Dok Vuk ima planetarnu potporu, Vesna je ušla u arenu sama samcita

Izdvajamo

• A onaj što je u Banske dvore zbilja pao s Marsa, srećom nije pao na tjeme, te je ipak dao potporu gospođi Pusić, na šta je Vlada oštro ukorila Tima. Pa je, pod diktatorskom, pardon dirigentskom palicom onog maestra što strijelja očima kao nišanima, kako bi rekao zluradi V. Ivančić, dezavuirala Tihomira Oreškovića, uskrativši tako svaku državnu potporu Vesni Pusić.

Povezani članci

• Samoubojstvo Evrope
• Sram nas bilo
• Devedesetih iz hrvatskih knjižnica izbačeno 2,8 milijuna nepodobnih knjiga
• Preduzetnici traže smanjivanje plata radnika
• DOBRO VEČE, GOSPODINE PREDSJEDNIČE!
• ROMEO I JULIJA

Foto: AFP

U povodu „Politikinih“ tekstova o „konkursu“ za nasljedni(cu)ka Ban Ki-moona

Ovako, Vesna Pusić je ostala sama samcita na ledu i ledini u New Yorku; sama plaća troškove boravka, sama će (ako joj pamet ne bude zasmetala) i u kampanju. Ali, za razliku od Vuka, koji dobro stoji na svjetskim kladionicama, i jednako tako u domaćim hiromantičkim i ostalim vradžbinskim radionicama, Vesne nigdje nema. I ta će se razlika između Vuka i Vesne, nolens – volens, provlačiti kroz optiku općih  srpsko-hrvatskih odnosa. Ostalo je stvar budućnosti za koju (sve)moćni i (sve)mogući srbijanski aktualni premijer tvrdi da je svijetla. Pa, sad, vidjet ćemo da li će i koliko će gorjeti ta lampa.

Ako se ne varam, ovo je tek drugi put kako svoj bilo kakav novinarski uradak šaljem redakciji „najstarijeg dnevnog lista na Balkanu“ (prvi put sam to učinio nedavno, na šta mi je pristojno odgovoreno da tekst, da bi bio tiskan u „Politici“, moram „skresati“ makar za polovicu, na šta nisam pristao). I, evo, istom naslovu ponovo nudim, ali sada samo nešto malo štiva. Ovoga puta je to osobni stav o „natjecanju“ za nasljedni(cu)ka Ban Ki-moona u UN, stav koji će se isključivo zadržati, i to samo u vrlo načelnim crtama,  na usporedbi dviju potpora: one na kojoj već spektakularno jezdi srpski kandidat, g. Vuk Jeremić (iako oficijalna kampanja počinje za mjesec i pol ili dva), i one, nepostojeće, sa koje startuje hrvatska (tobože hrvatska!) natjecateljica, gospođa Vesna Pusić. Analogno tome, gotovo je bilo nemoguće zaobići prognoze „upsjeha/neuspjeha u utrci za funkciju prvog čovjeka UN“ (ovoga puta to može biti i žena, što je, moglo bi se reći, revolucionarna novost u povijesti UN!), prognoze koje se Vuku i Vesni daju na domaćim, uglavnom političko-vidovnjačkim portalima, ali, recimo, i one koje se projektiraju na jednoj od najpoznatijih svjetskih kladionica – londonskoj „Villiam Hill“. Naravno, i ovoga su mi puta samo kao formalni povod da se „javim za riječ“ poslužili prilozi objavljeni u „Politici“ na tu temu, u prvom redu štiva gospođe Jelene Cerovine. Motiv je, međutim, u nečem drugom, ali o tome ću prosloviti koju tek na kraju teksta.

Pa da ne bih više rabio ograničeni mi mali novinski prostor općim mjestima, ovoga ću puta tematsku argumentaciju uglavnom svesti na puko taksativno nabrajanje, i to sa punom sviješću o tome da bi ono (to nabrajanje) eventualnom čitaocu moglo pasti na žulj dosade. Ipak, i još nešto: molim uredništvo da, po mogućnosti, ovih par desetaka redaka objavi latiničnim pismom i na hrvatskom jeziku, jerbo je, naročito ’Domoljubima iliti ’Rvatinama, ćirilično pismo poznato taman koliko i klinasto, što su zorno i dosljedno demonstrirali čekićajući ćirilične table u Vukovaru; a zatim, da sam tekst pisao srpskim jezikom, ’Rvatine bi ga morale prevoditi na ’rvacki, mada im se srpski jezik čini ipak nešto razumljivijim i bliži od, recimo, svahili jezika. Dobro, hajde da konačno, prijeđem na rečenu usporedbu između srpskog Vuka i hrvatske Vesne.

Kao prvo, ne znam što je to što je motiviralo Južnoafrikance da baš oni kandidiraju Vuka Jeremića za mjesto prvog čovjeka UN, i to daleko prije nego što je ijednom Srbinu iz sadašnje vladajuće garniture tako nešto iz stražnjeg organa došlo u glavu. Ali kad tako nešto tvrdi diplomat od formata (a tvrdi), sveučilišni profesor Ivo Visković, onda za sumnju ostaje jako malo manevarskog prostora.  O Vesni se tu nema što reći, jer nema vanjskog sponzora.

Drugo, također ne znam motive Latinoamerikanaca, niti motive islamskog svijeta, a i oni će, tvrdi se na domaćoj medijskoj i političkoj sceni, kada za to dođe vrijeme, glasovati za Vuka. Latinoamerikance ću u ovoj prigodi zanemarit; međutim, u čemu je „kvaka 22“ glede muslimana? Prema gospođi J. Cerovini, Vuk je ne bez ponosa naglasio: „Ja sam Srbin poreklom iz Bosne…“ Točno. Ali, zašto je prešutio činjenicu da mu druga polovica etničkih krvnih zrnaca po majci pripada Bošnjacima, tj. muslimanima!? I još jednom: zašto bi islamski svijet  glasovao u UN za Jeremića? Osim ako nije, negdje u strogoj tajnosti, priznao, na primjer, da zločin u Srebrenici, a u izvedbi jurišnika pod neposrednom paskom đenerala Mladića, nosi javni žig – genocida, što mu ne bi oprostile ni sadašnja, a ni buduće generacije srBskih patriJota! Ni ovdje Vesnu nemam sa čime porediti.

Treće, usprkos svoj ostaloj proceduri izbora glavnog tajnika UN, svima je jasno da odlučujuća uloga i u toj „igri“ pripada stalnim članicama  Savjeta sigurnosti UN. Vuk Jeremić ima apsolutnu potporu Rusije i Kine, za ostale će se vidjet. Za Vesnu Pusić, međutim, jedva i da su čuli u Savjetu sigurnosti!

Četvrto, Vesna Pusić jeste i sociološkinja, i profesorica, i doktorica znanosti, ali Jeremićevi Cambridge i Oxford zvuče jače i otmenije. S druge strane, za razliku od Vesne, Vuk se tako reći ispred nosa litavskog kandidata, godine 2012. zavalio u fotelju predsjedavajućeg Generalne skupštine UN i na toj „nevjerojatno teškoj“ funkciji idržao cijeli mandat od godine dana, spoznavši tako u kojoj mjeri i u toj krovnoj međunrdnoj organizaciji moral i politika glavinjaju divergentnim pravcima.

Peto, netko se iz „gornjeg doma“ UN, dakle onih koji odlučuju, konačno dosjetio da bi u utrku za mejsto Ban Ki-moona trebale da se uključe i žene, na koju je „opasku“ Jeremić uzvratio u tijeku prezentiranja svoga programa – da je „od pola mnogo važnije kako i šta neko radi“. Ali, kad bi se u ovom slučaju i zanemarila „rodna neravnopravnost“ koju je izrazio Jeremić, teško da bi Vesna Pusić imala ikakvu šansu naspram bugarske predstavnice Irine Bokove i posebice naspram Novozelanđanke Hellen Clark.

Šesto i najvažnije, iako baš bukvalno u posljednjem času, srpska je Vlada odlučila da i svojom „zvaničnom podrškom“ ohrabri svog kandidata. Još samo da mu je premudri Toma Nikolić poklonio predsjedničko povjerenje, gdje bi Vuku Jeremiću bio kraj! Istina, Vesnu Pusić kandidirala je još prošle godine Vlada Zorana Milanovića. Ali, ta je kandidatura izgubila svaku političku, a time i „tržišnu“ vrijednost nakon što se u Predsjedničke dvore na Pantovčaku, a izašavši iz bajke braće Grimm, uselila dama čija je svekolika državnička mudrost sažeta u jednoj jedinoj upitnoj rečenici koju u toaletu ponavlja svakoga jutra: „Ogledalce, ogledalce moje, kaži mi na svijetu ovom najljepši tko je?“. A onaj što je u Banske dvore zbilja pao s Marsa, srećom nije pao na tjeme, te je ipak dao potporu gospođi Pusić, na šta je Vlada oštro ukorila Tima. Pa je, pod diktatorskom, pardon dirigentskom palicom onog maestra što strijelja očima kao nišanima, kako bi rekao zluradi V. Ivančić, dezavuirala Tihomira Oreškovića, uskrativši tako svaku državnu potporu Vesni Pusić. Ali da se potuljena Vesna dosjetila jadu i da je otkupila ili makar pozajmila kakav ustaški kostur sa Bleiburga, ne samo da bi se pod njezinu kandidaturu podastrli svi članovi Vlade sa sve sivom eminencijom na čelnoj poziciji, nego bi je blagosovio i sam hrvatski nadbiskup Josip Bozanić!

Ovako, Vesna Pusić je ostala sama samcita na ledu i ledini u New Yorku; sama plaća troškove boravka, sama će (ako joj pamet ne bude zasmetala) i u kampanju. Ali, za razliku od Vuka, koji dobro stoji na svjetskim kladionicama, i jednako tako u domaćim hiromantičkim i ostalim vradžbinskim radionicama, Vesne nigdje nema. I ta će se razlika između Vuka i Vesne, nolens – volens, provlačiti kroz optiku općih  srpsko-hrvatskih odnosa. Ostalo je stvar budućnosti za koju (sve)moćni i (sve)mogući srbijanski aktualni premijer tvrd

STIPE SIKAVICA

povremeni čitalac Politike “najstarijeg dnevnog lista na Balkanu” čije uredništvo je odbilo objaviti ovaj tekst