DOBRO DOŠLI U KLUB

Ivo Anić
Autor 1.7.2016. u 08:22

DOBRO DOŠLI U KLUB

Pavel Trofimirović Morozov bio je trinaestogodišnji sovjetski pionir koji je godine 1932. NKVD-u denuncirao svog oca kao protivnika kolektivizacije i tako ušao u povijest kao najmlađa osoba koja je člana vlastite obitelji denuncirala političkoj policiji. Otac malog Morozova je završio u Gulagu, a samog Pavela iz osvete su ubili članovi njegove familije.Sličnih je primjera bilo u nacističkoj Njemačkoj, koja je za vrijeme Hitlera njegovala kult Hitlerjugenda i povijest je zapisala nekoliko primjera u kojima su maloljetni članovi morali birati, između očeva, članova KP Njemačke i organizacije u koju su vjerovali.

Tu nadasve neobičnu priču o lojalnosti, apsurdu i fenomenu domovine iznad svega iskoristio je Goebbels u svojim propagandnim megaprojektima koji su ciljano naciji, kroz dugometražne filmove, sugerirali u ispravnost teorije da iznad Fuhrera i Trećeg Reicha nema nikog osim sudbine, a da je obitelj samo stepenica koja vodi ka bezuvjetnoj odanosti domovini, naciji i stranki na vlasti. Denuncinaciju je povijest tako zapisala kao fenomen iskušenja kojima totalitarni režimi suočavaju djecu s moralnim dvojbama potpuno obratne naravi. Bjesomučna propaganda o ugroženosti nacije dovoljna je u brojnim slučajevima za emotivan angažman pojedinaca i tu dolazimo do uzroka i dolazimo do posljedica. Kako takva vrsta propagande funkcionira vidjeli smo i u modernom društvu u kojem živimo, a koje se od kataklizmi dvaju svjetskih ratova nisu promijenili za dlaku. Matrica je uglavnom ostala ista i s tom matricom pojedinci u ovoj zemlji su se suočili i dan danas.

Problem Pavela Trofimirovića Morozova tako možemo sagledati i iz današnje perspektive i smjestiti ga u današnju obitelj nad kojom se vrši sustavan i periodičan oblik bjesomučne propagande sa dvojbenim posljedicama. Sustavi premreženi osobnim interesima uglavnom ne haju za posljedice, a one znaju biti zastrašujuće u realnom svijetu kojim dominiraju bombastične propagandne ugroze.

Jednu od takvih ugroza ponudila nam je i sama institucija predsjednice RH koja je, za neupućene iz naftalina zvukla davno zaboravljenu organizaciju, za upućene smišljeno i podlo, hajkaški, odgovorila na napad od strane navijača na mecene, financijere i osobne prijatelje te institucije. Tako se sloganom orjunaši, jasno i nedvosmisleno krenulo u hajku koja permanentno traje od samog dolaska Domoljubne koalicije na vlast koja je sustavno, znalački i filigranski krenula u obračun sa onim građanskim dijelom populacije kojoj su prvo revidirali povijest, ukinuli kulturu i na koncu ih proglasili izdajnicima.

Sljedeći logični korak bila bi masovna hajka, a ti koraci se vrše kod svake naznake bilo kakve vrste pobune, nezadovoljstva ili kakvog oblika prosvjeda. Odgovor vladajućih na građanski neposluh je hajka, hajka koja se otvoreno poziva iz samih institucija i to na ljude, ne na orgnizacije koje su fiktivne i koje su sredstvima manipulacije stvorene da bi se prikrio stvarni naum, a on je u velikoj mjeri strašan jer je usmjeren na konkretne osobe, pojedince, ne na sustav ili grupe.

Za termin Orjuna i orjunaš prvi put sam čuo kod slične jedne hajke koja se odvijala u prilično kaotičnoj situaciji rata i prošla je naizgled nezapaženo, ali je pala na plodno tlo. Miljenka Smoju prilikom napada na Split od strane istoimenog razarača, mediji i tadašnji ST – Tjednik krstili su tom sintagmom. Miljenka Smoju, starog barda novinarstva, ta je kvalifikacija i stigma posebno zaboljela, jer se ovaj jasno sjećao i pamtio kako hajke mogu biti gadne kada su usmjerene na pojedinca.

Sam Smoje pojasnio mi je logiku hajke izvukavši iz konteksta fantomske organizcije jedine dvije bitne stavke koje su dovele do toga da su ga ljudi pljuvali na ulici, a konobari mu uskraćivali svoje usluge.

Orjunašima su se nazivali pripadnici i simpatizeri organizacije Orjuna (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) osnovane 25.siječnja 1921.Orjuna je bila ekstremna nacionalistička i teroristička organizacija osnovana s ciljem zaštite unitarističke jugoslavenske države. Karakterizira je primjena drastičnih metoda terora protiv političkih protivnika. Orjunaši su usko surađivali s četnicima i jugoslavenskom vojskom te su provodili terorističke akcije protiv hrvatskih domoljuba i komunista.

Orjunaši su bili zagovornici koncepta autoritarne države suprostavljene demokraciji i parlamentarizmu, te su imali dobro uvježbane i organizirane naoružane skupine za teror.

Pokret je zabranjen 1929. ali njeno članstvo je ostalo u prisnim odnosima s jugoslavenskim državnim aparatom, a u II. svjetskom ratu su u značajnom broju stupali u četničke formacije – te je u Dalmaciji bilo više četničkih postrojbi popunjenih uglavnom Hrvatima – orjunašima.

Iz te definicije orjunaštva hajkaši su izvukli samo dvije riječi koje su pripisali Miljenku Smoji, a one su glasile, Jugoslaven i Četnik, što su mu uostalom i napisali na ulaznim vratima. Stari se bard povukao u osamu bungalova na Braču iz kojega ga je u život vratio tjednik “Feral Tribune” i dao mu šansu da ponovo piše, što je Smoje i učinio boreći se protiv hajkaša do svoje smrti svojim legendarnim „pilama naopako“ hvaleći ih kao najveće sinove ovoga naroda koji će se znalački obračunati sa svim neprijateljima koje im država pokaže, pa čak i ako treba denuncirati vlastite očeve u svrhu dobrobiti domovine, kako je to onomad učinio Pavel Trofimirović Morozov.

Miljenko Smoje spomenom Pavela u svom tekstu tako je jasno podvukao paralele između dviju neoborivih krajnosti, one u kojoj hajkaši periodički, svakog određenog vremena dobijaju šansu, do ljudi koji su izravno pogođeni hajkama, a oni su u pravilu pojedinci koji su okarkterizirani kao jedina istinska prijetnja paranoičnom sistemu. Miljenko Smoje, uzevši Pavela kao primjer, tako se krot novinsku karticu obračunao sa svim svojim “sinovima” koji su ga izdali.

Tog dijela teksta iz „Feral Tribunea“ sjetio sam se danas kada sam sa svojim malodobnim torcidašima sjeo na pivo u lokalnu birtiju. Poprilično depresivni razgovarali su među sobom kakav je prljavi osjećaj kada te određena skupina ljudi okarakterizira stigmom za koju si se najmanje nadao da ćeš je ikada ponijeti. Torcida je kao navijačka skupina, a tim i oni kao navijači koji čine jezgro te mladosti, hajkom iz samog državnog vrha okarakterizirana kao organizacija u kojoj djeluju orjunaši ili drugim riječima sinovi onih koji sustavno rade protiv sigurnosti RH, sinovima onih koji je mrze iz dna duše i bilo bi poželjno da se oni kao navijači, dobri Hrvati i djeca koja ne trebaju nositi križ svojih očeva, ograde od istih. Samoj torcidi odaslana je jasna poruka, da se ogradi od kukolja u svojim redovima, koja je naravno, naišla n podsmijeh, no meni osobno ništa u toj priči nije bilo smiješno.

Prilično prljavo osjećaju se danas ti momci koji su godinama navikli iscrtavati murale po Splitu domoljubnih i patriotskih sadržaja, skandirati fašističke slogane kako su ih naučili braniči iz Australije, budno pazili da nestane povijesti kluba od 1943 – 1991, i pizdili kada bi im Armada razvukla preko južne tribine Hajdukov grb sa zvijezdom petokrakom. Prilično prljavo osjećaju se danas ti momci koji su postali samo jednim činom pobune iznenada jugofili, mrske im komunjare i na koncu orjunaši.

Moram priznati da sam i sam sa priličnom nelagodom znao sjesti među njih iako me dobro poznaju, kao što poznaju i moj „ratni put“ s Torcidom osamdesetih. Poprilično nelagodno, jer su jako dobro znali što i kako pišem i kakvim su me okarakterizirali oni do kojih su držali kao relevantnima u svojoj skupini. Taj sukob u tim percepcijama stvarnosti mogao sam rezati nožem u zraku, zanimale su ih priče starijih, ali su jako dobro znali s kim imaju posla, s neprijateljem i mrziteljem svega hrvatskoga, jugoslavenčinom i orjunašem. Danas kada su im strukture zemlje za koju crtaju vodotornjeve po muralima, zalijepile stigmu istog tog orjunaštva stvari su im postale kudikamo jasnije i kudikamo realnije. Danas sam po prvi puta među njih mogao sjesti bez meni jako dobro poznate nelagode, iste nelagode koju su osjetili i sami danas.

Po prvi puta u protekle dvije godine bez tog osjećaja sam došao među njih, navijačku skupinu iz koje su proizašli neredi u Saint Etiennu i „okrenuo turu“ naglašavajući im kako im želim dobrodošlicu u klub, klub onih kojima se tako znalački i tako hajkaški lijepe etikete godinama da se njima moraju nositi na ulici, na svojim poslovima ili u običnoj šetnji Splitom kada ti potpuno nepoznata osoba dobaci da si pička orjunaška.

Pavel Trofimirović Morozov bio je trinaestogodišnji sovjetski pionir koji je godine 1932. NKVD-u denuncirao svog oca kao protivnika kolektivizacije i tako ušao u povijest kao najmlađa osoba koja je člana vlastite obitelji denuncirala političkoj policiji. Pavel Trofimirović nikada vjerojatno ni pomislio nije da će ući u povijest kao najmlađi akter jedne hajke koju na žalost možemo zamisliti i dan danas.

Zajeb hajkaša je tako dobio svoj konačni čin i zatvorio krug. Djecu koju su tako plemenito indoktrinirali godinama izgubili su već kod prvog pokušaja radikalnog gušenja pobune usmjerene na njih osobno i tim činom ih se zauvijek i odrekli. Daljnja indoktrinacija jednostavno neće biti moguća jer su po prvi put na svojoj koži osjetili što znači represija, što znači hajka i što znači država, njen sustav, policija i institucije.

Po prvi puta moji su Paveli osjetili što znači kada te javno prokažu i etiketiraju – a ti s tim nemaš nikakve veze.

I tim činom zatvorili su vrata denuncijaciji. Kada osjetiš na svojoj koži kako ona zna biti strašna i kako zna biti prljava počinješ razmišljati svojom glavom i shvaćati kako je užasno denuncirati ljude oko sebe za bilo što, pogotovo ako su ti oni toliko bliski da ili žive u tvom kvartu ili su ti čak i članovi obitelji. To otkrivanje vlastite svijesti buđenje je iz kolektivne nesvjesti za koju su itekako krivi oni koji su je i proizveli, u svrhu osobne koristi.

Dobrodošli u klub dragi moji Paveli, klub u kojem se protiv huligana bore upravo oni koji nikada nisu organizirali, niti slavili huliganske rođendane, oni koji se godinama bore za vas, a da toga nikada niste bili niti svjesni.“

-Asti boga, barba Smoje….
-Šta se dogodilo?
-A vi čitate ćirilicu!
-E pa otkad! Jema već šezdeset godin.
-A zašto?
-Zato šta je znan. Da znan kineška oli arapska slova, čita bi i kineski i arapski.
-Ali ta su slova laživa.
-Jednako ka naša. Ne lažu, Luka slova, nego judi, judi lažu.”

Ivo Anić
Autor 1.7.2016. u 08:22

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija