ENG
Domovinska bolest
Autor/ica 👤Heni Erceg
Izdvajamo
- Uglavnom, zemlja koja se po dohotku nalazi na dnu Evropske unije, iza nje je samo Bugarska, koja se zbog političkih gadova i sistemske korupcije nalazi pred socijalnim kolapsom, odlučila je novim Zakonom o braniteljima dokrajčiti ostale građane, ako treba i promjenom mirovinskog sustava, to jest oduzimanjem im dijela novca koji su čitav život uplaćivali za svoje ionako mizerne mirovine. Inače, prosječna penzija hrvatskih veterana iznosi skoro tisuću eura, oni su dakle građani prvog reda u zemlji koja do danas nije definirala brojno stanje učesnika rata. Kojih je već sada više od pola milijuna s tendencijom neometanog rasta. Sve dok ih ne bude više od ukupnog broja stanovnika. Sve dok su potrebni kao pretorijanska glasačka mašina HDZ-a. I zato istinski invalid, s dijagnozom neizlječivog, šizofrenog poremećaja, jest upravo država Hrvatska.
Povezani članci
Eh, da nije bilo rata… I tranzicije iz mraka u svijetlo, iz bijede u obilje. Ali ne za narodne mase, koje su sve siromašnije kako im voljena domovina tone u mizeriju i beznađe, nego za odabrane. Ratnike i heroje. Koji da su jedini zaslužni za stvaranje nezavisne & suverene Republike Hrvatske. Evo na primjer Ante Gotovina, general i najveći junak takozvanog domovinskog rata. Gdje bi on bio danas, e da nije bilo rata? Negdje u Francuskoj, u njihovoj Legiji stranaca s družinom plaćenika, gdje ga je i zatekao rat u Hrvatskoj? Pa bi tamo primao njihovu penzijicu ili možda tavorio u nekom zatvoru. Ovako je nakon par godina provedenih u haškom pritvoru, s optužbom za teške ratne zločine u akciji Oluja 1995., dočekan u Hrvatskoj sa svim državničkim počastima, u međuvremenu brižna mu je država podigla velebnu kuću u rodnom selu, a sam je Gotovina izjavio kako će se od sada baviti ribolovom! I eto još jedne lažne, romantične storije o moćnom generalu koji navlači stare hlače, uzima tunje i mriže, odlazi na more u nekoj didovoj barci, kako bi nahranio obitelj, iako ima svakako zavidnu mirovinu, proisteklu iz golemih zasluga za oslobođenje Hrvatske i ratne spretnosti da u bijeg natjera desetke tisuća srpskih civila. Ali ne, Gotovina je u samo nekoliko godina „ribanja“ postao bogat čovjek, vlasnik brojnih unosnih ribogojilišta, nije imao problema oko dobijanja koncesija, kupnje modernih ribarskih brodova, dobijanja državnih poticaja i povoljnih kredita… a državna elita čest je gost njegovih pogona, uključujući i bivšeg šefa socijaldemokrata Zorana Milanovića.
Ili na primjer stanoviti general Čermak, pod čijim je zapovjedništvom napravljen jedan od groznijih ratnih zločina kada je u selu Varivode pobijeno desetak srpskih civila. Ali Čermak „nije znao“. Pojma nije imao što mu rade vojnici na terenu. I njegova je tranzicija bila brza i uspješna. Od prijeratnog montera do bogatog biznismena koji u poslu s naftom posluje s državom, dobija koncesije za brojne benzinske crpke na autocestama i živi kao beg. Dok za zločin u Varivodama nikada nitko nije odgovarao.
Ili na primjer Mirko Norac. General! Jedini suđen za ratni zločin pred hrvatskim sudom. Jer je pucao u glavu 80-godišnjoj ženi, zato jer je bila Srpkinja. Osuđen na 12 godina zatvora, ali otvorenog tipa, iz kojega izlazi već nakon nekoliko godina. Zbog dobrog ponašanja. Njegova tranzicija iz prijeratnog konobara u „heroja, a ne zločinca“ donosi generalsku penziju, beneficije uglednog građanina i onoga koji je „stvorio Hrvatsku“, a zatim i firmu imenom Noky, registriranu za poslove osiguranja. Norčev otac u svom selu, negdje u zaleđu Dalmacije, tako je jednoga jutra saznao da je upravo on vlasnik firme Noky, u kojoj je njegov sin „samo“ prokurist. Tako se naime u Hrvatskoj radi, da se zametu tragovi, a onda je Država opet pokazala posebnu skrb za „heroja“ koji je toliko volio domovinu da ju je „oslobađao“ od srpske starčadi, pa je Norac dobio unosne poslove osiguranja državnih muzeja i kulturnih ustanova, a njegovi sekjuritiji osiguravaju od neprijatelja i značajne kulturne „evente“.
Ovo su tek tri crtice od njih mali milijun kao živi dokaz isplativosti, ali i trajnosti takozvanog domovinskog rata, jer država nije tu samo da pomogne privatne biznise svojih generala, nego i da financijski zbrine svoje ranjenike kojih je evo iz dana u dan sve više. To što je rat završio prije ohoho godina ne znači uopće da i dalje ne traje, štoviše, novi su ratni invalidi opasno nagrnuli na državnu kasu odkad je Država nedavno donijela novi Zakon o hrvatskim braniteljima, s brojnim povlasticama za njih, žene im, djecu, unučad… a koji ne priznaje vremensko ograničenje. U samo nekoliko mjeseci zaprimljeno je tako čak osam i pol tisuća zahtjeva, sve po osnovi raznih bolesti nastalih kao posljedica rata. Onoga od prije skoro tri desetljeća. Već je pozitivno riješeno čak 75 posto zahtjeva, jer uostalom i u samo par tjedana na nemilosrdnom frontu može se slomiti nokat ili zaraditi prehlada, pa zašto to ne naplatiti od države koju si ionako jedini stvarao. Uz one iz hrvatskih postrojbi u Bosni koji su komadali tu zemlju i kojima će Hrvatska od 1. siječnja također, kao svojima rođenima, plaćati sva socijalna prava.
Uglavnom, zemlja koja se po dohotku nalazi na dnu Evropske unije, iza nje je samo Bugarska, koja se zbog političkih gadova i sistemske korupcije nalazi pred socijalnim kolapsom, odlučila je novim Zakonom o braniteljima dokrajčiti ostale građane, ako treba i promjenom mirovinskog sustava, to jest oduzimanjem im dijela novca koji su čitav život uplaćivali za svoje ionako mizerne mirovine. Inače, prosječna penzija hrvatskih veterana iznosi skoro tisuću eura, oni su dakle građani prvog reda u zemlji koja do danas nije definirala brojno stanje učesnika rata. Kojih je već sada više od pola milijuna s tendencijom neometanog rasta. Sve dok ih ne bude više od ukupnog broja stanovnika. Sve dok su potrebni kao pretorijanska glasačka mašina HDZ-a. I zato istinski invalid, s dijagnozom neizlječivog, šizofrenog poremećaja, jest upravo država Hrvatska.
Autor/ica 👤Heni Erceg
