ENG
Domovinski rat – protiv Tita ili protiv Miloševića?
Autor/ica
Povezani članci
Hrvatska je u ratu vođenom od 1991. do 1995. branila ustavnopravne i političke stečevine Jugoslavije. Upravo zato je i postala žrtvom agresije protujugoslavenske politike srpskih nacionalista, podsjeća naš komentator društvo iz UBIUDR-a Podravka i sve ostale koji to uporno zaboravljaju
Svagdje na svijetu postoje udruge koje okupljaju vegetarijance, nepušače, ljude koji vjeruju da Zemlja nije okrugla ili one koji su sigurni da se Armstrong i Aldrin nisu iskrcali na Mjesec. Tako postoje i udruge ratnih veterana koji ne znaju zašto i protiv koga su ratovali. Koprivnička prehrambena industrija Podravka ima svoj UBIUDR, odnosno Udrugu branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata koja je, primjerice, povodom proslave Dana antifašističke borbe javnosti, između ostalog, priopćila da je u ratu koji je vođen od 1991. do 1995. pobijeđena i komunistička Jugoslavija, na čijem je čelu bio Josip Broz.
Prosječan čovjek je tijekom svoga života zapravo rijetko u prigodi donositi velike i sudbonosne odluke. U pravilu se život dade svesti na tek nekoliko prekretnica: na izbor zanimanja, izbor bračnog druga i odluku o podizanju kredita. Najčešće se te odluke donose nepromišljeno, ali u toj nepromišljenosti ima nekog šarma. I odluka o odlasku u rat je sudbonosna, no budući da je riječ o najvećem zlu i patnji koje se nekome mogu dogoditi, preporučljivo je prije odlaska u rat informirati se zašto i protiv koga se taj rat vodi. Bez jasne predodžbe o tome rat postaje još besmislenija i još strašnija tragedija.
Da su članovi UBIUDR-a prije odlaska u rat razmislili barem onoliko koliko su razmišljali kada su birali zaposlenje ili banku kod koje će uzeti kredit, lako bi došli do zaključka da Jugoslavija – zasigurno ne ‘komunistička’ Jugoslavija – nije sudjelovala u ratu koji je vođen od 1991. do 1995. Nije ni mogla biti ratujuća strana iz jednostavnog razloga što je efektivno prestala postojati još u rujnu 1990. kada je Srbija donijela ustav kojim je de facto postala neovisna država, a ubrzo je uvela i carinu na robu uvezenu iz drugih republika, pa i carinu na Podravkine proizvode. Proglašenjem samostalnosti Slovenije i Hrvatske – koje se također zbilo prije rata – samo je utvrđeno već postojeće stanje.
Ako su komunističke one države u kojima postoji samo jedna politička stranka i u kojoj nisu dopušteni privatna inicijativa i privatno vlasništvo nad ‘sredstvima za proizvodnju’, Jugoslavija je prestala biti komunističkom još 1989. – dvije godine prije rata – kada je osnovana većina i danas aktivnih političkih stranaka i kada su ozakonjene privatna inicijativa i osnivanje privatnih poduzeća, po propisima koji su, usput rečeno, bili liberalniji od danas važećih hrvatskih propisa. I komunizam i Jugoslavija su u ljeto 1991., kada su oružani sukobi eskalirali u rat, već bili stvar prošlosti.
Činjenica da su i nakon rujna 1990. postojale ustanove koje su se nazivale jugoslavenskima ne mijenja ništa na stvari. I Karlo Habsburški smatrao je sebe carem Austro-Ugarske nakon njenog raspada. Nekoliko puta je zato i ispao smiješan. Kao što je ispao smiješan i svatko tko je i nakon listopada 1918. bio uvjeren da stara Dvojna Monarhija još uvijek postoji.
Istina, i nakon raspada Jugoslavije postojala je vojska koja je sebe još uvijek nazivala ‘jugoslavenskom’ i koja je izvršila agresiju na Hrvatsku, ali bilo je općepoznato da je, u gužvi koja je nastala raspadom Jugoslavije, Srbija preuzela tu vojsku ne žureći se promijeniti joj ime tek toliko da zabuna bude veća. Vodstvo te vojske je već tijekom rata u Sloveniji odustalo od pokušaja da oružjem spriječi raspad Jugoslavije i stavilo se u službu režima Slobodana Miloševića. Štoviše, ta je vojska postala četnička iako je još uvijek nosila tradicionalne partizanske uniforme i oznake.
Veterani iz UBIUDR zaslužuju znati da su se borili protiv srpskog nacionalizma, a ne protiv Jugoslavije i komunizma. Borili su se, naime, protiv one iste vojske i iste ideologije protiv koje se u Drugom svjetskom ratu borio i Josip Broz i koju je, s razlogom, smatrao svojim najvećim neprijateljem. Za Broza su, za razliku od četnika, ustaše bili manje opasan protivnik jer je znao da će ustaše, kao Hitlerovi najvjerniji saveznici, ionako otići do vraga zajedno s Trećim Reichom.
Da su radnici Podravke ikada bili u prilici ratovati protiv komunističke Jugoslavije vjerojatno bi zaključili da im takvo što nije u interesu jer je na tržištu te države Podravka sa svojim goveđim i kokošjim juhama uživala praktično monopolski položaj.
Rat koji je branio ustavne stečevine Jugoslavije
A zašto je uopće od 1991. do 1995. vođen rat za koga se često pogrešno tvrdi da je vođen radi uspostave neovisne i samostalne Hrvatske?
Bio je to klasičan rat za teritorije, a ne rat za neovisnost. Razbivši Jugoslaviju, srpski nacionalizam nije dovodio u pitanje hrvatsku neovisnost, štoviše, proračunato ju je poticao. Bez hrvatske neovisnosti srpski nacionalizam ne bi bio u prigodi postaviti ono pitanje koje ga je jedino i zanimalo a to je pitanje hrvatskih granica, odnosno pretenzija na hrvatsko područje koje je nazvao ‘Krajina’ i koga se privremeno uspio dokopati.
Zaraćene strane su različito tumačile svoja prava na teritorije i granice. Srbija je tvrdila da su raspadom Jugoslavije unutarnje međurepubličke granice izgubile pravnu valjanost i na tome je temeljila svoje teritorijalne zahtjeve na štetu Hrvatske. Hrvatska je, pak, tvrdila da su zatečene granice legitimne i pozivajući se na odluke AVNOJ-a iz 1943. i slovo i duh jugoslavenskog ustava iz 1974. Tvrdila je također da su raspadom Jugoslavije te granice postale međunarodne i da uživaju načelo nepovredivosti iz Helsinške deklaracije koju je 1975. potpisao i Josip Broz.
Konačno, Jugoslavija i komunistički režim Josipa Broza omogućili su odlukama AVNOJ-a i ZAVNOH-a te saveznog ustava iz 1946. i republičkih ustava iz 1947. uspostavu moderne hrvatske državnosti i njeno teritorijalno proširenje na Baranju, Međimurje, Istru, Rijeku, Zadar, Cres, Lošinj i Lastovo.
Dakle, Hrvatska je u ratu vođenom od 1991. do 1995. branila ustavnopravne i političke stečevine Jugoslavije. Upravo zato je i postala žrtvom agresije protujugoslavenske politike srpskih nacionalista. Činjenica da su mediji obaju zaraćenih strana tvrdili nešto potpuno suprotno, savršeno je nebitna, jer mediji u ratu i postoje samo zato da bi stvarali zabunu. I mržnju. U teritorijalnom sporu sa srpskim nacionalistima hrvatski argumenti imali su veću pravnu, političku, moralnu i povijesnu vrijednost zato jer su bili utemeljeni u jugoslavensko nasljeđe. Kada je Hrvatska 1995. vojnički porazila postrojbe takozvane Krajine učinila je ono isto što su učinili i jugoslavenski partizani 1945. kada su likvidirali četnički pokret.
Bez protučetničke i, uopće, protunacionalističke politike koju je vodila komunistička Jugoslavija ne bi bilo ni hrvatske države, ni cjelovitosti hrvatskog teritorija, pa ni hrvatske samostalnosti i neovisnosti proglašene prije dvadeset godina.
Hrvatskoj ostaje da postane i slobodna osim što je neovisna, a u tome će uspjeti samo pod uvjetom da na svoju neovisnost ne gleda kao neupitni mit i pod uvjetom da ne ostane talac tog mita. Hrvatsko društvo postat će potpuno slobodno tek kada se moralno i intelektualno oslobodi od vlastite državne neovisnosti, kada je počne kritički preispitivati i prestane je doživljavati kao fetiš koji je sam sebi svrha. Hoće li neki prostor biti organiziran u jednu, dvije ili sedam država savršeno je sporedno, ako su te države demokratske i sebe ne doživljavaju kao prepreku nego kao sredstvo u službi političke, ekonomske i kulturne suradnje, odnosno slobodnog i udobnog protoka ljudi, roba i ideja. Zasebna država sama po sebi nije jamstvo slobode i blagostanja. Ona to može biti samo ako je demokratska, dakle ako sama u sebe sumnja i od sebe ne stvara kult iza koga se krije bijeda nacionalističke mržnje.
Autor/ica
