Dobro jutro u zamjenici MI

Nada Gašić
Autor 13.12.2012. u 16:33

Dobro jutro u zamjenici MI

 

U subotu ujutro Zagrepčane je probudila tišina zaokružena ritmičnim zvukom lopate koja je strugala asfalt dok je čistila snijeg. Ovu specifičnu tišinu nije moguće zamijeniti ni jednom drugom tišinom na svijetu;  širi se za rijetkih zima u velikim gradovima kad ih zatrpa snijeg i tako priječi prometu proizvođenje nasilne i neprekidne buke. Tišina je predvečer prešla u osjećaj zaštićenosti, a bjelilo je bilo dovoljno snažno da osvijetli prizore nakupljene nostalgije mnogih generacija koje godinama jauču da im nedostaje pravi snijeg. Zagrebačke priče iz 1955., kad je pao najveći do sada zabilježen snijeg u ovom gradu, zapravo su bezazlena pretjerivanja koja iz privatnih laži prelaze u gradske legende: netko je, navodno, za djelić centimetra na jurećim sanjkama izbjegao tramvaj, nekoga je umotanog u deku, usnulog, vozeći ga na sanjkama izbubio vlastiti otac, netko je tog istog oca upamtio kako sa susjedima kopa tunele u snijegu kroz koje su se radnici probijali do svojih tvornica kojima smo zaboravili imena, netko se sjeća zabrinutih lica starijih koji su po podrumima pokrivačima štitili krumpir od smrzavanja. Oni koji su tada bili zabrinuti pomrli su, oni koji su bili djeca sjećaju se s ponosom bijelih ulica kao da su osobno zaslužni za snijeg koji se tjednima zadržavao u gradu. Kad pričaju o tome, kažu Mi, Nas, Nama. Snijeg u gradu slijepljen je sa zamjenicom MI. I u subotu je bilo veselo i razdragano; radio postaje ushićeno su čavrljale, glazba je ionako ovih dana predblagdanska, zvone nam zvnončići, zvone cijelu noooć, intimizirale su se voditeljice sa slušateljima koji su marno javljali o prekidima prometa, svi smo imali razumijevanja i strpljenja za sve, svi smo obećali da ćemo se prihvatiti lopata i čistiti ispred svojih kuća. Ne zaboravimo kante i kontejnere za smeće. MI. Mnogo se toga, u posljednje vrijeme, supstituiralo iza ove zamjenice. Tek što smo predahnuli od

MI-sreće svečanih dočeka kojima su prethodili nečiji odlasci, zar ne, a predsjednik je stao učestalo kodirati svoje postupke kao NAŠE-postupke, premijer, od preuzimanja funkcije ionako sebe oslovljava sa MI, njegov kormilar svoje osobne odluke predstavlja kao naše, dakle Mi-odluke, ministri imaju zajedničko prezime NAMA, znanstvenici, liječnici, pravosudni djelatnici, umjetnici, građevinari, treneri, čuvaju se osobnih grešaka iza zamjenice MI, a vjernički je svijet po prirodi stvari zauzeo prostor kolektivnog, pa posjeduje čak i udrugu pod istim ovim nazivom. Ovih je dana jedno veliko MI uvršteno na Uneskovu listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Hrvatske. Klapsko pjevanje. Lijepo. Ništa oko toga nije sporno, ništa propušteno u propisima za stjecanje ove laskave zaštite:  tradicija, specifičan izričaj od osobite važnosti na određenom prostoru, povijesna ukorijenjenost…

Iza te svete potvrde koči se MI sa svim svojim derivatima, ispunjen ponosom koji se može mjeriti tek s kakvom značajnom loptačkom pobjedom pod kockastim dresom. Svaki je zbor MI, ali u klapskom je pjevanju ono imperativ preživljavanja, jer iza svakog sola u ovom kolektivnom pjevanju stoji kala, selo, otok, grad, sponzor, pa eto, na kraju se pridružila država sretno udružena s Unescom. No, vrhunac nam tek slijedi, budući da ovu zamjenicu MI uskoro šaljemo da nas predstavlja na takmičenju za pjesmu Eurovizije. Ako pobijedimo, kakav li će to tek biti MI! Postoji lista već potvrđenih zaštićenih, a postoji i lista pretendenata za mjesto u oboru kulturih dobara. S pravom su ondje i bednjansko narječje i paške čipke i medičarski proizvodi i bećarac, štrukli i Istarska dijatonska ljestvica. Da bi se došlo do samog prijedloga za zaštitu potrebno je ispoštovati brojne propise i skupiti još brojnije potpise koji kulminiraju kao MI, ono isto MI pod kojim su se građani uključili u Mi-eter ushićeni zajedništvom borbe protiv snijega. Mi koji čistimo sve oko sebe zaboravili smo na kante i kontejnere za smeće. Teško im je bilo prići i nemoguće podići poklopce otežane naslagama snijega.

Za nas koji bacamo nije važno, odgodit ćemo iznošenje smeća za koji dan, ali postoje oni koji im ne prilaze da bi bacili, nego da bi od našeg odbačenog, uzeli. Prilaze im oni koji nikad nisu MI, već vječni Oni, pripadnici posebne vrste Ljudi-Duhova koju bi valjalo zaštiti kao našu neotuđivu kulturnu nematerijalnu baštinu. Ništa ne predstavlja tako „prezentno oblike kulturnog izričaja od osobite važnosti na određenom prostoru“ kao ovi umjetnici u gladovanju. Njihova „koncentracija odnosno disperzija, svjedoči sve više njihovoj sve čvršćoj ukorijenjenost“ koja bi mogla postati i povijesna i koja će kulturološki i sociološki obilježiti početak stoljeća pojavom  Ljudi-Duhova uz kante s otpacima. Oni su ispunili sve propozicije za stjecanje svetog statusa kulturne zaštićenosti, pa čak i propoziciju nematerijalnog. Ne, oni zaista nisu materijalni. Oni su Duhovi koji, kopajući po našem smeću, odvajaju plastične boce od ostataka odbačene hrane. Često posegnu i za njom. Čovjek-Duh posjeduje štap ojačan žicom, kojeg nazivaju poskok, tim poskokom pronalazi plastičnu bocu, zatim je vadi golom rukom, svaku pronađenu protresa i provjerava prema svjetlu. Ponekad ispije ostatak  tekućine. Ispražnjenu, prodaje. Čovjek-Duh ne gleda oko sebe, ne vidi nikoga i zna da nitko ne vidi njega. On, nematerijalan, jest samo broj između jedanaest posto građana Hrvatske koji žive ispod donje granice siromaštva i nemaju nikakvu šansu da prijeđu u onih sretnijih trideset sedam posto tek prosječno siromašnih.  Ovi Ljudi-Duhovi ne dolaze iz prošlosti davnih snjegova pedesetpete, ovo su duhovi koji nam dolaze iz budućnosti u koju je povjerovalo veliko MI.

Subotnji je snijeg očišćen u nedjelju, prilaz kontejnerima i kantama za smeće bio je oslobođen i lakše se odvijala skupljačka djelatnost za goli život popraćena zvonima i strašnom bukom koja dopire sa svih strana. Jer advent je, zvone nam zvončići, zvone cijelu noooć po ulicama i trgovima, po kojekakvim molovima trešte obrade božićnih pjesama, vesele se narodi, jer su čuli glas, ne da se Last Christmas, End so marry Christmas and a happy New Year, a sretan Boooožiić pjevaju nam voditelji s televizijskih karaoka kanala. Gotovo je sa subotnjom tišinom. Zaglušeni i zaslijepljeni svjetlima šarenih žaruljica ne vidimo duhove koji od nas očekuju plastične boce. Mi od njih očekujemo da ostanu nevidljivi. Osim njih nevidljivih, i bez potrebnih potpisa, uvrštavam na popis nematerijalnih kulturnih dobara Hrvatske zahtjev za zaštitom tišine koju tvori snijeg kad prekrije ovaj grad. Tražim i zaštitu zamjenice JA s konotacijom odgovornosti. Ova usamljena  zamjenica posve se povukla i šuti okružena bukom kroz koju jedva čujno dopire pucketanje smrznutih plastičnih boca. Očistimo prilaze kantama i kontejnerima da Ljudima-Duhovima bude lakše pokupiti smeće koje veliko MI uglavnom ostavlja za sobom.

 

Tekst pročitan u emisiji „Praskozor“ III programa Hrvatskoga radija

Nada Gašić
Autor 13.12.2012. u 16:33

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija