Dodik i Vučić u akciji: Put u pakao popločan lošim namerama

Nedim Sejdinović
Autor/ica 26.10.2019. u 15:22

Izdvajamo

  • Naravno, nismo pristalice teorije zavere i nikako nam ne pada na pamet da zapad okrivimo za naše nevolje. Nisu ni Vučić ni Dodik, ni neki drugi političari u ovim našim nesrećnim državama, ovde postavljeni iz helikoptera. Oni su proizvod silnica ovih društava. Ako smo pali, bili smo padu skloni, rekao bi pesnik. Oni su ljudi koje su ova društva kreirala i zaslužila. A zauzvrat, oni su formatirali ove države u skladu sa njihovim kapacitetima. Stvorili su društva jeftine radne snage kojima upravljaju bogatuni koji kao da su izašli iz Alana Forda, društva iz kojih mladi i pametni beže glavom bez obzira.

Povezani članci

Dodik i Vučić u akciji: Put u pakao popločan lošim namerama

Foto: Dado Ruvić / REUTERS

Granica između političke propagande i ozbiljne krize lako se prelazi. To znamo ne iz teorije, nego iz vlastitog iskustva. Balkan ponovo postaje bure baruta, tim pre jer glavni “faktor stabilnosti” Vučić polako izlazi iz dugogodišnjeg medenog meseca sa Evropskom unijom. Već sada daje izjave koje govore da Srbija polako ali sigurno odustaje i od ovakvog, fingiranog puta ka EU i sve više se okreće Rusiji i Kini. A u petak je premijerka Srbije Ana Brnabić potpisala Sporazum o slobodnoj trgovini između Srbije i Evroazijske ekonomske unije, koju čine Rusija, Belorusija, Kazahstan, Jermenija i Kirgizija – što je pre svega snažna politička poruka. Tome treba pridodati i da EU u poslednje vreme povlači nerazumne poteze (poput neotvaranja početka pregovora sa Severnom Makedonijom i Albanijom) koje dodatno destabilizuju prilike na ovim prostorima i potpomažu onima koji bi rado videli jedan novi rat na području Balkana. Dodik deluje kao osoba koja bi mogla pripaliti fitilj na tom buretu.

Nedim Sejdinović

Ima tome pet-šest godina. Na studijskom putovanju u Sjedinjenim Američkim Državama imao sam priliku da upoznam profesora političkog marketinga sa tamošnjeg uglednog univerziteta, koji je na nas, novinare iz daleke Srbije, ostavio prilično dobar utisak. Stvarno je brzo mislio i davao interesantne, neuobičajene odgovore na pitanja o američkoj i međunarodnoj političkoj sceni. Na samom početku razgovora iznenadio nas je informacijom da donekle poznaje naš tzv. region, odnosno da je u jednom periodu “boravio i radio” u njemu. Balkanske političke prilike nisu mu bile nepoznate iako se ogradio da ih “u poslednje vreme” ne prati. Rekao je da ga je američka vlada svojevremeno angažovala da radi PR za jednog ovdašnjeg političara. U prvom momentu nije smatrao da je neophodno da otkrije njegovo ime, ali je na našu molbu ipak izgovorio – Milorad Dodik.

Naša reakcija je bila takva da je odmah dodao da je odavno izgubio kopču sa Dodikom i da ne zna da li je on danas – good guy ili bad guy. Kada je većina studijskih putnika rekla da Dodika smatra lošim momkom, napravio je grimasu kao da ga to previše ne iznenađuje. Dugo je već u politici, očigledno je imao prilike da sarađuje sa mnogim političarima iz levih zemalja i da dobro zna sa kakvim ljudskim materijalom ima posla. Tu se priča o Dodiku, na njegovo insistiranje, prekinula i počeli smo razgovor o drugim temama. Nisam stekao utisak da je promenio temu zato što nije hteo da oda nekakvu “poslovnu tajnu”; učinilo mi se, a možda grešim, da jednostavno nije hteo da troši vreme na efemerne političke pojave.

Mora se priznati da je, tada, dok smo sedeli u sali za sastanke jednog američkog univerziteta sa pogledom na veliki kampus, Milorad Dodik i odista delovao kao beznačajni politički fenomen, tek mala profesionalna epizoda u karijeri jednog svetskog profesora. Sasvim nam je bilo razumljivo to što on ne pravi nikakvu razliku između Dodika, nekog centralnoafričkog ili južnoameričkog političara – za njega su to klijenti iz “trećeg sveta” kojima će raditi PR ako ga neko za to angažuje. I radiće sa onim materijalom koji ima, u realnom političkom kontekstu. Posle će se vratiti kući. Njegova perspektiva nije mnogo različita od perspektive ogromne većine profesionalnih zapadnih političara – i to ćemo jednog dana sebi morati da priznamo, koliko god to bilo bolno za nas koji sa velikim očekivanjem gledamo na zemlje razvijene demokratije, nadajući se da će one rešiti naše probleme.

Dodik je, međutim, političar kojeg mi, na ovim prostorima, nikako ne treba da potcenjujemo. Ne zbog njegove umešnosti, o kojem neki ispredaju bajke, već zbog potencijala da proizvede odista ozbiljno zlo. Pogotovo u sadašnjem, veoma lošem, političkom kontekstu.

Dodik je, možda više nego iko, političar koji je emanacija svega onoga lošeg što postoji u balkanskoj politici i u ovdašnjem ignorantskom mentalitetu. (Ovde ne uzimamo u obzir političare tipa Šešelja, koji su služili i služe da bi likovi poput Miloševića, Vučića i Dodika delovali umereno.) U žestokoj konkurenciji, na ovim prostorima ne postoji ogoljeniji primer izvrnutog sistema vrednosti – u njemu se skupilo prosto sve: i bahatost, i koruptivnost, i nacionalizam, i licemerje, i prevrtljivost, i autoritarnost, i neobrazovanost… Toliko je predvidljiv, plošan i patetičan da više liči na junaka jeftinih serija čiji scenario piše neko bez ikakve imaginacije – nego na stvarnu osobu. Njegovi govori podsećaju na skečeve iz glupave humoristične serije Kursadžije – u pitanju su olinjali fazoni sa dugim repom, prepuni šmiranja i stereotipa. Zlo je banalno, valjda smo to uspeli da naučimo. Ovih dana se u bioskopima prikazuje sjajni film Džoker, kojeg treba pogledati ako ni zbog čega drugoga ono da razumemo mehanizme koji omogućavaju da ljudi poput Dodika i nekih drugih balkanskih političara – u jednom frustriranom, deregulisanom okruženju – budu popularni.

Pre nekog dana Dodik je prisustvovao vojnoj paradi koja je u Beogradu organizovana povodom proslave 75. godišnjice oslobođenja Beograda. Da ruski premijer Dimitrij Medvedev nije bio u poseti Srbiji, verovatno ovaj datum ne bi bio ni obeležen. Logičan to je zaključak, jer u najmanju ruku apsurdno je bilo gledati kako bivši Vučićevi radikali, koji su vrednosno i mentalno potekli iz Srpskog četničkog pokreta, zajedno sa Dodikom, glavnim čovekom entiteta u kojem je anti-antifašizam doživeo apsolutni trijumf – proslavljaju pobedu Titovih partizana i Crvene armije nad nemačkim okupatorom. Ideološku omrazu naprednjaci i Dodik ostavili su po strani zarad “uvlačenja” Rusima, koji se, za razliku od Srbije i Srba, ne stide svog antifašizma. Naprotiv, proslavljaju ga.

Dodik se, kao što je poznato, neprestano smuca po Srbiji, a posebno voli da se nacrta kada se u “matičnoj državi” odigravaju razne vojne ili verske svečanosti. Nemoguće je zamisliti situaciju da u Srbiju stigne neki ruski zvaničnik a da Dodika ne vidimo u njegovom društvu. On ne krije svoje dobre veze sa zvaničnom Moskvom, kao što ni Rusija ne skriva da podržava ovog čoveka, koji već decenijama drži BiH kao svojevrsnog taoca, u zatvorenom krugu, onemogućujući joj da se konstituiše kao država. Takoreći, drži je u predratnom stanju.

Konstantnim boravkom u Srbiji, razdraganim slikanjem sa njenim visokim dužnosnicima (sada sa Vučićem, ranije sa Tadićem), čak i glasanjem na izborima u Srbiji – Dodik šalje poruku da su Srbija i Republika Srpska jedinstven politički prostor. Skoro sa sadističkim uživanjem, on nastavlja istu onu politiku s kraja osamdesetih koja je glave došla više od stotinu hiljada ljudi. Iako će zvaničnici Srbije u prigodnim, diplomatskim prilikama istaći da priznaju BiH u njenim državnim granicama, celokupna prateća, politička, kulturna i medijska manifestacija govori nešto sasvim drugo – Republika Srpska se doživljava ili kao zasebna država ili kao entitet koji nije deo BiH već Srbije. To možete videti svuda – od mapa na kojima meteorolozi upisuju visinu temperature, pa do agendi raznoraznih skupova, na kojima se ime manjeg bosanskohercegovačkog entiteta tretira kao ime države. Tako će, recimo, u zagradi iza govornika/participanta iz Banja Luke stojati – Republika Srpska, a iza učesnika iz Sarajeva – Bosna i Hercegovina. I to je postalo opšte mesto, i na to skoro više niko ne obraća pažnju – ni opozicija u Srbiji, koja prema Bosni i Hercegovini i Dodiku gaji sličnu politiku kao Vučićeva vlast, ni građanski delovi društva, koji su ili zbunjeni ili korumpirani. Veliki problem Srbije krije se u tome što se nekadašnja građanska i antinacionalistička opozicija iz sitnosopstveničkih razloga priklonila Vučiću, pa nema kritički otklon ni prema njegovoj autoritarnoj politici, ni prema njegovim bliskim saradnicima, kakav je – definitivno – Milorad Dodik.

Dodikova bliskost sa vlašću u Srbiji i razlozi njegovog manje-više kontinuiranog boravka na tlu susedne zemlje nisu samo političke prirode. Ako je verovati poznavaocima privrednih kretanja u zemlji, Dodik u Srbiju dođe i da prekontroliše kako se odvijaju njegovi navodno veoma razgranati poslovi. Zlobnici su, recimo, u Novom Sadu jednom novom bulevaru šaljivo nadenuli ime Bulevar Milorada Dodika, aludirajući na to da su zgrade oko tog bulevara u velikom broju slučajeva izgradile firme koje su navodno poslovno vezane za srpskog člana Predsedništva BiH. S vremena na vreme osvane u srbijanskim medijima poneki istraživački tekst u kojem se spomenu veze Dodika sa firmama koje dobijaju ogromne poslove u Srbiji, ali ćemo verovatno nešto više o tome saznati tek ako se desi čudo pa ovaj političar ode sa političke scene. Mada je pitanje da li ćemo i tada biti u prilici da razlučimo sva poslovno-politička premrežavanja i duple finte između političara i firmi iz Srbije i Republike Srpske. To je prilično tamna zona, u kojoj mnogi imaju svoj interes.

Dodik u poslednje vreme sve češće zvecka oružjem. I to u sadejstvu sa ekipom iz Srbije. Tako je, recimo, sa pomenute vojne parade u Beogradu, maksuz, uz pomoć državotvorne novinske agencije SRNA,  konstatovao da je zadovoljan stanjem u kojem se nalazi Vojska Srbije. Ona je, kako je rekao, “dobro organizovana, opremljena i pod čvrstom upravom”, te predstavlja “garant bezbednosti svih Srba u regionu”. Nešto ranije je ultranacionalista Aleksandar Vulin – koji obnaša funkciju ministra odbrane Republike Srbije i koji obično govori ono što Vučić misli – rekao da “Republika Srpska nema svoju vojsku, ali da je ima srpski narod”. “Da nije bilo uporne i hrabre borbe Vojske RS i srpskog naroda, te velike solidarnosti svih Srba gde god oni živeli, ne bi se stvorila RS. Ono što je stvoreno u velikom odbrambeno-otadžbinskom ratu ne sme i ne može biti izgubljeno u miru”, ustvrdio je Vulin 12. maja ove godine na ceremoniji povodom Dana Vojske RS i Dana trećeg pešadijskog puka Oružanih snaga BiH. Setimo se da je tada Dodik tražio da na sledećem obeležavanju ovog datuma više od polovine stroja bude obučeno u uniforme bivše Vojske RS, “jer je to njihov dan”.

Ako ovome dodamo i to da je vlast u Republici Srpskoj pre nekog vremena naručila 2.500 automatskih pušaka za entitetsku policiju, što je – kako vele stručnjaci – čin stvaranja paravojske, jasno je da je đavo odneo šalu. Takođe, Rusija je u Srbiju dopremila PVO sisteme koje su postavljene na aerodromu u Batajnici, među kojima je i raketni sistem S-400, zbog kojeg su se – kako izveštavaju provladini tabloidi u Srbiji – susedi, a pre svega Hrvati, jako uplašili.

Do sada su politički analitičari posmatrali Dodikove nacionalističke ispade u kontekstu duplih pasova koje vlasti u Sarajevu i Banja Luci izvode. Naime, Sarajevo žestoko odgovori na Dodikove “egzibicije”, pa se onda skreće pažnja sa brojnih, drugih životnih i političkih tema koje svedoče o nesposobnosti i jedne i druge vlasti. Sada će i ti politički analitičari, međutim, konstatovati da najnoviji Dodikovi potezi više nisu samo u funkciji političke propagande već su u pitanju prvi znaci materijalizacije “zveckanja oružjem” i prelaska sa reči na delo.

Takođe, zloduh najnovijeg razvoja situacije ne treba potcenjivati bez obzira na činjenicu da i Dodik i Vučić jačanje militarističkog duha koriste za unutrašnje političke prilike. Oni su naravno svesni da građani Balkana, osobito oni srpske nacionalnosti, imaju veoma emotivan, takoreći erotski odnos prema vojsci. Zato, zarad političke propagande i jedan i drugi šalju poruke kako je “prethodna vlast” (DS u Srbiji ili SDS u RS) unizila vojnu spremnost, a da oni predano rade na uvećanju borbene gotovosti. U Srbiji propaganda neprestano ističe kako Vučić, kao vrhovni komandant, i njegov posilni Aleksandar Vulin – stvaraju modernu i funkcionalnu vojsku koja može bez po muke savladati ostatak sveta, naravno uz pomoć Rusije. Politička računica i Dodika i Vučića je veoma jasna, jer – prema istraživanju javnog mnjenja – čak 75 odsto građana Srbije se izjašnjava – što zbog “tradicije”, što zbog propagande – da podržava ponovno uvođenje vojnog roka, dok je protiv samo 19 odsto. Sigurno da raspoloženje javnog mnjenja u RS nije mnogo drugačije, pa svaka javno iskazana briga o naoružanom narodu definitivno donosi političke poene.

Ali, granica između političke propagande i ozbiljne krize lako se prelazi. To znamo ne iz teorije, nego iz vlastitog iskustva. Balkan ponovo postaje bure baruta, tim pre jer glavni “faktor stabilnosti” Vučić polako izlazi iz dugogodišnjeg medenog meseca sa Evropskom unijom. Već sada daje izjave koje govore da Srbija polako ali sigurno odustaje i od ovakvog, fingiranog puta ka EU i sve više se okreće Rusiji i Kini. A u petak je premijerka Srbije Ana Brnabić potpisala Sporazum o slobodnoj trgovini između Srbije i Evroazijske ekonomske unije, koju čine Rusija, Belorusija, Kazahstan, Jermenija i Kirgizija – što je pre svega snažna politička poruka. Tome treba pridodati i da EU u poslednje vreme povlači nerazumne poteze (poput neotvaranja početka pregovora sa Severnom Makedonijom i Albanijom) koje dodatno destabilizuju prilike na ovim prostorima i potpomažu onima koji bi rado videli jedan novi rat na području Balkana. Dodik deluje kao osoba koja bi mogla pripaliti fitilj na tom buretu.

Iz ove pozicije izgleda da će proći mnogo vremena do tada, ali stvari mogu neočekivano da se ubrzaju. Elem, Vučić i Dodik će posebno biti opasni ukoliko osete da gube vlast. Da li neko sumnja da su spremni da proizvedu novi rat kako bi opstali na vrhovima svojih piramida moći? Da li neko sumnja da su spremni na sve kako bi izbegli da se suoče sa rizikom da odgovaraju za neprikrivenu korupciju enormnih razmera i privatizaciju javnih resursa? Za rat je potrebno da se stvore i neki drugi uslovi, ali se čini da su oni već tu. Imamo Rusiju, koja i ne krije želju da destabilizuje EU i Balkan, imamo smušenu Evropsku uniju koja se gubi u unutrašnjim problemima, birokratizaciji, pogrešnim odlukama, imamo Donalda Trampa, koji – malo li je reći – ne uliva poverenje da bi svojom mudrom politikom mogao da spreči jednu novu ratnu krizu na ovim prostorima.

Vratimo se na početak priče. Nije nikakva tajna da su i Vučić i Dodik (bili) miljenici zapadnih zemalja. Ali ne bi bio prvi put da je zapad potpomogao uspon nekih političara i političkih opcija, pa kasnije morao da ulaže ogromnu energiju i novac za njihovo rušenje. Neretko je – pogotovo SAD – morao u tu svrhu da upotrebi i vojnu silu. Iako nama deluju ogromna, Vučić i Dodik su ipak manja čudovišta u čijem stvaranju je zapad učestvovao.

Naravno, nismo pristalice teorije zavere i nikako nam ne pada na pamet da zapad okrivimo za naše nevolje. Nisu ni Vučić ni Dodik, ni neki drugi političari u ovim našim nesrećnim državama, ovde postavljeni iz helikoptera. Oni su proizvod silnica ovih društava. Ako smo pali, bili smo padu skloni, rekao bi pesnik. Oni su ljudi koje su ova društva kreirala i zaslužila. A zauzvrat, oni su formatirali ove države u skladu sa njihovim kapacitetima. Stvorili su društva jeftine radne snage kojima upravljaju bogatuni koji kao da su izašli iz Alana Forda, društva iz kojih mladi i pametni beže glavom bez obzira.

Put u pakao je počesto popločan i dobrim namerama, a kamoli lošim.

Nedim Sejdinović
Autor/ica 26.10.2019. u 15:22