DJEČACI KOJI SU ČEKALI BRODOVE

Autor 22.6.2011. u 13:44

DJEČACI KOJI SU ČEKALI BRODOVE

SF priča

 

Pristanišni terminali u svemirskoj luci Ravana bili su dugi i nepregledni.

Mada je posljednje dvije godine stalno i uporno sa nesmanjenim oduševljenjem, ali i neizvjesnošću, dočekivao najrazličitije brodove koji su neprestano pristizali, uvijek će ostati poražen pred činjenicom da nikad, makar živio mnogo duže od jednog stoljeća, neće uspjeti posjetiti sva terminalska pristaništa i bar djelimično percipirati sve te moćne kosmičke grdosije koje dolaze iz najudaljenijih svemirskih prostranstava. Nikad i stoga što je posao kojeg je radio sa ostalim dječacima na baznom pristaništu, prije svega, bio opasan po živote njih samih. 

Na jarko narandžastom baznom nebu prvotno bi bile vidne svjetleće tačke koje bi se najčešće pojavljivale sa istočnog horizonta, polako ploveći duž određene putanje sletnog procesa. Čak i mnogo prije nego što bi brodovi bili vidljivi kao najsjajnija tijela nebeske kupole, dječak bi sa nekog od skrivenih mjesta unutar luke, na monitoru vlastitog laptopa, uspijevao registrovati konture pristižućih letjelica i sadržaj svih informacija koje bi posada razmjenjivala sa osobljem na kontrolnom tornju. Iako je takav njegov postupak, kao i identično narušavanje šifrovanih kodova još sedmorice dječaka sa kojima je koordinirano djelovao, kažnjivo po zakonu i pravilnicima međuplanetarnog ustavnog kodeksa, redarstvenici zaduženi za sigurnost zračnog prometa, začudo, teško su izlazili na kraj sa mladim prestupnicima. Velika većina pokušaja da se dječacima u ključnim momentima uđe u trag i da ih se konačno sprovede u popravni dom završavala je neuspješno – na svakog uhapšenog dječaka još najmanje jedan novi bi se priključivao odmetničkoj skupini tako da spomenuta grupa nikad nije podpadala pod krizu brojnosti.

Procesori ogromnih mogućnosti, i digitalni multipikselni fotoaparati i kamere bili su jedina oprema, ali stalno aktivna. Ničim i nikada oni nisu dovodili u pitanje sigurnost letjelice sa posadom, putnicima i teretom, mada je samo fotografiranje bilo veoma opasno po živote njih samih.

Niti jedan automatski robot, koliko god usavršavan bio, nije bio u stanju nadomjestiti prirodni refleks i osjećaj za fokusiranje, proporcionalnost, udaljenost i razdaljinu fotografisanog objekta, tako da su memorijski negativi na ovaj način rađeni bili izuzetno cijenjeni i korišteni u najrazličitije svrhe: od uređenja baznih restorana i apartmana do aukcijskih prodaja najuspješnijih umjetničkih fotografija koje su vrlo lucidno organizirali vlasnici terminala imajući u vidu izrazitu ponositost i osjetljivost različitih kapetana i članova posade na izgled i moć svojih letjelica kao najživljoj personifikaciji tehnoloških, telekinetičkih ili meditacijskih dostignuća ovdje prisutnih svemirskih vrsta. 

Zasigurno da u profitabilnosti i popularnosti tako ovjekovječenih trenutaka treba tražiti i razloge navodnog neuspjeha u privođenju i sankcionisanju mladih osoba koje djeluju na, po zakon, nepropisan način. Banalna logika  profita i ovdje je bila neumoljiva. Još prije nego što je na njihovom sopstvenom planetu-satelitu posve poražena i potlačena humanoidna vrsta čiji su se najstariji članovi deoksiribonukleinskim i genskim predodređenjem jednostavno prestajali razvijati u periodu od 12 do 15 zemaljskih godina,  sudbina vrste bila je određena: fizički i mentalno nedovoljno artikulisana bića, kao trajno nespremna za ulazak u organizaciju STU (Svemirska Trgovačka Unija), odvojiti u za to posebno izgrađene rezervate gdje će im se odrediti sva prava i obaveze koja im po ustavu i zakonima slijede.

Nikome od zakonodavnih i izvršnih organa STU uprave nije naročito zasmetalo kada su se pojedini članovi »dječje« vrste odlučili da na ilegalan način pokušaju zaraditi koji poen više u cilju poboljšanja vrlo nepovoljnih uslova življenja u uspostavljenim rezervatima. Dječaci su, uzimajući u obzir njihove psiho-fizičke sposobnosti, bili nezreli i djelimično neuki za bilo kakve poslove u sklopu gigantskih STU terminala, dok su njihova maštovitost, prirodna neposrednost i dječačka neustrašivost savršeno odgovarali poziciji u kojoj su se spontano našli.

Dok je glavni brod sazviježđa Orion aterirao na terminalsku stanicu br. 7789 s njegove desne strane, nažalost, previše blisko, dječak Aron fiksirao je nogare postolja fotoaparata i uvježbano brzo fokusirao i izoštrio vidno polje objektiva.

Da je Aron znao da je glavnina brodskog tereta smještena na zadnji, lijevi bok ogromnog stroja, sigurno je da bi slijetnom polju prišao za najmanje četrdesetak stepeni desno od trenutne pozicije i tako izbjegao smrtonosni udar motornih gasova i para koje su ga u trenutku usmrtile. 

Nedugo nakon nesreće na mjesto je tragedije došla redarstvena kontrola i službeno konstatirala još jednu suvišnu i nepotrebnu smrt dječaka čiji određeni pripadnici vrste, u posljednje vrijeme, svojim nepromišljenim postupcima ugrožavaju ne samo svoje živote nego i živote svih učesnika u terminalskom prometu. Po zakonskom je slijedu, između ostalog, iz posebno legurisanog fotoaparata izvađen memorijski film i predat na daljnji sudski tretman koji podrazumijeva njegovo izrađivanje i potrebno klasificiranje kao jednog od dokaznih materijala. Tako će, kao i mnogo puta do sada, cijenjene fotografije umirućih dječaka tajnim kanalima završavati u privatnim kolekcijama terminalskih vlasnika, a  njihovo će mjesto u sudskim arhivima zauzeti većpripremljeni fotosi automatskih foto stanica. Da ironija bude veća, moćno slijetanje robusne letjelice iz sazviježđa Orion nije i posljednji zabilježeni  Aronov motiv pred njegovu užasnu smrt, već su to izrazito oštre i dramatične fotografije dječakove agonije sagorjevanja u rastućem ognju i plamenu brodskih motora, snimci savršeno fokusirani dopunskim objektivom na zaleđu aparata, objektivom za čije postojanje i djelovanje nisu znali ni oni koji su ga jedini i  stalno aktivirali – nesretni dječaci koji su čekali brodove.

Autor 22.6.2011. u 13:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija