Dobri čovjek Azgan Qenaj

Boris Dežulović
Autor 15.12.2015. u 13:57

Dobri čovjek Azgan Qenaj

Dobri čovjek Azgan Qenaj, naime, jest tipičan „hrvatski Albanac“ – pekar, što drugo – ali njegova priča ipak ne uliježe dobro u stereotip o Šiptarima, koji se drže kao pleme i funkcioniraju kao gangovi, pa zakupljuju cijele ulice i iza pultova svojih pekara i zlatarnica švercaju kokain, a u slobodno vrijeme čuče, čibuše i smišljaju krvnu osvetu.

Piše: Boris Dežulović, N1

Prošlog utorka u Hrvatskoj su na snagu stupile izmjene Pravilnika o PDV-u, zahvaljujući kojima će donirana hrana konačno biti oslobođena plaćanja poreza na dodanu vrijednost. Svi hrvatski mediji – ali doslovno svi, baš sve nacionalne televizije i radio stanice, sve dnevne novine i svi važniji internetski portali do posljednjeg – vijest su ilustrirali istom toplom ljudskom pričom, jednom od onih kakve mainstream mediji obožavaju, a u adventske dane plaćaju suhim zlatom: pričom a Azganu Qenaju, vlasniku pekare Romaja na zagrebačkoj Trešnjevci, koji sav svoj neprodani kruh poklanja siromašnima i gladnima, svakoga dana, već punih osamnaest godina, plativši za to vrijeme bešćutnoj Hrvatskoj Državi stotine hiljada kuna PDV-a na svoje dobročinstvo.

Sve znamo o Azganu osim…

Znamo stoga sve o Azganu, znamo da su ga roditelji naučili da je bacati hranu grijeh i da je bolje plaćati PDV nego bacati kruh, znamo i da je zbog toga dvije godine radnju držao zatvorenu, jer je osim PDV-a na neprodani i darovani kruh morao platiti i tristo hiljada kuna kazni, zato što ga je gladnima dijelio nakon zatvaranja pekare, radeći tako izvan radnog vremena i hrvatskih zakona. Zato, ukratko, što Hrvatska Država nije samo bešćutna da kažnjava ljudsku dobrotu, i bahata da honorira bacanje hrane, već i odveć glupa da shvati kako neprodani kruh ontološki ne postoji prije završetka radnog vremena, da on jednostavno nije prije nego od prodavajućeg postane neprodan, nakon čega – i samo nakon toga – kao neprodan može biti poklonjen.

Sve tako znamo o Azganu Qenaju, zvijezdi dobrih vijesti iz bešćutne, bahate i glupe Hrvatske, sve smo o njemu saznali osim njegove nacionalnosti i činjenice da je – Albanac.

Nijednom, naime, u desetinama reportaža, priloga, izvještaja, komentara i priča, stotinama puta prenesenim na raznim portalima i sajtovima, ali baš niti u jednoj jedinoj, nikad – ni kad je 2009. dobio nagradu „Ponos Hrvatske“, ni kad je Hrvatska svoj ponos prošlog utorka prestala kažnjavati PDV-om, niti ijednom kad joj je u međuvremenu zatrebao primjer tihog heroja iz susjedstva – nijednom riječju nije spomenuta Azganova albanska nacionalnost.

Dopuštam, u boljem slučaju može izgledati kao moja zlonamjerna sitničavost, u gorem i brojanje krvnih zrnaca, ali upravo je bolo oči i uši kako hrvatski mediji koncentrirano paze da slučajno ne spomenu kako je „dobri duh Trešnjevke“ Albanac. Možda hrvatski urednici uzgajaju osnovnu kulturu svojih čitatelja i gledatelja, učeći ih kako je nacionalnost jednog pekara nevažna i kako ga plemenitost na popis stanovništva upisuje tek kao dobrog čovjeka, a možda računaju i na opću kulturu Hrvata, koji ionako znaju da zagrebački pekar po imenu Azgan Qenaj ne može biti ništa drugo nego Albanac, kao što znaju da Albanac u Hrvatskoj i ne može biti drugo doli pekar, sladoledar, zlatar ili švercer heroinom?

Dopuštam, eto, mogućnost da sam tako općekulturan i temeljito, hm, osnovnonekulturan, ali nisu li upravo hrvatski mediji svih ovih godina funkcionirali kao udžbenici opće albanološke kulture? Iz nekog razloga, naime, takvom oprezu, koncentraciji i čovjekoljubivoj osnovnoj kulturi ne svjedočimo kad hrvatski Albanci – umjesto u jutarnjim televizijskim programima, rubrikama dobrih vijesti i adventskim propovijedima – završe u crnim kronikama. U crnim kronikama, naime, albanska se krvna zrnca iz nekog razloga revno broje, u crnim kronikama nacionalnost Albanca je važna: iz nekog razloga, ubojice, lopovi i šverceri tamo se ne upisuju tek kao loši ljudi.

Posve svejedno jesu li, kao onomad Sefedin Bilali iz Poreča, pokušali ubiti čovjeka, ili ga – kao Riječanin Januz Dervishi – zaista i ubili, iz hrvatskih smo novina najprije saznali da je riječ o „hrvatskim Albancima“. Posve svejedno jesu li i sami u obračunu na asfaltu ubijeni zbog reketa, kao svojedobno Shpejtim Thaqi, ili zbog heroina, kao „kontraverzni poduzetnik“ Lulzim Krasniqi, iz hrvatskih smo novina najprije saznali da su kontraverzni poduzetnici, jasno, „zagrebački Albanci“.

Nije, na koncu, Azgan Qenaj ni prvi albanski pekar u hrvatskim novinama – kad su se prošlog ljeta na Hvaru u masovnoj tuči obračunavale obitelji Žuvela i Lekaj, najprije smo saznali da su Lekajevi „albanska pekarska obitelj“ – a nije bogami ni prvi albanski pekar Qenaj: kad su prije par godina u Puli odletjela u zrak dva kombija, iz hrvatskih smo novina najprije saznali da su pripadala tamošnjim „pekarima Albancima“ Idrizu Rexhepiju i Rizi Qenaju.

Kad je, međutim, zbog svoje rijetke – i skupo plaćene – dobrote zagrebački pekar Azgan Qenaj sljedeće zime dobio nagradu „Ponos Hrvatske“, hrvatske novine ni jednom riječju nisu spomenule ni da je „zagrebački Albanac“, ni da je „albanski pekar“. Nacionalnost zagrebačkog Albanca i albanskog pekara s Trešnjevke nije bila zanimljiva nijednom uredniku i novinaru što ga je otada zvao zbog njegove neobične priče, pa tako ni prošlog utorka, kad su ga – nakon što je ukinut PDV na doniranu hranu – zvali novinari svih hrvatskih medija.

Albanska samaritanska mafija

Iako Azgan nije jedini, iako je zapravo teško u hrvatskim gradovima pronaći kvart bez svog dobrog Albanca, što će siromasima dati kruh, a djeci burek, ili sladoled, ili barem metar praznih korneta – kao stari Maki sa splitskih Gripa, što je pravio kore za pitu i kornete za nas klince – nikad niste čuli za humanitarno albansko podzemlje što poklanja kruh, bureke i kornete za sladolede, nigdje nije pisalo da Azgan Qenaj pripada dobroglasnoj „albanskoj samaritanskoj mafiji“ što pomaže siromašnima i usrećuje djecu, kao što svaki pojedinačni Albanac iz crne kronike nepogrešivo pripada zloglasnoj albanskoj mafiji.

Dobri čovjek Azgan Qenaj, naime, jest tipičan „hrvatski Albanac“ – pekar, što drugo – ali njegova priča ipak ne uliježe dobro u stereotip o Šiptarima, koji se drže kao pleme i funkcioniraju kao gangovi, pa zakupljuju cijele ulice i iza pultova svojih pekara i zlatarnica švercaju kokain, a u slobodno vrijeme čuče, čibuše i smišljaju krvnu osvetu. Da je, eto, radnju morao zatvoriti zbog salmonele, a ne zbog svog samaritanstva, odavno bi već iz novina znali da je „trovač s Trešnjevke“ zagrebački Albanac: da je reket umjesto Hrvatskoj Državi punih osamnaest godina plaćao nekom zemljaku, a umjesto kruha po kvartu dijelio heroin, bio bi on „albanski ponos“, a ne „Ponos Hrvatske“.

Baš, eto, zato što Azgan Qenaj nije profesionalni razbijač stereotipa, violončelist, neurokirurg ili pjesnik zagrebačkog asfalta, već samo mali, tihi pekar iz trešnjevačkog kvarta – zato, eto, što svi znaju da pekar Azgan Qenaj može biti samo Albanac – važno je bilo napisati i reći da je „dobri duh Trešnjevke“ Albanac.

Važno je to naglas reći jer dobri ljudi ne mogu biti samo Albanci, onako kako su hrvatskim medijima Albanci samo loši ljudi.

N1

Boris Dežulović
Autor 15.12.2015. u 13:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija