Diskusija o Josipu Brozu i druga pitanja

tačno.net
Autor 6.9.2014. u 12:27

Diskusija o Josipu Brozu i druga pitanja

Šta o Titu kažu Česi

O Titu nije sve ni crno ni bijelo. Njegova epoha je po meni bila razdoblje u kome smo imali mnogo uspjeha, ali nažalost nismo našli rješenja kako dalje i kako uraditi to što je uspjelo krajem osamdesetih godina državama u centralnoj  Evropi. 

Piše: Ešref Zaimbegović

Rasprava  o Josipu Brozu Titu nikad ne prestaje ali u određenim momentima se intenzivira. Javljaju se njegovi poštovaoci, njegovi protivnici, neutralni komentatori i istoričari. Posebno kritički se javljaju odredjene skupine i pojedinci iz Srbije i Hrvatske, pa i iz Bosne i Hercegovine. Tako predsjednik HDZ Hrvatske Tomislav Karamarko ponovo ističe „zločinački“ karakter Titove vladavine, iz Beograda se čuju glasovi da bi njegov grob trebalo izmjestiti iz Srbije jer je kriv za masovna stradanja Srba na kraju i po završetku II svjetskog rata. Na RTRS Banja Luka česte su emisije u kojima se pokušava ocrniti Tito i to što je on radio. Na drugu stranu treba istaći izjavu predsjednika Srbije Nikolića da bi volio voditi spoljnu politiku kako je to radio Tito.

Odrastao sam u epohi Tita i možda ne mogu biti sasvim objektivan u njenoj ocjeni. Sigurno je da o nekim stvarima danas mislim drugačije nego prije trideset godina ili četrdeset godina.  Ta epoha sigurno nije bila samo bijela ali, sigurno, ni sasvim crna. Trebamo svakako reći da smo u tom periodu  mirno živjeli, mogli smo se školovati gdje smo htjeli ( ja u Beogradu i Osijeku), relativno lako smo se zapošljavali, mogli smo bez problema putovati u inostranstvo, privreda se razvijala, jačali su ekonomski odnosi sa inostranstvom a posebno sa zapadnom Evropom.

Komunizam i antifašizam

Ako bih htio kritički analizirati neke elemente Titovog vremena onda bih rekao:

–       Tito je bio i ostao komunista do kraja života. Komunizam  je, kao što znamo, u mnogim stvarima ostao samo utopija. U nekima je otišao u suprotnost svojoj suštinskoj ideji. Veliki demokrata Tito nije bio.

–       Tito je bio antifašista i vodio je najjači pokret otpora u cijeloj Evropi, koji je bio silniji i od francuske „Resistance“. Komunizam je prije drugog rata bio kontrapart fašizmu. Mnogo intelektualaca i radnika,pogotovo mladih ljudi prišlo je komunizmu jer su bili protiv fašizma.To je pokazao i španjolski građanski rat.

–       Tito i komunisti su podigli ustanak, privukli i  hiljade nekomunista, istjerali okupatora, dobili rat  i oslobodili zemlju. Vratili su Hrvatskoj Istru i dio Dalmacije koju je Pavelić ustupio Italijanima.

Fašizam je u ratu pobjeđen. Nijemci, pa i Italijani, su se sa svojom prošlosti obračunali, mi ne. U Srbiji su četnici zakonom  izjednačeni sa partizanima, u Hrvatskoj partizani gurnuti u zapečak, oznake ustaškog pokreta i pjesme o tom i tom i danas su veoma žive a veliki broj spomnika iz NOB su nepovratno srušeni, u Sarajevu više da skoro nema ulica sa imenima partizana.

Blajburg i poslijeratni zločini

Represalije poslije završetka rata (Bleiburg, Kočevski rog, Križni put) se mogu, gledane sa aspekta  završetka dugog i krvavog rata, razumjeti ali ne i opravdati. Uz zločinace ubijeno je i mnogo civila koji su pokrenuti propagandom protiv partizana krenuli na izbjeglički put. Ti zločini se moraju istorijski razjasniti. Postavlja se jedno pitanje: Gdje su u tim momentima završetka rata bili vođstvo NDH i Rojalistčkog pokreta kraljevine Jugoslavije?

Tito i komunisti su stvorili novu Jugoslaviju zaključcima AVNOJ-a 1942. – 1945. i vratili područja koja su bila otkinuta od matice zemlje.

Možemo govoriti šta hoćemo, ali kad su Austrijanci tražili od Slovenije (prilikom ulaska u EU) da se odrekne zaključaka AVNOJ-a ta je to odbila. Ti zaključci imaju svoju političku i istorijsku težinu i veliki značaj za sve države nastale iz bivše Jugoslavije. Danas kad udruženja izbjeglica iz Njemačke i Austrije traže rušenje „Benešovih dekreta“ sve partije iz češkog političkog spektra su jedinstvene u odbijanju tih zahtjeva.

Otpor Staljinu a zatim sa tim povezani slučaj Informbiro koji je rezultirao Golim otokom je također jedna od tema koja se mora istorijski još razjasniti.

Engleska i Francuska – Čerčil i de Gol

Htio bih povući nekoliko paralela sa dvije velike demokratije, njihovim vođama koji spadaju u najpoznatije i najpriznatije političare 20.stoljeća kao i postupcima u toku i poslije rata.

Čerčil je praktično na kraju svoje duge poltičke karijere uspio Britaniju odbraniti od Hitlera a time doprinio i krahu fašizma. Bio je antikomunista ali komunizam nije izjednačavao sa fašizmom.

Vojnu misiju sa svojim sinom Randolfom poslao je u jeku rata Titu a ne nekomu drugom. U toku i poslije rata se više puta sastajao sa Titom.

De Gol je uspio svojim vještim političkim manevrima Francusku uvesti među sile pobjednice iako Francuska nije direktno ratovala a pored pokreta otpora imala je i veliki broj kolaboratera. U Francuskoj se od 1944. pa do 1948. radilo slično kao i u Jugoslaviji po pitanju kolaboratera i izdajnika.

Wikipedia navodi da je u Francuskoj u mimosudskom postupku „čišćenja“ kolaboratera (Epuration savage) od 1944.  ubijeno najmanje 10.000 ljudi. Poslije toga uslijedili su sudski procesi (Epuration  legale) u kojima je osuđeno preko 120.000 ljudi od čega je 1.500 pogubljeno.

Toliko o antifašizmu, ratu,demokratiji i osveti.

Razdoblje poslije II svjetskog rata

Nekoliko crtica o nacionalizaciji, samoupravljanju, emigraciji, zaduženosti…

Sa današnjeg aspekta gledanja na nacionalizaciju (koja je sredstvo svih revolucija već stoljećima,uključujući i Francusku revoluciju) možemo je uzeti kao nepravdu prema  ljudima čije su porodice generacijama pošteno stjecale imetak a potom im je najednom sve bilo oduzeto.

Na drugu stranu stotine hiljada bezemljaša i sitnih zemljoradnika dobilo je nešto zemlje koju su mogli sami obrađivati i sa tim su bili veoma zadovoljni. Fabrike su postale državne i nastavile proizvodnju.

Međutim do danas nije provedena restitucija ni u jednoj od zemalja bivše Jugoslavije iako se to moglo uraditi.

Samoupravljanje je bilo jugoslavenski model socijalističke privrede. Mislim da na kraju nije uspjelo zbog nerazriješenog pitanja vlasništva (društveno-svačije i ničije). Ono je međutim u sebi imalo elemente koji se danas koriste u razvijenim privredama (učešće radnika u imovini firme – kupovina akcija firme pod povoljnim uslovima, učešće radničkog savjeta (Betriebsrat) u upravljanju firmom, formiranje zajedničkog ukupnog prihoda, itd. Veliki problem samoupravljanja bila je i prevelika decentralizacija koja je onemogućavala okrupnjavanje kapitala i njegovo optimalno ulaganje.

Titu su predbacivali da je šezdesetih godina pokrenuo ekonomsku emigraciju naših ljudi prema zapadnoj Evropi. Međutim u istom periodu tamo su išli i Turci, Grci, Italijani, Portugalci… Ko je od naših htio politički emigrirati mogao je, velika većina nije. Naši ljudi su tvrdo radili, dobro zarađivali, gradili nove kuće, kupovali auta…

Govori se da je Titova vlast dovela Jugoslaviju krajem sedamdesetih godina na ivicu kolapsa zbog velike zaduženosti. Zaduženost sama po sebi nije problem. Glavno je postoji li ekonomska osnovica za vraćanje tih dugova. Danas je Hrvatska sa 4,5 mil. stanovnika nominalno dva puta zaduženija nego Jugoslavija sa 22 mil stanovnika tada. Nadati je se da je to Hrvatsku ekonomski i socijalno neće previše ugroziti.

Šta o Titu kažu Česi

Nastojeći ukazati razna mišljenja o Titu našao sam u svojoj arhivi dva članka čeških novinara i znanstvenika.

Izdavačko preduzeće „Economia“ iz Praga organizovalo je 1999. g. ciklus predavanja na temu: „Veliki Evropljani“. Jedan od tih velikih bio je i Tito. U poznatom dnevnom listu „Hospodarsky noviny“ („Gospodarske novine“) publicista i komentator Milan Syruček na predavanje je dao osvrt pod naslovom „Veličina i granice J.B.Tita“. Ukazujući na to da je Tito u poslijeratnom periodu obezbjedio Jugoslaviji značajniju ulogu nego što bi joj po geopolitičkoj poziciji, ekonomskom i političkom potencijalu pripadala Syruček kaže:

„Bio je nadprosječno inteligentan čovjek, koji je razmišljao realistički i pragmatično, sa smislom za analitičko razmišljanje. Bio je odlučan i svjestan svojih ciljeva. U najdramatičnijim okolnostima uspio je sačuvati hladnu glavu. Imao je lični šarm: rado se dobro oblačio, znao je strane jezike, volio je lijepe žene.“

Na drugu stranu, kako kaže Syruček, volio je moć. Bio je veliki političar, ali ne i demokrata. Ekonomika ga nije previše zanimala a teoretska i praktička pitanja njenog razvoja ostavljao je Edvardu Kardelju i drugima.

Ističući njegove silne strane autor konstatuje: “Bio je svjestan etničkih problema zemlje i uspio je držati etničke odnose po više desetljeća u harmoniji kakva nije bila u cijeloj istoriji te zemlje…Bio je jedinim predstavnikom međunarodnog pokreta koji je uspio dati javni otpor Staljinu… Tito je tvrdo branio suverenitet zemlje a nije se bojao prijetnje vojne intervencije…Titovom domenom bila je međunarodna  politika. Njoj se posvetio bez ostatka, a to kako u evropskim mjerilima, gdje je imao značajno učešće na tzv. helsinškom procesu, tako i u trećem svijetu gdje su novonastale države po raspadu kolonijalnog sistema osjećale potrebu za vlastitom politikom. Bio je osnivač  pokreta nesvrstanih.“

Na kraju komentara autor ističe da je krajem sedamdesetih godina jugoslavenski ekonomski i politički sistem bio značajno iscrpljen ali da Tito već nije bio sposoban provesti potrebne reforme, nego je čak usporavao reformske procese.

Drugi autor čije stavove bih htio ovdje predstaviti je istoričar Jan Pelikan. Pelikan je predavač na Filozofskom fakultetu Karlovog Univerziteta u Pragu i koautor knjige „Istorija jugoslavenskih zemalja“ (1998).

Njegov članak pod naslovom „Diktator čija zemlja je nestala sa karte Balkana“ objavio je praški dnevnik „Lidové noviny“(„Narodne novine“) 06.05.2000. u povodu 20 godina od smrti J.B.Tita. Iz naslova bi se mogao očekivati negativistički odnos prema Titu, ali članak je pored sve kritičnosti, po mome mišljenju, veoma objektivan.

Pelikan na početku daje konstataciju koja na neki način vuče na početak ovoga članka. Kaže: “Složenost i protivrječje Titove ličnosti omogućava propagandistima dovoljno elemenata za oštre kritičke analize ali i za duge hvalospjeve.“ Potom se osvrće na vrijeme Drugog svjetskog rata i poslijeratni period: „S Titovim imenom je povezana herojska epopeja oslobodilačke borbe jugoslavenskih naroda protiv fašizma ali isto tako i nasljedujuće brutalne represalije prema domaćim poraženim protivnicima. U njima su bile likvidirane ne samo stotine kolaboranata ali i hiljade nevinih civila“ .

Veoma interesantna  je Pelikanova ocjena istorije Balkana 20. stoljeća. On kaže: “Karijera J.B.Tita je u mnogim crtama identična sa sudbinama drugih balkanskih vladara koji su u 20. stoljeću imali vlast. Titu nije nedostajala upornost, inteligencija ali i brutalnost… Ali bez tih osobina nije bilo moguće u jugoistočnoj Evropi vladati. U tom regionu vladali su jedino diktatori. Tek po padu režima pukovnika 1974. g. Grčka je kao prva počela pomalo da  razvija demokratiju.“

Pelikan Tita ipak izdvaja kao „boljeg“ u toj grupi:

„Josip Broz Tito spadao je u malu skupinu autoritativnih (balkanskih) vođa, koji su postigli neosporne uspjehe, a uz sve negativnosti, pozitivno uticali na društveni i civilizacijski razvoj svojih država… U doba njegove vlasti proživio je jugoslavenski region do tada neviđeno razdoblje mira i neospornog prosperiteta. S prolaskom vremena je potom u osnovi svejedno s kakvim mjerama su ostvareni ti pozitivni trendovi… Sa gledišta prošlih i budućih perioda, ali i u sravnanju sa paralelnim razvojem ostalih balkanskih zemalja bila je Titova epoha u potpunosti izuzetna posebno zahvaljujući etničkoj toleranciji i relativnoj harmonizaciji nacionalnih odnosa… Prvi put u istoriji jugoslavenskih prostora vlasti nisu nikoga diskriminovale samo zbog njegovog nacionalnog identiteta, po prvi puta nije imao ni jedan narod privilegovanu poziciju.“

Vidjeti je da Pelikan kao i prethodni autori konstatuju dugi period etničkog mira i suživota kakav na ovim područjima prije toga nije bio doživljen.

Pelikan na kraju kaže:

„Tito je nastojao da nacionalni mir ostane sačuvan i poslije njegove smrti. Nije dospio do strategijskih rješenja. Pri tome je pitanje, da li su se bolja rješenja uopšte nudila

Eksploziju nacionalnih naboja na početku devedesetih godina nije izazvalo Titovo nasljeđe. Za aktuelnu jugoslavensku krizu krivicu nose prije svega lokalni politički vođe. U žudnji za moći ponovo su rasplamsali nacionalnu euforiju, koja je prerasla u krvavu ekstazu…

Josip Broz Tito nije pripadao velikim misliocima, još manje vizionarima… (Ali) u plejadi državnika, koji su vladali na balkanskim prostorima u minulom  stoljeću, neosporno mu pripada časno mjesto.“ 

O Titu nije sve ni crno ni bijelo. Njegova epoha je po meni bila razdoblje u kome smo imali mnogo uspjeha, ali nažalost nismo našli rješenja kako dalje i kako uraditi to što je uspjelo krajem osamdesetih godina državama u centralnoj  Evropi.

Možda zato što smo mi Balkan?

tačno.net
Autor 6.9.2014. u 12:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija