Dolazak ljevice

Marinko Čulić
Autor 2.2.2015. u 10:00

Dolazak ljevice

Otkako je Milanovićeva vlada krenula u kroćenje švicarskog franka, nikoga više ne zanima što šatoraši u Savskoj 66 imaju novoga reći o sebi kao temelju države. To je odličan putokaz da Kukuriku mora ući u bitku za novi mandat ovakvim mjerama, a tek onda otvaranjem fronte nacionalisti-antinacionalisti

Piše: Marinko Čulić

Samo nekoliko dana ranije nitko to nije mogao predvidjeti, pa vjerojatno ni on sam. Zoran Milanović je prošli tjedan prvi put poslije tko zna koliko vremena čvršćom stopom zakoračio na domaću političku scenu. I to je smjesta proizvelo efekt da su u drugi plan pala histeriziranjaTomislava Karamarka o novom domovinskom ratu, ovaj put, je li, za bolju budućnost Hrvatske. U sjenu je palo i to imaju li šatoraši iz Savske 66 što novoga reći o sebi kao nenadomjestivim temeljima ove države. SlatkorječivaKolinda Grabar Kitarović nije se ni pokušala oglasiti, prema posljednjim informacijama još je bila pakirala stvari u bivšem NATO-uredu, ali mediji nisu provjeravali je li zaista tako. Sve ovo premijer Milanović postigao je jednim jedinim potezom. Djelomičnim izbacivanjem ‘toksičnog’ švicarskog franka s novčarskog tržišta, što je zajedno s prije uglavljenim otpisom dugova socijalno najugroženijim građanima kreiralo atmosferu koju su neki kolege novinari poluironično nazvali ‘vježbanjem socijaldemokracije’.

HDZ-ovci nisu stisnuli petlju da budu ni toliko ironični. Prema rukopisu dosadašnjih potjernica protiv Milanovića i Kukuriku koalicije, mogli su ove najnovije mjere Vlade proglasiti, brat bratu, nečuvenim povratkom u odvratna vremena jugokomunizma. Ali ne, ni slova nalik tome oni se ovaj put nisu usudili zucnuti. Pametno su procijenili da od tog efektnog promidžbenog hica moraju odustati, jer bi on sistemom sačmarice zahvatio i dobar dio biračkog tijela na koje računaju na parlamentarnim izborima za godinu dana. Osim toga, do kraja ih je obeshrabrilo što se ovo praktički poklopilo – čak je Milanovićeva vlada bila za prsa brža – s još jednom ‘socijaldemokratskom’ odlukom, ovaj put ni manje ni više nego Evropske centralne banke. Ova je najavila upumpavanje više od hiljadu milijardi eura u gospodarstvo Evropske unije, što je, u jednakoj mjeri kao ovo u Hrvatskoj, korak u korist dužnika. Kod nas u korist opustošenog srednjeg i gotovo već pokopanog nižeg sloja, u Evropi u korist zemalja siromašnog juga, ali i onih sjevernije koje bi to uskoro mogle postati.

Kada se tu evropsko-hrvatsku lepezu malo promotri, dolazi se do ovoga. Prvi put smo dočekali mjere koje više ne favoriziraju kapital, posebno onaj financijski i špekulativni, dapače, tjeraju ga da za promjenu on bude malo solidaran prema onima koji žive, ili još samo životare, od svoga rada. Da ne bude zabune. Ne radi se to ni iz kakve samilosti, pogotovo ne iz svijesti da bi trebalo graditi nekakvo drukčije, egalitarnije i socijalno skladnije društvo, nego je riječ o nekoj vrsti novog kejnzijanizma kojim se kapitalizam štiti od samoga sebe, kako ne bi izletio iz sve oštrijih zavoja sadašnje krize. Ali i to je nekakav napredak. Evropa je odustala od rigorozne štednje, koja se svaljivala na leđa siromašnih i prekarnih, pregrizavši pritom smrtni strah od štampanja novca koji vuče korijene još iz vremena razorne inflacije između dva svjetska rata.

Sjedinjene Države takvog straha nemaju. Njih je u to vrijeme puno više pogađala golema nezaposlenost, tako da danas njihova centralna banka, FED, čak proklamira kao cilj američke ekonomije, umalo pa u lenjinističkom duhu – punu zaposlenost! Zato su u SAD-u još prije nekoliko godina odustali od štednje i počeli štampati velike količine novca te u kratkom vremenu izašli iz krize koja i dalje trese Evropu. Napredak bi mogao biti postignut i u nečemu još važnijem. Kada su se SAD i Evropa u prošlom stoljeću čupali iz krize uz pomoć kejnzijanske doktrine jake i solidarne kapitalističke države, to je bio svjesno ciljan vjetar u leđa sindikatima i lijevo-liberalnim, pa i prosocijalističkim strankama (takvi su polovicom prošlog stoljeća bili, nećete vjerovati, čak i britanski Laburisti, za razliku od ovih naših koji to nisu ni danas). Istinabog, to više nije slučaj. Te se stranke sada moraju same, kako znaju i umiju, izboriti za politički prostor, ali zato tokovi krize, koja je dulja i dublja od prošlostoljetne, usmjeravaju stvar u pravcu da im taj prostor i pripadne. To pokazuje rezultat nedjeljnih izbora u Grčkoj, na kojima je očekivano premoćno pobijedila socijalistička Syriza, a postoje veliki izgledi da koncem godine na parlamentarnim izborima u Španjolskoj isto postigne i jednako lijevi Podemos. A što će biti ovdje u Hrvatskoj, koja uz spomenute dvije zemlje vije pokisli, napola već spušteni barjak ekonomski najbolesnije na kontinentu?

Vidjeli smo da je i samo kirurškim podvezivanjem franka Milanovićeva vlada bacila u zasjenak HDZ i njegove vodonoše na radikalnoj desnici. I lako je predvidjeti da bi s još dva-tri takva poteza ona sasvim ugasila zahtjeve za izvanrednim izborima, a možda čak i kuvertirala pobjedu na redovnim. Ali to bi morali biti jaki potezi, nabacit ću ih nekoliko koji su ostvarivi odmah: zabrana rada jednom dijelu banaka za koje se ovih dana tvrdi da posluju nezakonito, poništenje ugovora o prodaji INA-e, proširenje radničkog dioničarstva iznad limita od 25 posto vlasništva. Tek ovakvim potezima izbacit će iz kolosijeka izbornu strategiju HDZ-a, koji je dosad dobivao izbore, a s tim očito namjerava i nastaviti, na razjarivanju nacionalističkih strasti neviđenih od devedesetih. Koliko takvi potezi brzo mijenjaju političku krvnu sliku zemlje vidjelo se, uostalom, ne samo na primjeru HDZ-a. Čak je i vrtni patuljak svjetskog neoliberalnog kapitalizma u Hrvatskoj, guverner HNB-aBoris Vujčić, ovih dana morao prvi put prevaliti preko gipsanih usta da su strane banke uvezle u ovu zemlju ‘dužničko ropstvo’. Dakle ide to.

Ali ne vidi se da Milanovićeva vlada namjera nastaviti sa započetim, valjda uplašena kritikama, koliko god rijetke bile, da imitira Viktora Orbana ili da izlazi iz okvira Ustava. Umjesto toga, traje velika akcija okupljanja i proširivanja nove-stare Kukuriku koalicije, koncentrirana na privlačenje Laburista, a posebno ORaH-a. Ovo sa strankom Mirele Holy ne izgleda previše inteligentno, jer već su predsjednički izbori pokazali da ona kopni čim se približi etabliranim strankama i političarima, tako da bi to bilo pametno jedino poslije izbora. No nije samo to. Ako se Kukuriku koaliciji ne udahne novi socijalni ili, zašto ne, i granično socijalistički sadržaj, ona će izaći na izborni megdana Karamarkovoj koalicijskoj kohorti ondje gdje je ona najjača. To je nakostriješeno domoljublje, pri čemu ne kažem da se ne treba suprotstavljati galopirajućem šovinizmu, koji bi sutra mogao doći na vlast, naprotiv, to je i pohvalno i potrebno. Ali HDZ je na ovako suženoj temi (nacionalizam-antinacionalizam) dobio nekoliko proteklih izbora, pa zašto bi bilo drukčije i s ovim predstojećim?!

novossti.com

Marinko Čulić
Autor 2.2.2015. u 10:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija