Djeca uvijek stradaju

Povezani članci

• Nikola Vučić: Borbu za ljudska prava smatram svojom etičkom obavezom
• A ŠTO JE S MOJIM ŽIVCIMA ZORANE?
• Nidžara Ahmetašević: Osim policije i njezine represije, ništa drugo ne funkcioniše
• Kosovo: Kritika kafanskih heroja
• MOZAK U OPOZIVU
• Srđan Dizdarević: Zašto u Bosni ne možeš biti Bosanac

Nemiri u Ljigu izazvani obiteljskim obračunom roditelja trogodišnje Ree Matijević, baš kao i tragično okončan slučaj bebe Belmine čiji život nije mogao biti spašen operacijom u Beogradu jer nije imala JMBG, pokazuju kako krutost birokracije i nebriga države najjače udaraju one bespomoćne – djecu.

Piše: Miloš Vasić

Prije nekoliko dana došlo je do prekršaja javnog reda i mira manjih razmjera u gradiću Ljigu nedaleko od Beograda. Povrijeđenih i materijalne štete nije bilo, a policija je bila suzdržana i korektna, kao i prosvjednici. Razlog javnog prosvjeda bio je pokušaj izručenja u Hrvatsku trogodišnje djevojčice po imenu Rea Matijević. Prosvjednici su na dan kada je policija trebala omogućiti njenom ocu, Robertu Matijeviću, da dijete preuzme od Centra za socijalnu skrb blokirali tu zgradu i stali u zaštitu curice i njene majke Nataše. Od izručenja nije bilo ništa, a javni skandal natjerao je čak i ministra pravosuđa Srbije Nikolu Selakovića da se očituje i obeća ‘zaštitu’ djetetu i majci. Pravosudno, stvar je zaustavljena, ali su se javile stanovite zanimljive okolnosti u ovom slučaju.

Kao prvo, u brakorazvodnoj parnici bračnog para Matijević zagrebački je sud dijete dodijelio majci koja je s malom Reom otišla roditeljima u Ljig. Robert Matijević i njegov odvjetnik tužili su onda Natašu po Haškoj konvenciji o građanskopravnim aspektima otmice djece: da je djevojčicu ‘otela’ i odvela od oca, uskrativši mu roditeljska prava. Sud u Ljigu, začudo, prihvatio je njihov zahtjev i odlučio da mala Rea mora biti vraćena ocu.

Centar za socijalnu skrb u Ljigu poduzeo je, kažu, ‘odgovarajuće pripreme’ tek kada je presuda suda postala pravomoćna; do tada nije bio konzultiran po sudu, što je u najmanju ruku čudno, a nezakonito svakako. Izvršni sudac, očito sluteći neprilike, zatražio je pomoć policije za dan izručenja u podne i navodno raspisao tjeralicu za Natašom, jer da je unaprijed znao da se ona neće pojaviti po pozivu. Kasnije će tvrditi da tjeralicu nije raspisao; policija se mudro uzdržala od postupanja.

Nasilnik i(li) zviždač

Ljig je gradić u kojemu se svi znaju i toga je dana došlo do ne baš spontanog okupljanja građana koji su napravili živi zid pred Centrom za socijalnu skrb. Tu sad trebamo vidjeti i Natašinu točku gledišta. Naime ona tvrdi da je Robert Matijević nasilnik; da ju je tukao u trudnoći i nakon poroda i zlostavljao na razne načine te da hrvatsko pravosuđe i policija to imaju dokumentirano, pa je tako i došlo do toga da joj hrvatski sud dodijeli dijete na staranje. Nataša je u javnost pustila nalaze KBC-a Zagreb o tjelesnim ozljedama. Robert Matijević poznat je hrvatskim organima od ranije, a javnosti po tome što se pojavio u ulozi ‘zviždača’ u aferi Mladena Barišića, onog Sanaderovog čovjeka iz carine. Poslije je ispalo da kroz kaznenu evidenciju prolazi po ne baš laskavim osnovama. Matijević i njegov odvjetnik, pozivajući se na spomenutu Konvenciju, propustili su osvrnuti se na još neke njene odredbe koje idu u korist majci i djetetu u danoj situaciji: obiteljsko nasilje, prije svega. Sada stanoviti krugovi u hrvatskoj javnosti pokušavaju ovaj predmet predstaviti kao ‘napad na zviždača’.

To što je sud u Ljigu tako olako i površno završio ovaj nadasve skandalozan predmet, ne pitajući čak ni Centar za socijalnu skrb, što je morao, nije nikakvo čudo u toj materiji. Imali smo i – plašim se – imat ćemo takvih pravosudnih šlamperaja do mile volje. Pri dodjeli djece u rastavi braka sudovi se prečesto rukovode nečasnim motivima: korupcija, nepotizam, klijentelizam, politički i čak etnički motivi.

Državno mučenje djece

Tako djeca postaju žrtvama tih makinacija. Mala Rea ima tri godine i – po nalazu Centra za socijalnu skrb u Ljigu – traumatizirana je zbog svega toga; kako ne bi bila? Znam za nekoliko sličnih slučajeva: djeca su uvijek traumatizirana i bespomoćna, kakova su dok ne odrastu i ne shvate što se zapravo desilo, a tada bude kasno. Rastava braka i odsutnost jednog od roditelja velika su trauma; još i veća ako ubrojimo uobičajeno ogovaranje bivšega partnera pred djetetom i sustavno sugerirane negativne osjećaje prema njemu ili njoj. Teško je razumjeti takve roditelje: ipak bi im dijete i njegova sreća i sigurnost trebali biti najvažniji, svakako važniji od njihovih vlastitih sujeta i mržnji. Znam majku koja se nije htjela parničiti preko svake mjere i vući se po centrima za socijalni rad da bi dobila starateljstvo nad sinom kojega je sud dodijelio mužu-nasilniku. Žena je mislila prije svega na dijete i njegovu psihičku stabilnost: ‘Kad odraste, shvatit će’, kaže ona, što sve skupa podsjeća na Solomonovu čuvenu presudu. Djeca se mogu prepiliti na pola, ali prava majka na to neće pristati i radije će dijete prepustiti.

Šlampave države nisu od pomoći djeci: postupaju rutinerski i birokratski bezdušno; sve im je važnije od djece. Prije nekoliko dana u Beču je umrla ona mala Belmina iz Bosne koja nije mogla otići na liječenje jer nije imala jedinstveni matični broj građana (JMBG), pa stoga nije mogla dobiti putovnicu. Građani BiH su s pravom pobješnjeli i prosvjedovali pred Parlamentom u Sarajevu. Taj nesretni JMBG spada u jednostavnije administrativne poslove, ali dok je Belmina dobila putovnicu, bilo je prekasno.

Sve je to velika sramota, ali smo od šlampavih država navikli na sramote; ipak je dječja suzica dragocjenija od bilo kakvog državnog razloga.

tportal