DJETINJSTVA BEZ MAJE I LASTANA

Povezani članci

• Operacija Olujić pred Sudom pravde
• ONO za Maroko, a mi za Hrvatsku
• Pada Vlada KS? Ostavke Pećanca, Petrovića i Radeljaša
• Škola niskosti
• Bosansko ‘uplitanje’ u holandsku politiku: Karla MIKULIĆ
• Bilježnica Robija K.: Izborna noć

Pamtite vjerujem svoje sretno djetinjstvo. Jugoslavija i njeno socijalističko društvo, unatoč svom demokratskom deficitu, bilo je društvo u svemu superiornije ovom danas. Mi koji smo toga svjesni živimo u permanentnom stanju frustracije. Frustrirani smo svojom ulogom u ovom današnjoj državi, koja je ropska i marginalna, frustrirani smo svojim životima koji su svakodnevan hod po oštrici egzistencije, no ono što nas kao ljude, djecu socijalizma i sekularne države u kojoj smo odrasli, najviše frustrira, odgoj je upravo te naše nesretne djece čija djetinjstva ozbiljno ugrožava šljam, talog ovog društva, beskrupulozni nasilnici koji upravo vašu djecu nastoje odgajati mimo vas, nametajući im svoju mentalnu i ideološku matricu po sistemu čiste i nimalo suptilne prisile.

Pamtite vjerujem vaša sretna djetinjstva.

Pamtite zasigurno svoje omiljene slikovnice i školske listove na kojima ste odrasli, u onim ključnim godinama kada ste otkrivali svoje tijelo, svoju seksualnost, ali i svijet oko sebe. Najljepše slikovnice naših djetinjstva bile su one sa jednom hrabrom i ustrajnom djevojčicom koja je prolazila kroz djetinjstvo sa sličnim dilemama i situacijama u kojima ste se nalazili i vi sami. Pamtite „Maju“ i  njene dogodovštine, kao što vjerujem pamtite i „Pipi Dugu Čarapu“ i sve te divne i odvažne djevojčice koje su i nas mušku djecu učile kako ne postoji različitost među nama. Pamtite vjerujem i školu u kojoj su i dječaci i djevojčice imali iste školske kute, vozili iste bicikle, penjali se na ista stabla, igrali isti nogomet ili košarku. Pamtite vjerujem i Tjelesni odgoj na kojem smo svi bili zajedno, da bi iza škole nastavili igru zajedno, na našim igralištima, parkovima, ulicama.

Djevojčice mog doba imale su ista rasparana koljena, iste ogrebotine od pentranja po stablima trešanja u proljeće, iste fizičke i psihičke predispodzicije da budu samo jedno – sretna djeca.

Mog i našeg djetinjstva danas smo se dužni sjećati samo u crnim tonovima. Istina, dopuštaju nam privatnu nostalgiju, dopuštaju nam da se sjećamo našeg zajedništva, igara i naših slikovnica, školskih listova, ali nam mentalnim i ideološkim nasiljem koje poprima sada već histerične razmjere ne dopuštaju i da se sjećamo sistema u kojem smo odrasli, zemlje koju smo kao djeca voljeli, poštivali i u njoj bili sretni.

Ta zemlja, još jednom ponavljam, daleko superiornija od ove u kojoj živomo, imala je jednostavan odnos prema djeci. Osnova je bila kako smo svi jednaki, i da nema razlika između nas. I dječaci i djevojčice, mogu i moraju izrasti u sretne i pametne ljude, ljude koji će se uzajamno poštivati, ljude koji su u djetinjstvu naučili kako i djevojčice imaju jednaku snagu, volju, psiho – fizičke predispozicije, i na tim temeljima gradili smo pravedno i normalno društvo. Tome su nas učile naše slikovnice, školski listovi i udžbenici. Naša „Maja“ bila je hrabra djevojčica, naša „Pipi“ vragolastija, sposobnija i odvažnija od nas dječaka, a naš „Lastan“ učio nas je iz tjedna u tjedan kako svu djecu moramo poštivati bez obzira na spol ili životne izbore.

No ono najljepše što smo naučili u tom dobu bila je jednakost, a iz jednakosti je proizlazilo zajedništvo, poštivanje i uzajamno uvažavanje.

Djevojčice su tada nosile muške kombinezone i igrale nogomet, dječaci su učili Domaćinstvo, kako ženama, majkama pomoći u kući, saznali smo tih godina da postoje djeca koja su drugačija, po bilo kojoj osnovi, ali smo svi bili svjesni da su i to djeca jednaka nama. Superiornija recimo u učenju, savladavanju gradiva, ali drugačija po svom spolnom izboru. Naučili smo tih godina poštivati, kako mi djevojčice, tako i one nas, iz takvih jednakih odnosa rodila se na koncu ljubav, pa zajednički život, život pun uvažavanja i razumjevanja.

Današnjoj djeci, mojoj i vašoj, nameće se drugačiji pogled na život i svjetonazor.

Moja djeca nemaju „Maju“. „Pipi Dugu Čarapu“, i nemaju mudrog i odgovornog „Lastana.“ Moja i vaša djeca imaju slikovnice izdavačke kuće Salesiana „Svako tijelo ima što reći“ i „Bog ima svrhu za dječake i djevojčice.“ Te mentalne i ideološke doktrine kojima uče našu djecu govore kako su dječaci i djevojčice u mnogočemu različiti. Djevojčice imaju drugačije tijelo, kada odrastu biti će mekanije, morati će se šminkati da budu dječacima privlačnije zbog  krajnjeg  cilja svake djevojčice koji je da postane – mama. Muškići, kako stoji u slikovnici, imati će bradu i mišiće, i krajnji cilj njihova života jest da postanu – tate. Ove slikovnice pomažu, kako veli nakladnik, odgajateljima i roditeljima da pronađu one vrijednosti u koje naše obitelji vjeruju.

Djevojčice, one što moraju biti mekane i podložne, buduće su nesilice i njihova je svrha da reproduciraju što više malih Hrvata, a dječaci čim počnu sa brijanjem, dužni su se „napucati“ testosteronima i pobrinuti da podložne djevojčice ne oskudjevaju zdravim, hravtskim sjemenom.

Obitelji, koje moraju isključivo postati takve zajednice, dužne su uvidjeti  i živjeti vrijednosti našeg društva te se po takvom obrascu i ponašati. Bilo koji oblik odstupanja od zadanih smjernica, plod je politike koja ne sluša čovjeka, današnje društvene norme koje nam je odredila sveta matera Crkva. Ulogu spola tako je preuzela organizacija poznata po pedofiliji, poznata po potpunom autizmu glede odgoja djece i odrastanja iste, organizacija koja upravo u toj slikovnici govori kako je Bog stvorio dječake i djevojčice, koji se istina mogu zajedno igrati, mogu igrati i iste igre, ali su posve različiti.

Zapamtite dobro tu rečenicu iz slikovnice „Bog ima svrhu za dječake i djevojčice.“

Zapamtite je dobro, to vaša djeca uče i na tom ih se indoktrinira. Da njihovi vršnjaci nisu ista djeca, da djevojčice koje se mogu i penjati i učiti bolje i više od njih, igrati nogomet bolje od njih, dizati utege bolje od njih, sutra operirati tumore bolje od njih, jednostavno ne mogu biti superiorne njima. Dječacima koji će pustiti brade i jednom ih oploditi. Milom ili silom, potpuno je nevažno. Ako djecu tako učite, očekujte da na djevojčice zbilja gledaju kao na meka i podložna bića, koja je dobro tu i tamo izdevetati ako nisu poslušne.

Zapamtite dobro tu rečenicu ako vam je dijete u ovoj nesretnoj zemlji drugačije spolne orjentacije.

Ova slikovnica uči njegove vršnjake da to u zacrtanom svijetu talibanske hrvatske ne postoji. To je protuprirodno i to je maligno. Jednom, kada se Crkva umješala aktivno u politiku, tu i takvu djecu slali su u plinske komore, samo zbog toga što su bila drugačija. Slali su ih oni koji su se odgojili na takvim slikovnicama.

Pamtite svoja sretna djetinjstva. Naravno da ih pamtite i naravno da ste nesretni jer vaša djeca rastu i odgajaju se bez „Maje“, bez „Pipi Duge Čarape“ i bez našeg mudrog i dobrog „Lastana.“ Iskreno žao mi je hendikepa koju današnja djeca imaju, žao mi je i strašno je na čemu odrastaju i što ih se uči i kako. No niti su djeca kriva za to, niti su krivi oni koji tiskaju takve monstruozne slikovnice.

Krivi smo svi mi što šutimo.

Svi snosimo jednaku i istu krivicu. I čudimo se zašto je toliko nasilja i netolerancije među našom djecom? Zašto više nema zdarvih i normalnih djetinjstva iz kojih izrastaju zdravi i normalni ljudi? zašto toliko brutalnih ubojstava, zašto toliko mržnje među njima i nasilja? Ako smo mi već dozvolili da nas šljam uništi, živote nam po svojim rajskim osnovama naprave  pakao na zemlji, zašto im dopuštamo da to rade i našoj djeci?

Djeci čija su djetinjstva bez „Maje“ i našeg „Lastana”.