Odlazak Ismeta Hadžiosmanovića: Doktor za kojim plače Herceg Bosna

Povezani članci

• Svetislav Basara:Ratne igre Ivice Dačića
• Sindikati HN kantona podržali građanski bunt, ali osuđuju nasilje
• Zašto je važna “mala” Škola kritičkog mišljenja
• MASLO CRKVE I HDZ-a
• Biljana Srbljanović o kritičarima Srđe Popovića: Moralno nepismeni
• Hrvatska je dužna obnoviti suradnju s Komšićem

U vrijeme posljednjih izbora Stranka demokratske akcije je u najvećoj mjeri bila obilježena smrću. Umro joj je predsjednik Sulejman Tihić, bila je godišnjica smrti njenog prvog predsjednika Alije Izetbegovića, a desila se i smrt predsjednika regionalnog, hercegovačkog odbora Stranke demokratske akcije s početka devedesetih, Ismeta Hadžiosmanovića.

Ta smrt prošla je gotovo neprimjetno. Da nije bilo Ive Lučića, ratnog načelnika SIS-a HVO-a, i Petra Zelenike, predsjednika Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata HR-HB Mostar, koji istinski za njim javno žale, Hadžiosmanovićeva smrt ne bi bila medijski propraćena. Iole upućenijem čitaocu, sad kad vidi ko su mu kompanjoni, jasno je o kakvom je čovjeku riječ. O onom što veže zastave da se nikad ne rastave i kojem su muslimani il’ crveno smeće il’ hrvatsko cvijeće. Ne treba sad, naravno, likovati nad njegovom smrću zbog toga što je bio taj i takav, ni što ga vole Zelenika i Lučić. Ne plaču njih dvojica za Hadžiosmanovićem, oni plaču za ideologijom koju je ovaj zastupao, stoga se nje treba prisjetiti. Prije svega, treba se prisjetiti činjenice da je cijela SDA bila apsolutno u skladu s Hadžiosmanovićevim poimanjem BiH, a posebno bošnjačko-hrvatskih odnosa.

Dovoljno je navesti jedan fakt, onaj kada je na temelju odluke Predsjedništva RBiH od 27. aprila 1992. Krizni štab Općine Mostar donio Odluku da se odbrana grada Mostara povjerava Hrvatskom vijeću obrane – Općinskom stožeru Mostar.

Pristalo se već tada na etnorasistički koncept odbrane i  tom odlukom ubijena je, s vrha države, dakle i od SDA, ideja multietnične nam domovine. Griješe oni koji ubistvo te ideje vide tek u islamizaciji Armije BiH koja dolazi 1993. Evo šta u spomenutoj odluci, između ostalog, stoji: „Hrvatsko vijeće obrane čine pripadnici muslimanskog i hrvatskog naroda, te pripadnici drugih naroda i narodnosti koji priznaju legalne organe vlasti RBiH i kojima iskažu svoju lojalnost. Muslimani mogu formirati sopstvene oružane formacije koje se stavljaju pod jedinstvenu komandu HVO-a Općinskog stožera Mostar.”

Jedan od potpisnika te Odluke bio je i Ismet Hadžiosmanović, kao predsjednik regionalnog odbora SDA. Nije, međutim, samo ta odluka bila sporna, bilo je i mnogo drugih SDA pregnuća za hrvatsku stvar i u pravu je bio Hadžiosmanović uvijek kad je, kako kažu, na optužbe za predaju Bošnjaka i Hercegovine u ruke Herceg-Bosne odgovarao da odluke o Bošnjacima Hercegovine nije donosio sam, te da je u tome učestvovao i politički vrh stranke te države u Sarajevu. A i kako bi mogao sam?

Jedina suštinska razlika između njega i SDA je dosljednost u kroatizaciji jednog dijela BiH i jednog naroda. SDA je tu ustvari skrenula sa svog početnog i samoutemeljiteljskog kursa, nikad istinski, više taktički.

Međutim, Hadžiosmanovićeva smrt ne vraća nas samo u te dane „ponosa i slave“ SDA, nego i u budućnost. Kad se krenulo s pričama o ustavnim promjenama u Federaciji i faktičkoj formalizaciji trećeg entiteta, Hadžiosmanović je rekao kako je vrijeme pokazalo da je bio u pravu i kako je njegov model najprihvatljiviji za rješenje svih bošnjačko-hrvatskih razmirica.

Treba s tim u vezi podsjetiti, a to Hadžiosmanović i piše u svojoj knjizi Bošnjačko-hrvatski politički obračun, da je bio veliki fan Cutillerovog plana. On nudi model decentralizirane države podijeljene u 10 županija formiranih po etničkom načelu. Sve ostalo su blage varijacije na temu.

SDA se nije oglasila povodom Hadžiosmanovićeve smrti, ali sačekajmo godišnjicu da vidimo hoće li se, uz Lučićev, u medijima pojaviti i Izetbegovićev in memoriam Hadžiosmanoviću. Bit će to veliki come back demokr(o)atizaciji SDA i BiH.