Dobro jutro u zemlji sretnih vampira

Autor 5.12.2012. u 20:48

Dobro jutro u zemlji sretnih vampira

 „A zaudara strašno. Njima smrde živi ljudi. Lako će oni s leševima.“

Ove ružne rečenice, prije šest godina, ispisala je u svom dnevniku izvjesna Daša Zelina. Gospođa je već tada bila sredovječna i, kako je rekla jedna književna kritičarka, pripadala je „bivšim ljudima“, pa kako se više nije osjećala čovjekom mogla je pisati što joj je palo na pamet dok je čekala da netko primijeti leš koji je tri dana ležao tik uz rub asfalta i zaudarao u jedoj mirnoj ulici. Čak i oni koji su bili naklonjeni dnevničkim zapisima ove gospođe uvjeravali su autoricu da je u priči napravljen ozbiljan propust, jer nije moguće ni živjeti ni prolaziti pokraj zadaha mrtvog tijela koji se ljeti širi u radijusu od nekoliko desetaka metara. Uzalud se autorica privatno pravdala da je ovo tek simbolična slika nas samih i društva u kojem skeleti ispadaju iz ormara. Šest godina poslije, kosturi nam ne ispadaju simbolično iz ormara, već ih doslovno pronalazimo uz asfaltiranu cestu, a o vrsti zadaha koji se pritom proširio Hrvatskom valja nešto reći. Priče o kostima prosule su se po nama s televizijskih ekrana, portala i novina skupa s fotografijama i crtežima kostiju na duplericama koje  urednici inače čuvaju samo za portrete najzaslužnijih za slobodu, ili kakvu dojmljivu silikonsku oblinu. Tekstovi se nedovoljno razlikuju da bi ih se moglo pamtiti po vrsti medija ili stilu kojim su pisani: precizno, ležerno, od novina u vlasništvu austrijske katoličke crkve do onih u nepoznatom vlasništvu EPH. Svi su posvećeni objašnjenju DNA  metode koju smo ionako dobro savladali gledajući National Geographic, ili seriju impresivnog naslova Kosti, a što sve o DNA metodi znaju tisuće unesrećenih ratom koji su joj, u potrazi za svojim nestalima bili direktno podvrgnuti, bolje je i ne razmišljati. Dakle, pripremljeni smo solidno i više nema nikoga tko bi s gnušanjem okrenuo glavu od tekstova o kostima sedamnaestogodišnje djevojke kojima su se novinari predano posvetili. Nikoga da u tišini poželi mir Antoniji Bilić, ubijenom ljudskom biću. Sve je odavno odrađeno u korist dramatičnog pomicanja praga tolerancije na emotivnu tupost, pa tako očvrsli, prolazimo i kroz precizne podatke o temperaturi koja je potrebna da se meko tkivo tijela očuva ili raspadne, o kukcima, manjim sisavcima i glodavcima koji sudjeluju u razgradnji toga tkiva, o dubini i utjecaju kiselosti tla koje će spriječiti brz raspad tijela,  te na kraju i kroz tekst koji predstavlja nesumnjiv  doprinos rasnoj teoriji: „ No, najbrže raspadanje u uvjetima koji mu općenito pogoduju zabilježeno je na tijelima mlađih bjelkinja sitne građe koje su zadavljene, ali nije do kraja znanstveno objašnjeno zašto je to tako.“  Pretpostavljam da je zakašnjenje u znanstvenom objašnjenju ovoga procesa prouzrokovano pomanjkanjem uzoraka mlađih zadavljenih  bjelkinja, jer s crnim zadavljenima, čovječanstvo po statistici stoji nešto bolje.  A, iza ovih tekstova, vjerovali ili ne, naprosto kulja duboka sućut prema obitelji žrtve: televizijski voditelji imaju prigodni kondolirajući izraz dok čitaju vijesti, nitko se nije zaletio s bretelicama i šarenim kravaticama u ekran, štedjelo se i na gelu u kosi novinara, svi, apsolutno svi zaprepašteni su što je policija provela najveću, najskuplju i posve bezuspješnu potragu u povijeti Hrvatske, dva puta prolazila preko mjesta na  kojem su ovih dana  slučajno pronađene kosti ubijene djevojke.

Nitko namirisao, nitko vidio, nitko našao? Zar?

Začuđeni smo, sućutni, a zapravo dobro pripremljeni na mraz u emocijama, jer mediji godinama solidno odrađuju svoj posao našeg otupljivanja na činjenicu smrti i realnost ubijanja. Pustimo stare članke, poslužimo se novijim. Izvještavanje o nedavnom ubojstvu djevojke na Marjanu poslužit će studentima novootvorenih veleučilišta novinarsta kao ogledni primjer kako nikoga ne treba štedjeti u metodi privlačenja vampirske pozornosti medijskih potrošača. Dok su se novinari bavili opisima dekapitiranja i ležernom uporabom riječi „zaklana“, kolumnisti su se  zaklinjali da nakon toga ubojstva „ U Splitu nikad ništa neće biti isto“.  A ostalo je isto, kao što to oduvijek i biva. To „isto“ nije ugrozila ni Lora, pa zašto bi ugrozila zaklana djevojka koju su k tome uporno nazivali Meksikankom. Meksikanka? Manje je bolno, zar ne?  Još svježiji primjer: pokušaj ubojstva djevojke u nekom splitskom stanu, tek atraktivnosti radi, nazvan je silovanjem. Opis? Precizan. Ovaj zločin, koji predstavlja stvarni pokušaj ubojstva, registriran je kao silovanje, jer ogoljeno ubijanje nam više nije zanimljivo. Uz predanu pomoć medicinskog osoblja u detalje je opisano mrcvarenje žrtve. Učinjeno je to sladostrasno, pa je silovanje konačno dobilo svoj puni smisao: medicinari u službi zlostavljanja putem javnih medija, mediji kao moderatori nasilja, a čitatetelji kao konzumenti informacije u službi kolektivnog masakriranja ljudskog bića.  Pridružimo ovom svetom trojstvu nasilja i članke o zlostavljanoj djeci i informacije o silovanim muškarcima po ne tako davnim logorima i priručnim zatvorima, pa konačno zaključimo da  je kultura smrti odavno iza nas: galopiramo s kulturom silovanja, stvarnog i virtualnog, tekstualnog i pritajenog, opčinjeni, iskeženih očnjaka s kojih kaplje krv.  Da se utješimo, ne samo s naših. Vampirskih dnevnika, sumračnih saga u nastavcima ne nedostaje ni na kioscima, ni u knjižarama, ni kinematografima, ni portalima virtualnog i realnog svijeta. Vampiri su nam neodoljivi; što mlađi to slađi. Jedan, doduše ne tako mlad, upravo je oživio u Srbiji. Prvi srpski vampir, s oproštenjem, uskrsli Sava Savanović, raspomamio se u Srbiji, ali ako Savu Savanovića njegovi zemljaci uspiju zaplašiti glogovim kolcima, taj bi mogao uskoro preplivati rijeku Savu, baš kao što je to učinio ubojica ove mlade bjelkinje čije se kosti nalaze nacrtane na duplericama, pa uz malo vampirske dovitljivosti steći potrebne dokumente i neometan , ovdje, u Hrvatskoj, nastaviti svoje prehrambene navike bez bojazni da će biti izručen svojima. Jer negdje se u cijeloj ovoj, ne sumračnoj već mračnoj sagi, zagubila ona temeljna činjenica da je ubojica silovao po Srbiji i BiH, pa tek poslije silovao i ubio u Hrvatskoj. Naime, zahtjev Srbije za njegovim izručenjem, koji bi možda spriječio ubojstvo Antonije Bilić, bio je odbijen u državi koja danas žaluje. Zagubio se negdje i podatak da je u posljednjih 10 godina u Hrvatskoj ubijeno 305 žena.  Nestalima se smatra 2526 osoba. Broj silovanih se nikad ne zna.

Prva adventska svijeća je upaljena. Vjerujem da su mnogi u ovoj svečanosti svjetla bar na trenutak, pomislili i na ubijenu djevojku. Djelić misli, dok palite nove svijeće, neka bude posvećen strašnim, bezljudnim prostorima na kojima je pronađeno ljudsko biće koje danas nazivamo kostima. Posvetite svjetlo prostorima kojima nitko ne prolazi, u kojima više ni dima nema da potraži društvo čovjeka.  

 

Tekst pročitan u emisiji „Praskozor“ III programa Hrvatskoga radija

Autor 5.12.2012. u 20:48

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija