DOBRI LJUDI U VREMENU ZLA?

Tomislav Jakić
Autor 28.10.2019. u 08:04

Izdvajamo

  • “Svi”, bez obzira na koga se to odnosilo, nikada nisu dobri, ali ni zli. Svi, valja još jednom ponoviti, nisu isti. Upravo zato što smo godinama, desetljećima čak, izvrgnuti propagandi, mrzilačkoj i huškačkoj, koja se zasniva na tvrdnjama “svi su oni isti” i “mi nismo kao oni”, knjiga o dobrim ljudima u vremenu zla ostala je do sada uskraćena čitateljima u Hrvatskoj. No, kada čovjek vidi i čuje što se danas u Hrvatskoj događa oko njega, mora se zapitati – da parafraziramo autoricu knjige – imamo li moralno pravo dozvoliti šutnju o dobrim ljudima, o onima koji su najprije ljudi, a tek onda pripadnici svojih nacija? I moramo li se zaista pitati - mi, danas, ovdje - ima li dobrih ljudi u vremenu zla? A da to nije tek retoričko pitanje, ne treba valjda nikoga uvjeravati. Ili pak?

Povezani članci

DOBRI  LJUDI  U  VREMENU  ZLA?

Knjiga pod naslovom “Dobri ljudi u vremenu zla” krajnje je opasna za vladajuće vrhuške u novim državama jugoistoka Evrope, Hrvatskoj i Srbiji u prvome redu, za one koji i danas svoj o(p)stanak na vlasti osiguravaju stalnim podsjećanjem na rat, zločine i neprijatelje. Opasna je za one koji na dnevnoj osnovi zloupotrebljavaju ideju i ideal demokracije, da bi u prividu demokracije “prodavali” zasade vrlo bliske totalitarizmima protiv kojih se, kao, bore.

Knjiga je prvi puta objavljena prije dvadeset godina, prije puna dva desetljeća – dakle. Nedavno, objavljeno je njezino šesto izdanje. U međuvremenu prevedena je na češki, poljski, francuski, španjolski, engleski i talijanski jezik. Po motivima knjige napravljene su i  izvode se dramatizacije u Italiji i u Bosni i Hercegovini. Autorica je na temu knjige dala tisuće intervjua medijima širom svijeta (New York Times, Coriere della Sera, El Pais, Le Monde, Shinbune), predavala je – također o onome o čemu je pisala – na stotinjak sveučilišta, što u Evropi, što u Sjedinjenim Državama. Knjiga je napisana jezikom(cima) vrlo srodnima hrvatskome i srpskome. A ipak, u Hrvatskoj (a i u Srbiji) praktično je nepoznata. Niti se na javnoj sceni o njoj govorilo, niti je ikome palo na pamet da je tiska i za čitatelje u Hrvatskoj; u Srbiji je ne tako davno bilo zabranom prekinuto objavljivanje ulomaka knjige u obiku novinskog feljtona, dok se sada tamo pojavljuje njezino prvo izdanje.

         Moglo bi se, na temelju ovih natuknica, zaključiti kako je riječ o opasnom štivu, o idejama pogibeljnima za “mlade demokracije”, o subverzivnoj literaturi. Nije tako, ali u isto vrijeme i jest, ovisno s koje se strane gleda. Knjiga pod naslovom “Dobri ljudi u vremenu zla” krajnje je opasna za vladajuće vrhuške u novim državama jugoistoka Evrope, Hrvatskoj i Srbiji u prvome redu, za one koji i danas svoj o(p)stanak na vlasti osiguravaju stalnim podsjećanjem na rat, zločine i neprijatelje. Opasna je za one koji na dnevnoj osnovi zloupotrebljavaju ideju i ideal demokracije, da bi u prividu demokracije “prodavali” zasade vrlo bliske totalitarizmima protiv kojih se, kao, bore. Njezino čitanje neminovno će proizvesti ideje u potpunoj suprotnosti s temeljima na kojima danas vladajuće elite grade društva u svojim zabranima, a subverzivnost knjige svodi se na to (ili: kulminira u tome) da ona svakim svojim retkom demantira, i to na način što ga nije moguće pobijati, teze od kojih žive suvremeni gospodari rata i mira na prostorima nekadašnje jugoslavenske federacije. Ona ruši u prah i pepeo krilaticu “svi su oni isti”, opovrgava sulude, ali – na žalost – gotovo općeprihvaćene teze o narodima-agresorima i narodima-žrtvama, o genocidnim narodima. Ukratko: ta je knjiga pledoaje za borbu protiv kolektivne krivnje i kolektivne odgovornosti, pledoaje za razumijevanje među ljudima i onda kada ih vlastodršci uvjeravaju da nikakve osnove ni za razumijevanje, ni za uzajamno povjerenje, a kamoli za zajednički život, ili makar za suživot – nema, niti ikada može biti. Knjiga “Dobri ljudi u vremenu zla” poziv je da ljudi u drugim ljudima gledaju i vide samo i jedino to: ljude, a tek onda i pripadnike ovih ili onih naroda.

         Ova knjiga dokazuje da ratuju ljudi, ne narodi, da pripadnici nekoga (svakoga) naroda mogu postati žrtvama indoktrinacije i propagande, da mogu nasjesti lažima i predrasudama, ali da se uvijek nađu pojedinci – doslovno uvijek i u svakome narodu – koji ne pristaju da ih se svede na ovce u toru, koji se ne odriču prava da razmišljaju vlastitom glavom i koji će svojim djelima, nerijetko izlažući sebe životnoj opasnosti, demantirati tezu da su “svi oni isti”. Nisu! Srećom – nisu.

         Autorica koja sama za sebe kaže da nje na stranicama knjige nema, jer ona je nije pisala, nego je samo prikupljala, snimala i pripremila za objavljivanje, ne mijenjajući ni stil, ni izbor riječi, svjedočenja ljudi zahvaćenih vjetrovima rata u Bosni i Hercegovini, Svetlana Broz, liječnica po profesiji, pomagala je ljudima u ratnom vihoru godinama. Kada se prvi puta suočila s njihovim pričama, jer mnogi su imali potrebu ispričati što im se dogodilo, shvatila je golemu vrijednost materijala što joj je bio ponuđen i počela ga, od godine 1993., sustavno prikupljati. Ali, shvatili su svu vrijednost, a za njih pogubnost toga što je radila i oni koji su upravljali ratom, propovjednici mržnje. Pa joj je, kada je gotovo već bila pri kraju s poslom, provaljeno u stan i materijali spremni za objavljivanje – ukradeni su. Oni koji su ukrali svjedočenja o dobrim ljudima u vremenu zla nisu, međutim, računali s upornošću Svetlane Broz. Krenula je iz početka, ponovo prikupila svjedočanstva i – svemu usprkos – prije dvadeset godini objavila knjigu “Dobri ljudi u vremenu zla”. Knjiga sadrži točno devedeset priča ljudi – muškaraca i žena, ljudi raznih profila, različitog stupnja obrazovanja, različitog uzrasta i – naravno – pripadnika sva tri etniciteta u Bosni i Hercegovini. Pokušati prepričavati njihova sjećanja bilo bi besmisleno. Dovoljno je reći da ona pružaju s jedne strane ohrabrujuću, ali s druge strane i u isto vrijeme zastrašujuću sliku jednoga vremena i onoga što se u tome vremenu događalo.

         Ohrabrujuća slika zato što pokazuje da je, na primjer, Hrvatica spašavala Srbe od progona Hrvata, čak i nakon što ju je zbog toga dio njezine obitelji odbacio, a sredina u kojoj je živjela proglasila je “izdajicom hrvatskoga naroda”; da je – i opet: na primjer – Srpkinja spašavala muslimane, Bošnjake, od srpskog progona, usprkos tome što su na ulici za njom vikali “sluga balija”; da je – još jedan primjer – musliman, Bošnjak, pomagao Srbima koji su tražili spas od bošnjačkog progona. Oni su, baš kao i svi drugi koji su progonjenima i ugroženima pružili ruku spasa, nepobitno dokazali da je za njih na prvome mjestu čovjek, ljudsko biće, bez obzira na naciju, ili vjeru; naprosto – čovjek.

         A zastrašujuća slika zato, što oni koji pričaju o svojim sudbinama i o onima koji su ih spasili, pričaju i o grozotama iz kojih ih je trebalo spašavati. Događaji ispričani gotovo bez emocija, činjenično, otvaraju paletu prizora strašnijih od onih iz Danteovog “Pakla”, šokantnijih od “najvećih dostignuća” mašte autora filmova strave i užasa. No, prizori su to iz realnog života. Ljudi koji progovaraju sa stranica knjige Svetlane Broz govore o onome što su doživjeli, ne čuli od drugih, ne promatrali negdje iz prikrajka, nego – osobno doživjeli i proživjeli. Pri čemu je jedina “krivnja” progonjenih bila njihova nacionalnost. U tome apokaliptičnom pejsažu zla dobri ljudi svijetle kao svjetionici koji razbijaju tamu noći i upućuju na neku možda ne i tako daleku budućnost u kojoj će zasjati svjetlo dobrote i u kojoj će se užasi prošlosti pamtiti ne zato da bi se do u nedogled obnavljala mržnja prema zločincima, ali i prema narodima iz kojih potječu. Ne, užase prošlosti treba pamtiti, ali isključivo zato da zločini nikada više ne bi bili ponovljeni. Ni od koga i ni nad kime.

         Knjiga niti pretendira, niti može dati potpunu povijesnu sliku rata u Bosni i Hercegovini. Ono što je u njoj ispričano niti se može, niti se smije generalizirati. Ali, ona u svakoj priči što je donosi, nudi – upravo nameće – jedan, uvijek isti zaključak. “Svi”, bez obzira na koga se to odnosilo, nikada nisu dobri, ali ni zli. Svi, valja još jednom ponoviti, nisu isti. Upravo zato što smo godinama, desetljećima čak, izvrgnuti propagandi, mrzilačkoj i huškačkoj, koja se zasniva na tvrdnjama “svi su oni isti” i “mi nismo kao oni”, knjiga o dobrim ljudima u vremenu zla ostala je do sada uskraćena čitateljima u Hrvatskoj. No, kada čovjek vidi i čuje što se danas u Hrvatskoj događa oko njega, mora se zapitati – da parafraziramo autoricu knjige – imamo li moralno pravo dozvoliti šutnju o dobrim ljudima, o onima koji su najprije ljudi, a tek onda pripadnici svojih nacija? I moramo li se zaista pitati – mi, danas, ovdje – ima li dobrih ljudi u vremenu zla? A da to nije tek retoričko pitanje, ne treba valjda nikoga uvjeravati. Ili pak?

portalnovosti.com

Tomislav Jakić
Autor 28.10.2019. u 08:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija