Dodik prao novac u Srbiji, povezan sa slučajem Mišković

Naime, u predmetu Mišković ime Milorada Dodika pojavljuje se na skoro tridesetak mjesta, vezano uz određene Miškovićeve nezakonite poslovne i financijske operacije. Povezujući taj trag s drugim dokumentima i dokazima koji inkriminiraju Dodika, jasno je kako je Dodik kriminalno stečeni novac u BiH prao kroz zajedničke poslove s Miroslavom Miškovićem, ali i kroz kupnju nekretnina u Srbiji, kao i kroz razne građevinske poslove, kao i u operaciji prodaje rudarskih i hidroenergetskih kapaciteta Republike Srpske.Dakle, dokazi danas jasno govore o tome kako je Dodik svoju vlast organizirao kao kriminalnu organizaciju, koja je na kriminalan način stjecala financijsku i materijalnu imovinu čija se vrijednost danas računa u milijardama eura, koje su Dodik i pripadnici njegove vladajuće mafije izvlačili iz Republike Srpske na različite načine i kasnije “oprali” uglavnom u Srbiji, na Cipru, u Rusiji i drugim državama.

Afera Dodik – Hypo koju istražujem i o kojoj pišem već mjesecima, dokazuje upravo takav obrazac kriminalnog funkcioniranja vlasti i institucija vlasti koje kontrolira Milorad Dodik. Dakle, Afera Dodik – Hypo ključna je baš zbog toga što otkriva kriminalnu formulu, te kriminalnu tehnologiju Dodikove pljačke, koju neki ekonomski stručnjaci danas procjenjuju i na oko dvije milijarde eura.

Afera “zgrada Vlade” i Slučaj “zgrade RTRS-a”, Slučaj Integral, Afera “Ugljevik”, Afera Hypo, Slučaj imovinska kartica, Slučaj Mišković, Slučaj Zekstra – Boska, samo su neke od međusobno usko povezanih kriminalno korupcijskih afera današnjeg predsjednika RS-a Milorada Dodika, koje dokazuju kako je glavni cilj njegove vlasti bila nevjerojatna pljačka i stjecanje materijalne i financijske imovine, glavna metoda je bio državni kriminal i politička korupcija, glavni mehanizam te pljačke bile su entitetske institucije umrežene pod “kapom” Vladom RS-a, a glavna organizacijska logistika ovog kriminalnog poduhvata Dodika i Mafije Kalderoze bila je zločinačka organizacija pod nazivom SNSD.

Prema tajnoj dokumentaciji Agencije za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine (SIPA), Milorad Dodik i njegova kriminalna organizacija prali su novac od organiziranog kriminala, stečen kriminalnim aktivnostima SNSD-ove vlasti, između ostalog i u raznim bankarskim, ali i operacijama kupoprodaje nekretnina, ne samo na području BiH, nego i u zemljama regije, a posebno u Republici Srbiji. To u cijelosti dokazuje dokument klasificiran kao povjerljiv, pod naslovom “Izvješće o postojanju osnova sumnje za počinjenje kaznenih djela”, koje je SIPA zaključila 16. veljače 2009. godine, pod brojem 17-02/3-PT-04-1-30/08.

“Prvoprijavljeni Milorad Dodik u svojstvu predsjednika Vlade Republike Srpske, drugoprijavljeni Slobodan Stanković direktor i osnivač privrednog društva “Integral inženjering” d.o.o. iz Laktaša, trećeprijavljeni Lazendić Mladen, v.d. direktor Javnog poduzeća “Putevi RS”, četvrtoprijavljeni Nedeljko Čubrilović, ministar saobraćaja i veza u Vladi Republike Srpske, petoprijavljena Fatima Fatibegović, ministar u Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju u Vladi Republike Srpske, šestoprijavljeni Milenka Dakića, pomoćnik ministra u Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju u Vladi Republike Srpske, dvanaestoprijavljeni Aleksandar Džombić, ministar financija u Vladi Republike Srpske (danas predsjednik Vlade RS-a, op.a.), četrnaestoprijavljeni Dragan Davidović i petnaestoprijavljena Slavica Stanković su se u period od marta 2006. godine povezivali i povezali u grupu koja je koristeći svoju hijerarhijsku pozicioniranost i politički utjecaj u organima izvršne i zakonodavne vlasti i javnim poduzećima Republike Srpske kao i tržišni utjecaj i konekcije sa odabranim pravnim licima i njihovim vlasnicima su netransparentno i nezakonito kreirali i uspostavili poslovne odnose u okviru kojih su prema prethodno precizno utvrđenim hijerarhijskim zadacima počinili krivična djela pranja novca i porezne utaje izKrivičnog zakona BiH i predikatnih krivičnih djela iz Članka 344. i 347. iz Krivičnog zakona Republike Srpske kojim su omogućili stjecanje imovine i imovinske koristi u iznosu od 115.235.904.08 KM i njeno transferisanje u legalni biznis, dionice, udjele, nekretnine i pokretne stvari na teritoriji Republike Srpske i susjednih država iz regiona”, stoji u povjerljivom dokumentu SIPA-e iz veljače 2009. godine.

Upravo ovaj dio SIPA-inog izvještaja iz 2009. godine najbolje opisuje model funkcioniranja Dodikove vlasti i kriminalnih struktura koje funkcioniraju kao njegova organizacijska mreža danas poznata pod zajedničkim imenom Mafija Kalderoza. Zloupotrebljavajući politički utjecaj i moć, položaj i ovlasti, Dodik je, naravno, vršeći nezakoniti pritisak na Specijalno tužiteljstvo u Banja Luci, uspio izbjeći kazneni progon u ovom predmetu, kao uostalom i u drugim predmetima vezanim za korupciju i organizirani kriminal vlasti u RS-u. dakle, držeći pod političkom kontrolom nadležna tužiteljstva u Republici Srpskoj, te nakon što je političkom trgovinom u Sarajevu na čelo SIPA-e postavio svojeg provjerenog igrača Gorana Zubca, Dodik je naivno mislio kako je na dulji rok onemogućio bilo kakve istrage o njegovom kriminalu.

Međutim, u tome se prevario. Točnije, Dodik se prevario igrajući politički poker sa Borisom Tadićem i kriminalnim strukturama koje su uživale političku zaštitu Tadićeve vlasti u Srbiji, poput tajkuna Miroslava Miškovića. Bio je to političko kriminalni ortački sporazum trojca Tadić – Dodik – Mišković, na neki način svojevrsni političko-tajkunski brak iz koristi, u kojem su osim uzajamne financijsko imovinske koristi ova trojica uzajamno pružali i usluge političke zaštite od procesuiranja za brojne korupcijsko kriminalne afere s kojima ih se povezuje. Tako je s jedne strane Dodik političkom kontrolom pravosuđa u Republici Srpskoj onemogućavao pokretanje postupaka protiv njega i njegovih mafijaških suradnika, dok je s druge strane političkom zaštitom koju je uživao od Tadićeve vlasti u Beogradu, Dodik znao kako je za njega Srbija na neki način rezervna pozicija ako mu u BiH zagusti. Zato je dobar dio novca stečenog kriminalom i političkom korupcijom u RS-u “oprao” upravo u financijskim, poslovnim i operacijama s nekretninama u Republici Srbiji. Ukratko, Dodik je prljavi novac opljačkan u RS-u prao u Srbiji, jer je tamo uživao političku zaštitu korumpiranog Tadićevog političkog establišmenta.

Dodik naprosto nije računao na mogućnost političkih promjena u Srbiji, barem ne u tolikoj mjeri da njegov kum i politički zaštitnik njegove korupcije u RS-u Boris Tadić više neće uživati dovoljan politički utjecaj kako bi svojim partnerima Dodiku i Miškoviću mogao i dalje jamčiti nedodirljivost pred srbijanskim pravosuđem. Upravo iz tog razloga, najveći dio novca Dodik je oprao upravo preko Srbije i u Srbiji. Tomu je na neki način najbolji dokaz Dodikova imovinska kartica iz 2010. godine, u kojoj je današnji predsjednik RS-a pobrojao svoju višemilijunski vrijednu imovinu u novcu, pokretninama i nekretninama, a čije zakonito porijeklo vrlo teško može dokazati. Točnije, Milorad Dodik vrlo teško može dokazati kako je razlika njegove imovine iz imovinske kartice ispunjene u 2010. godini, stečena zakonito u odnosu na znatno manju imovinu upisanu u njegovoj kartici 2006. godine. Pritom je potpuno jasno da je Dodik imao bilo kakvu ušteđevinu i imovinu od svojih ranijih poslova, ta bi imovina bila upisana u njegovoj imovinskoj kartici iz 2006. godine.

Tako je u svojoj imovinskoj kartici 2006. godine, dakle u godini u kojoj je došao ponovno na vlast u RS-u sa svojim SNSD-om, upisao kako posjeduje: stan u Laktašima, dva stana u Beogradu, obiteljsku kuću u Republici Srpskoj u BiH, 300 tisuća KM obiteljskog nasljeđa, automobile i dionice poduzeća, dok je na ime supruge upisana imovina: automobile, poslovni proctor u Laktašima, te 100 tisuća KM nekakvog nasljedstva. Prema tadašnjoj imovinskoj kartici ispada kako su njegov sin i kćer u tom trenutku bili bez ikakve vlastite imovine, jer bi je u protivnom Dodik bio obvezan upisati u svojoj imovinskoj kartici.

Samo četiri godine kasnije, točnije sredinom 2010. godine, imovina Dodikovih, odnosno imovina iz Dodikove imovinske kartice bitno je povećana, iako je jasno kako takva razlika u vrijednosti imovine u samo četiri godine, dakle u roku od jednog dužnosničkog političkog mandata nije mogla nastati na zakoniti način. Tako je pod vlastitom imovinom u imovinskoj kartici iz 2010. godine Milorad Dodik naveo: dva stana u Beogradu, stan u Laktašima, kuću u Laktašima, kuću u Srbiji, automobil, te prihode od poljoprivrede i iznajmljivanja kuće u Beogradu. Pod imovinom supruge Snježane navedeni su uglavnom poslovni prostor i automobil, međutim u odnosu na imovinu Dodikove djece zabilježeno je znatno povećanje vrijednosti imovine u odnosu na raniju karticu iz 2006. godine. Ovo je posebno zanimljivo za Dodikovog sina Igora, koji iako bez ikakvih prihoda, prema imovinskoj kartici iz 2010. godine posjeduje čak: poduzeće Fruit Eco d.o.o. u vrijednosti od dva milijuna 625 tisuća konvertibilnih maraka (oko milijun i 300 tisuća eura), automobile vrijedan 50 tisuća eura, te gotovinski iznos na tajnom računu kod Hypo banke u Banja Luci u iznosu od 10 milijuna 804 tisuće 881 konvertibilnu marku (oko 5,4 milijuna eura). S druge strane i Dodikova kćer Gorica Dodik Trišić tada je upisala kako posjeduje poduzeće Trinity Media & Consulting u vrijednosti od 92 tisuće 874 konvertibilne marke, dakle negdje oko 46 tisuća eura.

Ukratko u četiri godine mandata na dužnosti premijera RS-a Dodik je svoju imovinu uvećao za kuću u Beogradu, koju procjenitelji procjenjuju i na oko pet milijuna eura vrijednosti obzirom na lokaciju i vrijednost objekta, te za vrijednosti poduzeća koje glasi na Igora Dodika u visini od 1,3 milijuna eura, kao i Igorovu tajnu ušteđevinu kod Hypo banke u vrijednosti od oko 5,4 milijuna eura. Ukratko, Dodik je u četiri premijerske godine uspio zaraditi čak 11,7 milijuna eura. Kada bi se tome pridodala vrijednost imovine njegove kćeri i supruge dobili bismo iznos od oko 11,8 milijuna eura. Pritom, upravo iz njegove imovinske kartice vidimo da su njegovi legalni godišnji prihodi iznosili 59 tisuća 220,50 KM prihoda od premijerske place, 80 tisuća KM prihoda od poljoprivrede, te 100 tisuća KM prihoda od iznajmljivanja kuće u Beogradu. Prema tim podacima koje je u svojoj imovinskoj kartici upisao upravo sam Dodik, njegovi ukupni godišnji prihodi u kritično vrijeme iznosili su 239 tisuća 220,5 konvertibilnih maraka godišnje. Za vrijeme od četiri godine, od 2006. Do 2010. Godine taj iznos je mogao iznositi najviše 956 tisuća 882 konvertibilne marke, odnosno ukupno 478 tisuća 441 eura. Dodikova matematika zakonitosti stjecanja njegove imovine, dakle, nikako ne “drži vodu”. Jer kojom to matematičkom formulom možete izračunati da je politički dužnosnik u četiri godine premijerskog mandata zaradio 478 tisuća 441 eura, a da je u istom vremenskom periodu stekao imovinu u vrijednosti od 11,8 milijuna eura?! Dakle, da se držimo samo ove računice iz Dodikove imovinske kartice, Milorad Dodik u ovom trenutku nikako ne može dokazati zakonitost porijekla njegove imovine u vrijednosti od 11 milijuna 321 tisuću 559 eura.

Međutim, upravo su istražitelji SIPA-e u svojem povjerljivom izvještaju iz veljače 2009. godine opisali tehnologiju političke korupcije i kriminala kojim je Dodik mogao ostvariti nezakonite prihode iz kojih je financirao i stjecanje sporne imovine čije zakonito porijeklo prema podacima iz imovinske kartice nikako ne može dokazati.

“U okviru navedene kriminalne grupe u toku poduzimanja otkrivačkih aktivnosti istražitelji Državne agencije za istrage i zaštitu na osnovu utvrđenih činjenica i prikupljenih dokaza kao organizator i vođa grupe identificiran je prvoprijavljeni Milorad Dodik koji je sa drugoprijavljenim Slobodanom Stankovićem i njegovom suprugom četrnaestoprijavljenom Slavicom Stanković osmislio, pripremio i sa ostalim članovima kriminalne grupe izvršio krivična djela pri realizaciji aktivnosti na projektiranju, reviziji projekta, izgradnji i nadzoru nad izgradnjom autoputa E 661, Gradiška – Banja Luka, sekcija aerodrome Banja Luka – Glamočan, izgradnja administrativnog sjedišta Vlade Republike Srpske, izgradnja RTV doma RTRS-a u Banja Luc ii kupovine stambeno poslovnog objekta u Banja Luci (tzv. ABC kompleks) čiji je cilj bio osiguravanje imovinske koristi za Integral Inženjering i Integru Inženjering i ostala rezidentna i nerezidentna pravna i fizička lica i članove kriminalne grupe”, navode istražitelji SIPA-e u povjerljivom izvještaju broj 17-02/3-PT-04-1-30/08.

Ovaj dokument, dakle, potvrđuje obrazac kriminalnog funkcioniranja Dodikove vladajuće mafije, kojeg smo vidjeli i ranije u slučaju Dodik – Hypo, baš kao što taj model funkcioniranja Mafije Kalderoze potvrđuje i slučaj prodaje rudnog bogatstva Republike Srpske u Ugljeviku navodnom stranom investitoru, kojeg predstavlja off shore kompanija sa sjedištem na Cipru. Taj Ciparski trag Dodikovih kriminalnih operacija, iako nominalno glasi na navodnog ruskog investitora, zapravo povezuje Dodika s puno ozbiljnijim organiziranim kriminalom, koji svoje korijene vuče još iz vremena Slobodana Miloševića. Naime, poznato je, iako mediji u BiH danas izbjegavaju tu temu, kako je ratnih devedesetih godina Milorad Dodik bio jedan od ključnih ljudi u Miloševićevoj mreži za međunarodno krijumčarenje cigareta u BiH i Srbiji, ali i regiji, i to duhanskim kriminalom povezanim s Tvornicom duhana Rovinj i međunarodnim krijumčarenjem TDR-ovih cigareta, zbog čega je sve do dolaska na vlast u RS-u, Milorada Dodika pratio njegov ratni nadimak Mile Ronhill. Suprotno onome što danas tvrdi, Dodik je bio u uskom krugu povjerenja Slobodana Miloševića i njegovog režima, iako su to pokušavali sakriti, a kao takav jasno je da je morao biti povezan i s operacijama pranja novca stečenog duhanskim kriminalom. Najveći dio tih operacija pranja novca duhanske mafije devedesetih, odvijao se preko tajnih računa otvorenih kod ciparskih banaka. Potom je novac sa ciparskih računa prebacivan na tajne račune jednim dijelom direktno ili indirektno pod kontrolom Zagrebačke banke, da bi nakon toga novac bio prebacivan na tajne račune kod dvije banke u Velikoj Britaniji i Francuskoj, a potom u drugoj polovici devedesetih sav je taj novac duhanske mafije, preko povjerenika pohranjen na tajne povjereničke račune kod Hypo Alpe Adria Banke u Klagenfurtu. Sa tih tajnih računa kod Hypo banke ovaj je prljavi novac “opran” kroz fiktivne kreditne investicijske operacije Hypo Grupe na Balkanu, najvećim dijelom u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, te jednim dijelom u Sloveniji i Crnoj Gori.

Često su u svrhu prikrivanja traga novca stečenog kriminalnim aktivnostima povjerenici iz Srbije i Hrvatske, i BiH, poslove obavljali i preko povjereničkih off shore tvrtki registriranih na Cipru, koje su nominalno glasile na treće osobe, u pravilu strance, nerijetko upravo državljane Ruske Federacije, a za što su postojali tajni ortački ugovori. Zato ne može biti slučajnost da je po istom modelu Milorad Dodik tijekom prošle godine odlučio off shore tvrtki sa Cipra, u izrazito netransparentnom i potencijalno nezakonitom postupku prodati termoenergetske kapacitete i rudnik u Ugljeviku, čime je vrlo čudnim ugovorom potpisanim u tajnosti prvo u srpnju 2011., a potom u srpnju 2012. godine, strateške energetske kapacitete Republike Srpske prodao off shore kompaniji netransparentnog vlasništva sa Cipra. Ugovor je izrazito nepovoljan za Republiku Srpsku, ali i za BiH kao državu, ali je zato povoljan za Comsar Energy Group Limited, čije vlasništvo nominalno glasi na ruskog investitora Rašida Serdarova. Nije isključeno da se radi o klasičnoj prijevari, iza koje stoje tajni suvlasnici ove off shore operacije, koje kontrolira upravo Milorad Dodik, odnosno uopće ne bi trebalo čuditi kada bi se s protekom vremena ustanovilo kako je Dodik sam sebi prodao strateške energetske kapacitete Republike Srpske. Model ove prodaje preko off shore kompanije sa Cipra, koja osniva firmu kćer u RS-u, čiji je 90 postotni vlasnik, a koja potpisuje ugovor kojim preuzima termoenergetske i rudne kapacitete u Ugljeviku, jasno ukazuje da se zapravo radi o skrivanju tragova pravih kupaca koji stoje iza ove operacije. Jer ako se radi o stvarnom stranom investitoru, tada ukoliko je sve čisto i zakonito, strain investitor kao takav kupuje i potpisuje ugovore, i za to mu nisu potrebne igre preko mreže off shore firmi koje kontroliraju nepoznati suvlasnici i partneri.

Kako su već kružile informacije o Dodikovim tajnim računima na Cipru, Afera Ugljevik ukazuje kako bi Dodik mogao biti usko povezan i s pranjem jednog dijela novca sa ciparskih računa kojeg je kontrolirao Milošević, odnosno njegovi povjerenici, te se nameće i logično pitanje, je li možda Milorad Dodik bio jedan od tajnih povjerenika na tajnim Miloševićevim ciparskim računima, odnosno je li Dodik bio dio Miloševićeve ciparske mreže za pranje novca opljačkanog iz Srbije ili stečenog kriminalnim aktivnostima u regiji. Afera Ugljevik svakako bi mogla biti indicator kako je Dodik odlučio iskoristiti svoj trenutni politički utjecaj i poziciju u BiH kako bi kroz Operaciju Ugljevik oprao jedan dio novca s tajnih ciparskih računa koje kontrolira kao povjerenik duhanske mafije iz devedesetih godina. Ukoliko je to tako, ovaj bi slučaj trebao dodatno zainteresirati srbijansko pravosuđe, koje već i u činjenici da je Dodik kriminalno stečen novac u RS-u prao kupoprodajom nekretnina u Srbiji, točnije u Beogradu, ima razloga za pokretanje predistražnih radnji protiv Dodika zbog kaznenih djela pranja novca i utaje poreza, pogotovo i zbog toga što je Dodik osim državljanin BiH, ujedno i državljanin Srbije, u kojoj za razliku od BiH ne uživa nikakav oblik diplomatskog ili ikakvog imuniteta, te bez ikakvih problema može biti predmetom kaznenih istraga i sudskog procesuiranja.

SEEbiz.eu