Divlji revidiraju, pitomi rezigniraju

Ladislav Babić
Autor 7.1.2015. u 15:01

Divlji revidiraju, pitomi rezigniraju

        Zločin, ma koje vrste, principijelno – i prečesto upravo jedino tako – podliježe osudi ljudske vrste, a počinitelj je prezrena osoba kojoj, doduše, vođeni humanom etikom dajemo šansu da se pokaje i suštinski promijeni „iznutra“, što dakako mora potvrditi svojim ponašanjem prema društvu kojega je dio, i o kojeg se ogriješio. Da bismo osudili zločinca, sem njega moramo poznavati krimen i žrtvu, a u prilog presude trebaju se podnijeti relevantni sudski dokazi. Bez toga, zauvijek ostaje nedohvatan maču boginje pravde, ma kako bili uvjereni u njegovu krivicu. Dokaze je, uključujući i relevantne svjedoke s imenom i prezimenom, relativno lako naći ukoliko se odmah nakon izvršenja kriminalnog djela ozbiljno pristupi istrazi, ako se iz kojekakvih ideoloških ili političkih razloga namjerno ne uništavaju, zamagljuju ili falsificiraju dokazi, oteže istraga i/ili svjedocima utjeruje strah u kosti metodama često zločinačkijim od onih kojima se služio zločinac. Razgraničenje pravde i zločina u svakodnevnom životu zna biti sasvim izbrisano, te postaje nemoguće razlikovati vršitelje pravde od kriminalaca. Značenje dokaza poznato je svakoj visokoobrazovanoj osobi, naravno, ukoliko njeno obrazovanje prati i odgovarajuća (znanstvena) etika. Kako je to počesto nespojivo u jednoj osobi – što onda naprosto znači da nit’ je naučnik niti etični čovjek – kojekakva djela koja se kite atributom znanstvenosti ili bi mimikrijskom formom trebala na to ličiti, najobičnije su papazjanije s namjerom koja cilja vrlo daleko od znanosti. Dokazi se ponešto razlikuju u prirodnim i društvenim znanostima, što je razumljivo s obzirom na objekte njihova istraživanja, no u oba slučaja oni smjeraju svaku izrečenu tvrdnju učiniti nedvosmislenom i tako svakome (baš svakome!) omogućiti njenu nepristranu provjeru. Primjerice, kojekakvi pseudoznanstvenici, zasjeli na sinekure temeljem tko zna po kojim kriterijima stečenih „kvalifikacija“, zamjeraju Snježani Kordić upravo striktnu primjenu znanstvene metode u njenim djelima; svaku izrečenu tvrdnju – za razliku od svojih kritičara čija „stručna“ djela vrve domoljubljem i ostalim znanstveno irelevantnim pojmovima – ilustrira nizom primjera i citata svjetskih autoriteta kod kojih ih je vrlo lako provjeriti, ako već to nismo sposobni u svakodnevnom životu. Iz jednostavnog razloga, što njeno djelo nije usmjereno produbljivanju i jačanju, od čovjeka do čovjeka različito shvaćenog (hrvatskog) domoljublja, već striktno znanstvenoj verifikaciji pojava o kojima govori.

Piše: Ladislav Babić

            No, vratimo se žrtvama – napose onim ratnima – ne iz neobjašnjive požude bavljenja tom temom, već naprosto iz razloga što one u nas najmanje dva puta postaju takvima. Neke pak se, ex nihilo, poput elementarnih čestica koje nastaju iz vakuuma, rađaju iz fluktuacija u mozgovima koji nisu svijesni evolucionih defekata u svojoj strukturi, ali su itekako svijesni cilja s kojim su ih izrodili. A dokaz za širu javnost, popularno znanu pod imenom ovce, samo je njihova domoljubna riječ učvršćena tko zna kako priskrbljenom znanstvenom titulom (što baš i nije nužno, ali djeluje fascinantno na ovčji svijet). Postoji nova društvena znanost koja se bavi proučavanjem žrtava i svega povezanog sa njima – viktimologija. Širom svijeta osnivaju se kojekakva viktimološka društva, koja ako baš i nisu znanstveni instituti, trebali bi slijediti metode nauke na koju se pozivaju. Trebalo, kažem, kad se ne bi njene metode (a tome su, na žalost, društvene nauke mnogo izloženije od prirodnih) koristile za ciljeve koje sa znanošću imaju ponajmanje veze. Priča koja slijedi, unatoč svoje starosti još uvijek je aktuelna ilustracija metoda kojima se zločinu, najbolje opisanim citatom iz njegova referata, kojeg on prenosi iz „Slobodne Dalmacije“:

„Poslijeratna čistka je zahvatila sve društvene slojeve, bez obzira na spol ili dob. Palo je žrtvom i šezdeset djevojaka iz ženskog internata u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, prema iskazu Krešimira Babića, od 13. veljače 1963. u Geelongu (Australija). Njemu se, kako navodi, 20. svibnja 1945. povjerio jedan hrvatski partizan koji je stražario ispred garaže u Solovljevoj ul. br. 18. gdje je radio kao mehaničar. Čovjek je shvatio da ima posla sa zemljakom. “Već noćima ne mogu oka sklopiti”, rekao je Babiću. “Evo, na primjer, prošle noći odveli smo kamionima izvan grada šezdeset djevojaka iz internata u Preradovićevoj ulici. Imale su između 16 i 20 godina. Strijeljali smo ih na prvoj okuci iza Velike Gorice, na cesti za Kravarsko. Još čujem krikove djevojaka: ’Što smo učinile? Za što nas optužujete? Zašto nas ubijate?’ Nikad neću zaboraviti kako su se stiskale jedna uz drugu, drhteći i plačući.”

Nitko ne može bolje izraziti bit referata od samog podnositelja, pa citiramo dalje:

„Ove žrtve spominje i knjiga Johna Ivana Prcele (još jedan uglednik emigrirao 1945.g. iz „kraljevstva zla“) i Dr. Dražena ŽivićaHrvatski holokaust (dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji)“, i još nekoliko drugih povijesnih izvora. Nu, prosuđujući o tom svjedočanstvu morali bismo biti vrlo kritični, ali gledano forenzički – činjenica je da su tamo pronađene njihove kosti, (pred tim dokazom padaju sve sumnje u istinitost iskaza), nadalje činjenica da su postojali svjedoci koji su ih i zakopali, činjenica da se već dugo godina tamo donosi cvijeće, pale svijeće i postavljaju improvizirani križevi. Mjesto njihovog ubojstva trebalo bi postati kultno mjesto našeg nacionalnog stradanja, ali i ponosa. Krv nevinih djevojaka, vjerojatno nekima i oduzetog djevičanstva, vapi do neba…! Da su, kojim slučajem, ubijene iz vjerskih razloga svih šezdeset (ili koliko ih je već bilo) bile bi proglašene za svetice. Ali očito ubijene su iz ideološke mržnje prema narodu kojem su pripadale.“

Svoj lični doprinos slučaju autor je dao održavajući poetsku večer članovima HŽD-a, čitanjem vlastite pjesme od 15-16 strofa, da bi završio pozivom na iskopavanje kostiju žrtava s potrebom

„ugraditi (ih) u temelje crkve koju bi na tom mjestu trebalo sagraditi – Crkve Blažene Djevice Marije. Uz crkvu, također sagraditi i manji amfiteatar gdje bi se u mjesecu svibnju svake godine izvodilo glazbeno i plesno kolo na temu – Vilinsko kolo mrtvih djevojaka, prema pjesmi koju sam pročitao.“

Jerbo, „One su pale od ruku bezbožnika – iz čiste mržnje prema životu i prema narodu kojemu su pripadale.“. Daklem, nit’ se zna koliko ih je ustvari bilo, nit’ su njihove kosti ekshumirane, nit’ je „poznato“ više od jednog (navodnog) anonimnog svjedoka; sve u svemu – glavno da ih je bilo, jer tako tvrde velehrvati u čiju časnu riječ nije uputno posumnjati! Uostalom, ne mislite li da bi svjedočenje sijaseta rodbine navodno pobijenih djevojaka moralo biti daleko vjerodostojnije od anonimusovoga? Jasno, ukoliko i njih nisu do temelja istrijebili oni što „mrze sve hrvatsko“.

        Nisam prisustvovao kongresu, no znajući moralni habitus prisutnih, najvjerojatnije je slijedio dugotrajni pljesak, s plebiscitarnom podrškom iznesenom prijedlogu, od kojega – k’o što to obično biva – nije ostvareno ništa. Lično mi o tom zločinu ili „zločinu“ nije poznato ama baš ništa, posebno s obzirom na to što se baš ne pouzdajem u iskaze svog prezimenjaka, baziranog na navodnoj skaski nekog anonimnog „partizana koji je stražario ispred garaže“, čega se 18 godina nakon rata iz Australije „prisjetio“ hrvatski politički emigrant (sic!). Ova „narodna priča“ (kako drukčije zvati iskaz anonimusa, gotovo doslovno prenesen sa 452. stranice spomenute knjige, kao jedan od niza „dokaza“ partizanskog istrebljivačkog mentaliteta prema Hrvatima, čiji je jedan od autora potpisan kao „doktor znanosti“ ), „potvrđena“ je poetskim pokušajima autora referata, umjesto navođenjem konkretnih podataka o mjestu nalaza ostataka, forenzičkim podacima o identifikaciji žrtava, etc. Kako, zaboga, kad nisu ni otkopani njihovi navodni ostaci? Sve skupa uzevši, dokazi podjednake vrijednosti poput nikad viđenih o trovanju kardinala Stepinca u krašićkom progonstvu. Prikladnih za kvazižrtvoslovno društvo kojem nije cilj prezentacija javnosti objektivnih podataka o žrtvama, bez obzira na sve moguće atribucije sem one da pripadaju ljudskoj vrsti, već propagandno poturanje fašističkog svjetonazora. Čovjek u prvi mah ostane nekako zatečen i zdvojan (blago rečeno), tim prije što je gnjusni, monstruozni, neljudski, zvjerski „partizanski zločin“ na nekim portalima (primjerice, 1 i 2) ilustriran slijedećom fotografijom:

par

Nekima se – baš kao i meni – ona mogla učiniti poznatom, pa ne budi lijen učitam stranicu za pretraživanje fotografija, i potražim gdje se sve na internetu može pronaći. Nakon pretraga detalji kojih su nezanimljivi čitatelju, dođoh na stranicu američkog United States Holocaust Museuma, a na njoj do iste fotografije, inače u originalnom vlasništvu „Jevrejskog istorijskog muzeja“ iz Beograda i „Memorijalnog muzeja Jasenovac“. Tekst o ničim dokazanom – sem priče anonimnog „partizana“ navodno ispričane budućem hrvatskom političkom emigrantu – partizanskom zločinu nad učenicama internata, ilustriran je originalnom fotografijom ustaškog zločinca ponosito uspravljenog nad hrpom leševa, koji su još trenutak prije ekspozicije bili živi ljudi!

            Daklem, jedino što bismo mogli interpretirati kao materijalni dokaz ničim potvrđenih tvrdnji isplivalih iz glava političkih emigranata ustaške provenijencije (što su valjda i na spomenutim portalima uočili), je fotografija zločinca sred hrpe leševa, koja se doduše odnosi na sasvim drugi kontekst – Jasenovački logor smrti. Čime i neobrazovani admini istih nazora kao i autor referata, nedvosmisleno dokazuju svoju kvalifikaciju za prosuđivanje povijesnih zbivanja. Unatoč bezbroj fotografija ustaških zločina koje su snimali njihovi izvršitelji, slavodobitno s krvavim rukama i raspoznatljivim ustaškim znakovljem na kapama pozirajući sa netom zaklanim žrtvama, hrvatski (a i inih nacionalnosti, svaki na svom području i sa vlastitim namjerama) revizionisti povijesti nastoje bajkama „dokumentiranima“ fotografijama vlastitih zločina, optužiti partizane kao „problem“ kojeg su oni (ustaše) navodno bili nepravedno poraženo rješenje! Čemu čuđenje u državi čiji su novinari, bez ikakvih sankcija, nastavljali indoktrinirati narod i nakon javnih izjava da su za Hrvatsku spremni lagati! Kako je poznati britanski povjesničar David Irving svojedobno osuđen od Bečkog zemaljskog suda na tri godine zatvora, upravo zbog poricanja holokausta, naivni među nama se vjerojatno iščuđavaju. Hitlerova domovina, koja praktički ni nije poduzela denacifikaciju nakon završetka prošlog svjetskog rata, izgleda da u sudskoj praksi gaji ispravnije principe noli hrvatsko (i ostala regionalna) sudstvo! Moguće je odgovor u njihovoj spoznaji definitivnog kraja jednog povijesnog perioda, i shodno tome napuštanje neljudskih principa koji su njime ovladavali, dok ih hrvatski nacionalisti u sprezi s – od većine ostalog svijeta odbačenim – ideolozima fašizma, tek tkaju u tkivo države koju su izborili. Česta karakteristika tromih mozgova (još bunovnih od višestoljetnog sna) koji ne uspijevaju pratiti promjene u svijetu i svjetonazorima. Stoga, tražiti da se sudi predsjednicima Sabora, sucima Ustavnog suda ili naprosto pojcima fašističkih songova, za podastiranje javnosti povijesnih laži i njenom animiranju za njihovo prihvaćanje, postaje neozbiljno u kontekstu lakrdija od suđenja koja se odvijaju suvremenim hrvatskim ratnim zločincima, uglavnom ih prepuštajući božjem sudu. Jedinom koji u tim primjerima priznaju hrvatski nacionalisti, dakako – samo kad se radi o njihovoj koži. „Glas koncila“, neslužbeno glasilo „Crkve u Hrvata“ – neslužbeno uglavnom stoga da bi crkvena hijerarhija licemjerno prala ruke od stavova koje njen glasnogovornik iznosi – svjedoči (uz niz prelata bez ljudskog dostojanstva) da vladajuće elite u tome imaju svesrdnu pomoć. Države sa poputbinom bivših satelita fašističke ideologije – jedna dio Velikog Reicha a druga kvazinezavisna – kao da su krenule različitim putevima, zaogrnute istim plaštem „demokracije“ koji često više skriva no otkriva narav njegovih nositelja. Štogod elitistički hrvatski mačori zapisali u hrvatskim državnim dokumentima, tek je na vrbi svirala dok fašistički miševi kolo vode. Oba, drugi plešući na glazbu prvih, u skladnoj suradnji (za sada) izbjegavajući sve zamke antifašizma.

        Preostaje pitanje koje „muči“ ovog, ali ne i autora referata s njegovom duhovnom logistikom. Ako su žrtve koje spominje „očito ubijene… iz ideološke mržnje prema narodu kojem su pripadale“, nekako je logički očito da su ih ubijali pripadnici drugog naroda (pogađajmo kojeg). Što nadalje podrazumijeva da u partizanskom pokretu ni nije bilo Hrvata. Daljnjim prirodnim razvojem misli, postavlja se pitanje što je spriječilo nositelje te „ideološke mržnje prema (hrvatskom) narodu“ da ne pobiju sve Hrvate, uključivo i poslijeratne političke emigrante poput pisaca pamfleta kojim se bavimo, već im dalo priliku naći utočište na Zapadu, čiji bezbrojni povijesni zločini im očito nisu previše smetali. Slijedeći istu liniju razmišljanja, dolazimo do dileme; kako to da je u „tamnici hrvatskog naroda“ demografska situacija u tadašnjoj SRH bila pozitivna (primjerice, u Sisku je krajem 80-tih godina bilo oko 2400 porođaja, a prošle godine samo 861), dok je u realiziranom „hrvatskom snu“ već godinama negativni prirodni priraštaj, a Hrvati glavom bez obzira napuštaju zemlju koju su „sanjali“ stoljećima? Možda je dio odgovora (uz protjerivanje Srba) i u tome što su došli „divlji“ (politički emigranti s početka teksta) i istjerali „pitome“ – mlade ljude koji možda ne razumiju povijest, no sve više shvaćajući kome su potekli med i mlijeko, a kome presušili svi izvori za dostojanstvenu ljudsku egzistenciju. Nekako sam uvjeren kako „storytelleri“ s početka priče, i za moje iščuđivanje imaju „znanstveni“ odgovor.

        Svakako da fizički suprotstavljeni masovni pokreti obiluju zločinima svojih sudionika, na ma kojoj strani i u ma koje ime djelovali. Tako je nedvoumno i postojanje zločina s partizanske, odnosno „komunističke“ strane – kako je nazivaju osporavatelji u namjeri da dezavuiraju cijeli antifašistički, ali i socijalni pokret u zemljama bivše Jugoslavije. Ipak, usporediti zločine ustaškog režima inauguriranog na zločinačkoj politici prilježno (na gotovo industrijski način) provođenoj u djelo, sa zločinima jugoslavenskih antifašista – prve spuštajući na nivo izuzetaka, a druge podižući do razine opštosti – unatoč brojnim svjedocima, dokazima, artefaktima, radovima domaćih i svjetskih povjesničara, je ludilo koje samo ludi mogu promovirati, a podjednako ludi prihvaćati. Povijesna zbivanja se ne vrednuju prema pojedinačnim slučajevima; ma kako neopravdano partizani likvidirali vašeg rođaka, to nimalo ne utječe na sud o vrijednosti Narodnooslobodilačkog pokreta, u usporedbi sa zločinačkim fašističkim režimima kojima su se oni suprotstavili na našem području.

Ladislav Babić
Autor 7.1.2015. u 15:01

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija