„Domoljubi“ naprijed, ostali stoj?

Marijan Vogrinec
Autor 12.3.2020. u 15:02

Izdvajamo

  • Tom rejtinškom logikom, koja nikako ne ide na ruku Hrvatskim suverenistima Ruže Tomašić i buljuku tzv. desnih i desnijih od desnih politika/politikanata koji ne postoje bez pozivanja na „hrvatski narod“, na Domovinski rat, branitelje, žrtve, krv, protusrpstvo, nacionalnu mitologiju i tako to što novi naraštaji uopće ne razumiju bez nasilne indoktrinacije na tečajevima mržnje, unutarhrvatskih podjela i sukoba, tek Miroslav Škoro s izvanhadezeovske tzv. desnice još će neko vrijeme biti u fokusu jer je javnost znatiželjna. Pjevač pa političar? Dok ga birači ne pročitaju.

Povezani članci

„Domoljubi“ naprijed, ostali stoj?

Foto: FB

Ako je itko od uklonjenih „junaka prošlosti“ bio uistinu globalno uzvisio ovu zemlju i sve njezine žitelje te povijesno im za sva vremena armirao dostojno mjesto među pobjednicima, civiliziranima i čak ljudima bilo gdje bogu iza nogu na Plavom planetu, bio je to Josip Broz Tito, Hrvat iz Kumrovca u Hrvatskom zagorju, pobjednik u Drugomu svjetskom ratu i jedan od najvećih državnika 20. stoljeća. Njegova je mramorna bista – umjetnički rad Maršalovog Zagorca i kipara svjetskoga glasa Antuna Augustinčića – prva grubo maknuta s Pantovčaka već početkom 2015. godine. Na opće oduševljenje ekstremne i manje radikalne tzv. desnice, učinila je to netom po inauguraciji HDZ-ova „žena iz naroda“ Kolinda Grabar-Kitarović

Marijan Vogrinec

Uhvatili mediji – pokazalo se lažnu – zvijezdu radikalne, konzervativne, “suverenističke“ i tako to tzv. desnice Miroslava Škoru da mu supruga skuplje no Milan Bandić i konkurencija naplaćuje parkiranje oboljelima i njihovoj pratnji na privatnoj parceli ispred ugledne zagrebačke bolnice. (Pre)glasna pak polit-populistička družba pod „suverenističkim“ skutima Ruže Tomašić rođ. Budimir – Liepe Plavke (po istoimenom romanu Ante Pavelića) ili Hrvatice u ustaškoj odori iz panegirika 1977.-1985. u listu Nezavisna Država Hrvatska u Kanadi koja da „u tipičnoj odori Hrvatske ženske Ustaške mladeži krasnoslovi stihove“ u počast poglavniku i tzv. NDH – optužila je lakonotnog gubitnika izbora za predsjednika RH da ih je razočarao i izdao. „Ostavio nas je na cjedilu, nitko nije očekivao da će ovo učiniti“, prolijevali su žuč u svojim medijima tzv. suverenistički prvaci i drugaci u povodu osnivačkog skupa Domovinskog pokreta Miroslava Škore, političke platforme kojom će se najesen – pretenciozno ili ne – na parlamentarnim izborima nadmetati za osvajanje vlasti i premijerski fotelj.

Naravno da mu je premijerska pozicija sanak pusti, jer ne može pobijediti upravo da iz Pokreta (sic transit, pokret!?) nije izostavio Ružu Tomašić, Zlatka Hasanbegovića, Hrvoja Zekanovića, Željka Glasnovića, Ladislava Ilčića, Željka Sačića i takve te buljuk „zaobiteljskih“ uzdanica i samu, je li, referendumsku predvodnicu Željku Markić. Ta se nesložna i međusobno nepovjerljiva družba, čijim taštinama ni stratosfera na međi s beskrajnim Svemirom nije granica, nasmrt uvrijedila što lakonotni pjevač i s 400.000 glasova „domoljubnih“ radikala s političke margine i tzv. tvrdog krila HDZ-a ipak gubitnik predsjedničkih izbora želi bez njih, je li, jurišati na državno sljeme, premijerskih je ambicija (čaaak) i zato što jest platformu nazvao znakovitim imenom – Domovinskim pokretom Miroslava Škore. Na koje „nacionalne“ tzv. svetinja-vrjednote baš oni, sada izigrani i razočarani, štafetno polažu vlasnička prava još od masovne „domoljubne“ bježanije ustaša 1945./46. godine u prekooceanske „prostore slobode“ te osobito glasno 1990-ih po povratku još živih i njihovih potomaka iz „domoljubne“ emigracije. Uvjerenih da na razvalinama Titove Juge niče tzv. NDH 2.

Samoproglašene tzv. ikone radikalne, konzervativne, „suverenističke“, etc. političke scene koje dižu kakofoničnu buku u javnom prostoru ili instalirane na debele zastupničke apanaže u tzv. Visokomu domu HDZ-ovom  špekulativnom neodgovornošću, Škoro je hladnokrvno odmaknuo sa svog puta. Koliko se god kitio istim „domoljubnim/domovinskim“, je li, šarenim perjem baš kao Tomašić, Zekanović, Glasnović, Hasanbegović i takvi, bivši hadezeovac Škoro, HDZ-ov saborski zastupnik, diplomat i na svaki način profiter te ideološke mode Miroslav Škoro nije njihovog kova. Itekako je upućen u stanje stvari, a otuda i svijest – jamačno precijenjena, pokazat će vrijeme – kako je upravo on pozvan „vratiti Hrvatsku narodu“, a ne potrošeni likovi ekstremnog larpurlartizma, jer svi uđuture, da su i kadri marširati u istom četveroredu, ne mogu unovačiti više od desetak posto biračkog tijela. Četvrt stoljeća nakon Domovinskog rata malo koga još, ako baš nije jako zadrt i ne vidi dalje od nosa, zanimaju prijepori tipa „voli – ne voli Hrvatsku“ ili „gdje si bio 1991.“, „koje si nacije i vjere“, itsl., a 75 godina po okončanju WW 2 i povijesno stavljanje točke na pravedan ishod sasvim je besmisleno nastavljati već završene bitke i trovati mlade naraštaje ideologijama mržnje odloženim na smetlište historije.

Obmane neiskrenim obećanjima

Novo polit-ideološko doba već okopnjele HDZ-ove i SDP-ove koalicijske potencije, opcijske dominacije i još uvijek (pre)malih izgleda za tzv. veliku koaliciju tih dvaju suštinski istih programa vođenja države i obmanjivanja birača neiskrenim obećanjima, drži Škoro, zahtijeva barem naoko drukčiji sadržaj za popuniti „domoljubne/domovinske“ okvire od potrošenih, koje nude desetljećima već znane tzv. desne i desnije od desnih politika. Za inovacije, dakle, nisu zreli niti pozvani ti koji već tri desetljeća ne ulaze ni u uži izbor za participaciju u vlasti ne ubaci li ih HDZ u svoj vlak, kamoli da imaju i najminimalnijih izgleda sami na biralištu izboriti tzv. stabilnu saborsku većinu, sastaviti vladu i iznjedriti premijera. Bez HDZ-a ne bi bilo ni Ruže Tomašić, ni Hrvoja Zekanovića, ni Zlatka Hasanbegovića, ni Željka Glasnovića, ni… Na neki način niti Miroslava Škore, koji sada ide – sâm protiv svih. No mudro si unaprijed štiti leđa, tvrdi da je postizborno spreman „sjesti i s crnim vragom“. Ako „crni“ vrag nije „crven“? A ako jest „denver plavi“? Kažu, politika je umijeće mogućeg, pa…

Domovinskim pokretom Miroslava Škore, lakonotni je pjevač u političkom novomu ruhu s respektabilnom rejtinškom potporom u javnosti – opcija je koja s još samo tri prelazi izborni prag od pet posto – uvjerljivo prokazao nemogućim tzv. povijesno okupljanje/okrupnjivanje „Hrvatica i Hrvata“ na „suverenističkom“ poligonu. Koje je višekratno neslavno propadalo baš zbog nepomirljivih taština samozvanih vođa te njihovih liderskih ambicija. Zbog te je tragične spoznaje o uzaludnosti jedinstva tzv. desnice 2013. godine u Rovanjskoj digao ruku na sebe međunarodni terorist („hrvatski idealist“ s 32-godišnjim robijaškim stažem u SAD-u) Zvonko Bušić-Taik, brat HDZ-ove (Andreja Plenkovića) uzdanice na unutastranačkim izborima Zdravke Bušić. U oproštajnom je pismu, nasmrt razočaran neuspjehom u ujedinjenju tzv. desnih stranaka i strančica pod svojim kišobranom, da više nije želio živjeti u, sic transit – „Platonovoj pećini“. Škori takvo što ne pada na pamet, naime gurati se kao vođa svekolike razjedinjene opcije unutar koje, je li, postoji čak sedam ovih ili onih pravaških stranaka, a sve se pozivju na tzv. oca domovine Antu Starčevića. Sic transit.

Svi su oni, uključivo medijsku tzv. bujičnu megalomaniju bez pokrića, na predsjedničkim izborima zdušno drukali za Miroslava Škoru nasuprot tzv. desnoj HDZ-ovoj kandidatkinji za drugi mandat Kolindi Grabar-Kitarović i SDP-ovoj „komunjari“ Zoranu Milanoviću. Indikativno za politički cirkus u RH, „katoličku Hrvatsku“ i „većinski“ tzv. konzervativan svjetonazor, taj je „hrvatski narod“ – na koji se odreda svi pozivaju, osim tzv. lijevih liberala, ali i oni neizravno – uvjerljivo, valjda iz inata, ako ne zdravorazumskom logikom – čnim razumom opali zvučnu pljusku takvima izborom Zorana Milanovića za predsjednika RH. Kao što je dvaput tako postupio izborom Stjepana Mesića (u dva mandata) i jednom Ive Josipovića u bivšu Titovu vilu Zagorje na Pantovčaku te dvaput (2000. i 2011.) SDP-ove koalicijske vlade (premijeri Ivica Račan i Zoran Milanović).

Istina, političar Miroslav Škoro i njegov Domovinski pokret neće daleko dogurati, do te rejtinške razine da postanu nekakav jaki adut na političkoj sceni i bitno odlučuju o tzv. smjeru države, ali jest izvjesno da će osvojiti barem saborski mandat za sebe, ako ne i za solidnog glumca Vedrana Mlikotu iz Zagvozda i požeškog vinara Ivana Enjingija. Poznatiji dvojac među šire nepoznatim tzv. prvobrzincima Domovinskog pokreta, doc. dr. sc. sa Sveučilišta u Osijeku, gdje je doktorirao na zabavnoglazbenom marketingu. U Pokret je uzeo i neke ražalovane bivše članove HDSSB-a osuđenog ratnog zločinca i HDZ-ovog koalicijskog partnera Branimira Glavaša. „Domovinski pokret je poistovijetio sa samim sobom, što nije dovoljno za dobiti izbore“, medijski se očituju tzv. suverenisti. „Izbori za Hrvatski sabor nisu predsjednički i on ne može na njih ići bez istaknutih pojedinaca koji će se naći na listama. Poziva se na transparentnost, a onda stranku osnuje u tajnosti, u strogo kontroliranim uvjetima. To ne rade političari iz naroda. Dapače, u predstavljanje svoje stranke trebao je krenuti iz naroda, pa narod ga je stvorio i birao, čemu tajnovitost?“

Razočarana tzv. desnica koju Škoro nije uzeo u obzir na putu „vraćanja Hrvatske narodu“ – toj je opciji „hrvatski narod“ raison d’être, iako ju on ne doživljava ozbiljnijom polit-ideološkom (po)uzdanicom – tvrdi da se lakonotni političar daleko udaljio od „onoga što smo očekivali od njega“. Nije im problem što se Škoro okružio bivšim Glavaševim suradnicima, ali jest itekakav što „nas drži na ledu“ koji smo ga nosili na predsjedničkim izborima i bio bi red da „s nama“ ide graditi stranku. „Pa, ne bi li bilo primjerenije“, kažu, „da se na osnivačkoj skupštini pojavila jedna Ruža Tomašić, naš kolega Hrvoje Zekanović, general Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, ljudi koje desnica percipira kao svoje? Čini nam se da on neće graditi nacionalnu stranku, već će se bazirati na Slavoniju, takvu poruku je poslao sa skupštine. Realno, i predsjednički izbori su to pokazali. On u Dalmaciji ima skromnu potporu, a za širenje baze i potpore sada je već kasno. Sjeverozapadna Hrvatska, Istra i Primorje tradicionalno nisu naklonjeni ničemu s iole konzervativnim predznakom, a Lika je HDZ-ova utvrda. I što mu onda ostane? Slavonija. Tamo i može postići neki rezultat. Ovako, govoriti o pokretu za cijelu zemlju je teško, prekasno.“ Ni neke radikalnije tzv. desne komentatorske uzdanice, poput Milana Ivkošića u Večernjem listu, Škori ne drže palac gore. Dapače.

„Osnovao je stranku u svom stilu, dosad se poistovjećivao s narodom kojemu će ‘vratiti Hrvatsku’, pa se u nazivu stranke – Domovinski pokret – poistovjećuje s domovinom“, napisat će Milan Ivkošić. „Ništa neobično, čine to i drugi političari, sve su to sami demokrati, narodnjaci, a pridjevom ‘hrvatski’ kite se i stranke koje imaju desetak članova i na izborima dobiju toliko glasova. Škorini će biografi moći istaknuti da je taj pjevač lake glazbe Domovinski pokret utemeljio poslije svog uspješnog imovinskog pokreta, u kojemu je u izrazito siromašnoj Hrvatskoj otetoj narodu postao izrazito bogat. Već sam napisao kako mu je u toj bogataškoj moći glavni motiv za bavljenje politikom bila tašta želja da popularnosti u lakoj glazbi dade težinu političke karijere. A frazama o ‘vraćanju Hrvatske narodu’ hoće biti prepoznatljiv kao što je prepoznatljiv po pjesmama ‘Ne dirajte mi ravnicu’, ‘Milo moje’ i drugima. I po toj lakoći obećanja njegova se politička karijera neće razlikovati od pjevačke. Pjevušit će Mesićev miljenik Škoro o sreći koju donosi narodu na isti mikrofon na koji nam je pjevušio pjesme koje se slušaju tri-četiri minute i zaborave za tri-četiri sekunde.“

Škorin samonudeći se partner

Virus tzv. hrvatskog jala – povijesno je dokazano – čak strašnije pogađa i razdire politički CRO torzo i dušu od koronavirusa, pa nije čudno da se baš iz tzv. suverenističkog tabora diže najveća dreka na Škorin i račun njegovog Domovinskog pokreta. Prema istraživanju agencije Promocije plus, CRO Demoskop za prvi tjedan ožujka upućuje na to u kojemu grmu čuči zeko: izborni prag od pet posto prelaze samo tri opcije, redom – SDP s 29,3 posto potpore birača (treći mjesec zaredom prvi izbor, i dalje u usponu), HDZ s 26,7 posto (nastavlja pad) i Domovinski pokret Miroslava Škore s 11,5 posto (raste). Tzv. suverenisti Ruže Tomašić su na bijednih 0,9 posto, padaju te nemaju ama baš nikakvih izgleda prijeći izborni prag kao ni Neovisni za Hrvatsku s istim rejtinškim skorom. Ostatak te branše osobno vrlo glasnih „narodnih aduta“ tipa Zlatka Hasanbegovića, Hrvoja Zekanovića, Brune Esih, Željka Glasnovića, Ladislava Ilčića, etc. svojim, je li, političkim ponudama/opcijama/programima kotiraju još lošije. Na listi popularnosti ili ih uopće nema jer nisu ni statistički relevantni ili su tako nisko da ih nije vidjeti ni elektronskim sitnozorom.

Škorin pak samonudeći se koalicijski partner – agilan mu podupiratelj u propaloj „akciji Pantovčak“- Most nezavisnih listova Petrov-Grmoja-Bulj, ništa neuvjerljivija „suverenistička“ opcija bogobojaznih konzervativaca, ispao je s prolaznog četvrtog mjesta i 5,1 posto potpore u veljači na neprolaznih 4,8 posto u ožujku, s trendom daljnjeg pada ispod izbornog praga. Tom rejtinškom logikom, koja nikako ne ide na ruku Hrvatskim suverenistima Ruže Tomašić i buljuku tzv. desnih i desnijih od desnih politika/politikanata koji ne postoje bez pozivanja na „hrvatski narod“, na Domovinski rat, branitelje, žrtve, krv, protusrpstvo, nacionalnu mitologiju i tako to što novi naraštaji uopće ne razumiju bez nasilne indoktrinacije na tečajevima mržnje, unutarhrvatskih podjela i sukoba, tek Miroslav Škoro s izvanhadezeovske tzv. desnice još će neko vrijeme biti u fokusu jer je javnost znatiželjna. Pjevač pa političar? Dok ga birači ne pročitaju.

Slobodan pad Hrvatskih suverenista ispod jedan posto javne potpore, s trendom daljnjeg kopnjenja na programski neuvjerljivoj te ideološki već uvelike potrošenoj platformi neće se usporiti borbenim gardom prema Škori koji zasad raste (Pokret brže od svog vođe) na novačenju HDZ-ovih nezadovoljnika, ali i tzv. suverenista. Škori prilaze nezadovoljni u HDZ-u ne samo Plenkovićem (s 19,7 posto najnegativniji političar) nego i oponentima mu Mirom Kovačem (rejting 6,1 posto) te Davorom Ivom Stierom (1,1 posto potpore). Crni oblaci nad političkim crnilom nisu od jučer – čak ni od prekjučer, tko je upućen u stanje stvari – kao što ni, je li, nova metla ne mete dovijeka. Kaže mudar pûk: tko će puno, neće dugo. Je li i Škorinom Domovinskom pokretu neminovna sudbina svojedobnih opcija Miroslava Tuđmana, Ivića Pašalića, Nenada Ivankovića, Milana Kujundžića, Ante Đapića, Ruže Tomašić, Pere Ćorića…, ali i Dragutina Lesara, Mirele Holy, Ive Josipovića, Nikice Gabrića… pak s druge strane političkog spektra? Mediji gase reflektore i isključuju mikrofone čim se s političke jalovosti počne ljuštiti lažna programska pozlata.

„Suverenistica“ Tomašić, je li, u jeku rejtinškog slobodnog pada svoje opcije i recimo sukoba s Domovinskim pokretom Miroslava Škore juriša na maksimalnu medijsku pozornost navodnim „buketom cvijeća u kojemu je bila zapakirana prijetnja njezinoj osobnosti“. Lakonotni političar Škoro također se na svomu FB profilu – pod naslovom „Glasne laži i tihe istine“ – obrušio na predsjednika RH Zorana Milanovića, jer je otpremio u muzej biste tzv. hrvatskih velikana iz bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku (baš kako je predizborno i obećao) te na premijera Andreja Plenkovića koji čini isti „zločin“ prema hrvatskoj prošlosti i valjda sadašnjosti i budućnosti uvođenjem eura. Da nije smiješno, bilo bi tragično, jer Škoro jest poznat ne samo – kaže Ivkošić – po tomu da pjevuši „pjesme koje se slušaju tri-četiri minute i zaborave za tri-četiri sekunde“ već i po sklonosti šali. Dakako da u politici neće dugo trajati bude li jahao na preumornom populističkom tovaru koji je i mudrije od pjevača u političkim špilhoznama definitivno odnio kvragu, da ih se malo tko osim bliže rodbine još sjeća.

„Junaci prošlosri“ na maršu u – muzej

Bubnut će Škoro i ostati živ: „Dok u javnosti traje bučna hajka na mene i Domovinski pokret (što uopće nije istina, jer samo tzv. suverenistima nije više po volji, ostali u politici su mrtvi-hladni, op. a.), velike i važne stvari prolaze gotovo nijemo“. Micanje bista nekih povijesnih likova, kojima baš i nije mjesto u predvorju predsjedničke rezidencije ili može i ne mora biti mjesto na nacionalnim novčanicama, kunama što bi ih imao zamijeniti euro, nije baš nikakav državni problem zbog kojega će se srušiti svijet. O tim likovima i povijest i znanost ionako imaju kojekakva mišljenja, pa i ta što nisu za javne uši… Ni ozbiljnom političaru – kakvim se Škoro ne prvi put prokazuje da nije – ne bi u vokabularu smjela biti sintagma „dva stara pajdaša“ (Milanović i Plenković su počeli karijere u Ministarstvu vanjskih poslova i bildali ih u Europi) koji da „izbacuju iz naše sadašnjosti junake prošlosti i brinu se da u budućnosti izgubimo i ovo malo identiteta i ponosa što nam je ostalo“.

Ako je itko od uklonjenih „junaka prošlosti“ bio uistinu globalno uzvisio ovu zemlju i sve njezine žitelje te povijesno im za sva vremena armirao dostojno mjesto među pobjednicima, civiliziranima i čak ljudima bilo gdje bogu iza nogu na Plavom planetu, bio je to Josip Broz Tito, Hrvat iz Kumrovca u Hrvatskom zagorju, pobjednik u Drugomu svjetskom ratu i jedan od najvećih državnika 20. stoljeća. Njegova je mramorna bista – umjetnički rad Maršalovog Zagorca i kipara svjetskoga glasa Antuna Augustinčića – prva grubo maknuta s Pantovčaka već početkom 2015. godine. Na opće oduševljenje ekstremne i manje radikalne tzv. desnice, učinila je to netom po inauguraciji HDZ-ova „žena iz naroda“ Kolinda Grabar-Kitarović. I osramotila svoju zemlju pred cijelim svijetom. Svoj obraz nikad neće oprati nikakvim sapunom. Pokazala se nedostojnom baš kao što se njezin nasljednika sada pokazao dostojnim maknuti sve povijesne likove neusporedivo manje zaslužne ne samo za Hrvatsku i Hrvate od „kumrovečkog Jože“. Miroslav Škoro je sada svojim postom prdnuo u vjetar i pokazao se znatno boljim pjevačem no inteligentnim političarem. Bez obzira na diplomatsko iskustvo, političko je – ementaler.

foto fb

Taman će Hrvatskoj u svijetu, pa i među svim svojim žiteljima kod kuće, nešto osobito veliko i respektabilno značiti kralj Zvonimir, kardinal Alojzije Stepinac, tzv. otac domovine Ante Starčević, seljački vođa Stjepan Radić ili pak komunistički general bivšeg JNA preobraćen u nacionalista Franjo Tuđman… Dobro, drugo je hrvatski preporoditelj i mecena, blistav um 19. stoljeća i velikan na ovim prostorima i šire, đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, koji će se s Pantovčaka i posudbe vratiti vlasniku HAZU-u. Škorina politička zauzetost, ako je tog dometa što ga je demonstrirao na FB-u nepristojnim postom, neće animirati nikog ozbiljnijeg lamentacijom od koje se tzv. desničari ne miču niti znaju odmaknuti svih ovih godina za kojih, je li, ništa nisu naučili od, recimo, europskih kolega koji i prošlost znaju interpretirati suvremeno i inteligentno. Za Škoru, Milanović „ignorira državni protokol kod inauguracije“ (sic transit) u stilu „komunističkog vlastodršca“, a Plenković „s novčanica suptilno izbacuje“ povijesne likove te „još uvijek stigne za mišljenje pitati narod“. Kao što je Škoro, je li, pitao za predsjedničkih izbora i, je li, čuo što „narod“ misli o njemu? I kao što će čuti što misli o politici kakvu demonstrira na FB-u i izjavama medijima.

Škoro bi, a predsjednik RH i premijer kao ne bi o navodnom pranju dvije milijarde kuna „kroz Zagrebačku banku“, smjenjivanju bančinih šefova, masonskoj uroti, smjeni glavnog u DORH-u… „U ovoj se državi predugo glasno laže i“, hrusti se pjevač-političar, „tiho zbori istinu. Neka, još malo…“ Valjda politički mudro, ne želi otvoreno reći čime prijeti: „Dok vam ja ne dođem za premijera ili neki drugi faktor odlučivanja!“ A toga neće biti. Birači nisu veslo sisali, pa će izabrati vođu, je li, s dvaput većim ovlastima no što si ih je – karikaturalno glumatajući svog mecenu Josipa Broza Tita – uzeo tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

„Normalne“ prijetnje, pa čak i ubojstva

Ruža Tomašić na čelu svoje stranke Hrvatskih suverenista i politika koju promiče također nisu trajnice u rejtinškim nasadima Bijedne Naše, pa je i navodni napad na nju, prijetnja u buketu cvijeća u povodu stranačkog skupa u Maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog u Zagrebu više ciljano na stjecanje simpatija nezainteresirane za njih javnosti i bildanje opadajuće medijske pozornosti, nego na istinsku zabrinutost za vlastitu sigurnost. Pa će izrazito naklonjen joj portal – naslovom „Netko je Ruži Tomašić poslao buket cvijeća i unutra zataknuo poruku u kojoj joj prijeti“ – smjesta „zabrinuto“ prenijeti njezin po običaju „neustrašiv“ komentar s FB profila. „Nešto što je na prvu izgledalo kao lijepa gesta, ispostavilo se kao prijetnja“, napisala je. „S buketom je došla i poruka u kojoj neimenovani pojedinci prijetećim tonom (pazi, „prijeteći ton“ u pisanom izričaju, sic transit; čuje Tomašić što nitko drugi zdravog uha ne može, op. a.) i bez ijednog dokaza nabrajaju moje navodne grijehe i najavljuju akciju protiv mene.“ Komu bi u njezinoj ideološkoj branši imala smetati jedna Ruža Tomašić, bivša prva kanadska policajka na motoru, ako ne Škori?

Radikalnim tzv. desničarima prijetnje su – čak i ubojstvom svih članova obitelji tih koje uzmu na zub – karakterističan/prepoznatljiv potpis. Ako je Tomašić neizravno i ciljala na lakonotnog pjevača-političara i njegov, je li „pokret“ od neznatnog broja uglavnom anonimnih članova, „promašila je ceo fudbal“. Kako bi rekla braća s desne strane Dunava. Čim je dalje od te kanadske povratnice i njezinih nacionalistički zadrtih istomišljenika, to mu više raste javni rejting i trenutno mu uopće nije u interesu baviti se tom ženom i njezinom družbom. Dapače. „U poruci koju je objavila na Facebooku“, piše naklonjen joj medij, „Tomašić nazivaju ‘udbašicom’ te se od nje traži da na skupu u Lisinskom progovori o svojoj, kako piše, ‘djelatnosti u Udbi i svom kodnom imenu Bosanka’. ‘Ima da nam kažeš (vidi tzv. velikih Hrvata srpskog izričaja, sic transit) tko je pripremio ubojstvo dopredsjednika HSP-a Ante Paradžika. Ima da nam kažeš o svom sinu i bivšem suprugu u Srbiji. Ima da nam kažeš o svom šefu Josipu Perkoviću. Mi se nalazimo u dvorani Udbašico Bosanka i ako danas ne progovoriš javno ćemo te prokazati. Akcija slijedi’.“

Da „drama“ bude uvjerljivija, je li, bivša je kanadska policajka prkosno pozvala navodne anonimce navodnih prijetnji da se „pokažu“ te im zaprijetila – policijom. „Dajem vam tjedan dana da izađete iz anonimnosti i iznesete sve navodne dokaze koje imate protiv mene. U protivnom ću ja, uz pomoć policije, morati krenuti u potragu za vama.“ Naravno da nitko tu nikog neće tražiti niti je policija baš toliko besposlena (6500 ih se bavi obračunima s izbjeglicama/migrantima na RH-BiH zelenoj granici) da će podleći hirovima/kompleksima politički neuslišanih taština.

Ipak, zanimljiva je ta radikalnoj tzv. desnici uvije magnetična pojedinost o suradnji „nacionalno osviještenih“, Hrvata s dna kace u svojim redovima s bivšom jugoslavenskom tajnom agenturom Udbom, Službom državne sigurnosti kasnije. Javna je tajna da su mnogi „hrvatski uglednici“ za koje se u (pro)ustaškoj emigraciji takorekuć skakalo i u vodu i u vatru zapravo bili plaćeni suradnici Udbe. Među takvima je bilo ne samo emigraciji jako važnih vođa pojedinih – čak i međusobno suprotstavljenih – skupina već i tzv. političara, intelektualaca, katoličkih prelata, etc. Neki obračuni, pa i  ubojstva pojedinih emigranata nesložnih skupina pripisivana su Udbi, a zapravo su bila plod nesloge i istih taština što i danas tlače tzv. desnicu. Po povratku 1990. godine tih (pro)ustaša iz prekooceanske emigracije u Hrvatsku, prvi njihov stampedo bio je upravo na arhive Službe državne sigurnosti i policije odakle su netragom, preko noći nestajali nebrojeni dokumenti o djelovanju jugoslavenskih agenata među (pro)ustaškim skupinama u emigraciji, o suradnicima, dvostrukim špiclima, itsl.

Hrusti se šaka mala…

Tko se imao razloga bojati? Gojko Šušak? Nekoliko tzv. najviđenijih u (pro)ustaškoj emigraciji što su netom po Tuđmanovom dizanju državne rampe ušli u RH i tu zauzeli važna ministarska, politička i ina mjesta u upravljačkoj strojarnici? Vladimir Šeks, navodno kodnog imena Sova u Udbinom sustavu špiclova? Neki biskupi? Zašto ga je Šušak preuzeo od Franje Tuđmana i nije dao riječ reći protiv svog savjetnika od povjerenja Josipa Perkovića, bivšeg šefa Službe državne sigurnosti SR Hrvatske, koji je navodno suodlučivao i suorganizirao Udbina ubojstva Hrvata po svijetu. Osobito u Europi. I bivšeg direktora moćne naftne kompanije Ine Stjepana Đurekovića u Zapadnoj Njemačkoj. Koji sad odrađuje zatvorsku kaznu i vrag će znati kakvom (i s kime u vlasti) nagodbom ostao nijem, a bolje od ikog znâ tko su, kada, kako i zašto bili učinkoviti Udbini doušnici među tzv. tvrdim nacionalistima, „hrvatskim suverenističkim idealistima“ u emigraciji i među unutarnjim navodno protivnicima komunističkog režima i SFR Jugoslavije. Da je Perković želio, nabrojio bi ih sve, poimence, s neprijepornim dokazima i time srušio Tuđmanov režim.

Ovako, hrusti se šaka mala Ruže Tomašić, tornado u lavoru, a psi laju i karavane prolaze. Na nesložnoj radikalnoj tzv. desnici, nesposobnoj za više od proustaške lamentacije, prostakluka i paranoje zbog luzerske prošlosti – ništa novo. Bit će, ako verbalna agresija prijeđe u fizičku, a tada država ima primijeniti znatno učinkovitije alate od no, no, ljudi, dajte se malo saberite taktike. Alate koje je propustio upotrijebiti bivši premijer Zoran Milanović 2013./14./15. godine u ekstremističkim neredima pod „braniteljsko-domoljubnom“ egidom u Vukovaru (osobito srsmotno 18. studenoga 2013.), pa 555 dana pod šatrom i oko nje na Savskoj 66 u Zagrebu, pa pokušajem državnog puča na Markovom trgu, etc.

I kako se u sve te cirkusijade s tzv. desnice uklapa lakonotni pjevač megalomanskog političkog ega? Svakako i nikako. Nije stvar samo u želji i novcu kojim je tu želju moguće nafutrati nego i u zdravom razumu. Je li, barem prosječnoj inteligenciji za razlučiti moguće od nemogućeg, korisno od beskorisnog. Da ne ispadne po onoj „uzalud vam trud svirači“.

Marijan Vogrinec
Autor 12.3.2020. u 15:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija