Visokog predstavnika i “ž-ešalona” sjevernoalpskih političara da će kazniti jogunastog laktaškog socijaldemokrate ekstremne šovinističke orijentacije, izvjesnog Mileta Dodika. Ni ovdje, naime, nisam siguran radi li se o iskrenom zalaganju za očuvanje, makar i ovakve, ali cijele Bosne i Hercegovine. Previše su nam, i prečesto, laskali, sve držeći ne jednu, nego dvije fige u džepu. Previše su nas, da se ne zamajavamo i ne lažemo – okrutno i bezočno lagali.

O tome zorno govori i ona – pa makar i samo za potrebe ovog teksta zamišljena – “diploma o nezavisnosti” iz 1992. godine.

Eno je još uvijek, prašnjave i naherene, u onom iznova očišćenom i za sve spremnom komšijinom podrumu.

 

G o r a n   S a r i ć

www.goransaric.net

Tagovi:
Autor 9.5.2011. u 11:52

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija