Donatella Di Cesare: Govorimo o ratu

Izdvajamo

• Dužnost snaga koje brane demokraciju bi tada bila da razvijaju konfrontaciju pomažući razumjeti ono što se događa, a ne da se zabarikadiraju oko jedne jedine "istine", jedne jedine verzije koju podupiru dežurni stručnjaci, osuđujući i stigmatizirajući svakoga ko se usudi izazvati sumnju. Naravno, sumnja ne smije postati dogmom, ali sumnja je poluga kritike, bez koje nema demokracije.

Povezani članci

• KAMO IDE BH SOCIJALDEMOKRACIJA?
• Predrag Kojović: Čović i Dodik bavljenje politikom smatraju prilikom za nastavak rata drugim sredstvima
• Viktor Ivančić: Nadgrobno zajedništvo
• EVROPA I DOBRO DRUŠTVO – Poslije sloma
• PROKLETSTVO PETOKRAKE: Zašto je Velež morao skočiti dole
• Jedno posve drugačije razmišljanje

Donatella Di Cesare – foto: screenshot youtube FUTURA FESTIVAL

Tokom nedavnog italijanskog televizijskog programa, inženjer Carlo De Benedetti, bez previše krzmanja, proglasio je “neznalicama” sve one Italijane – većinski dio zemlje – koji ne smatraju opravdanim slanje oružja u Ukrajinu kako bi se na taj način promicao mirovni proces. S onu stranu likvidatorskog izraza i zajedljivog tona, ono što najviše iritira jest sud o narodu koji, misleći ono što misli, skreće s pravog puta, budući da je neznalica. Stoga on ne može imati pravo glasa o tom pitanju (u koju svrhu su onda ankete?), a još manje o pitanjima koja se tiču ​​rata. Štoviše, ako inzistira, zaslužuje stigmu falsifikatora. Neprispodobivi križarski rat protiv “velikog neznanja”, što ga je poneko s uspjehom promicao već u doba prije pandemije, nije rezultirao ni novim planom javnog obrazovanja, niti primjerenim ulaganjem u kulturu. Naprotiv, samo je doveo do rošade politike, one koja se smatra “odgovornom”, koja se povinovala indikacijama stručnjaka, koja slijedi “istinu”. S druge strane ostaju negatori činjenica, propagatori lažnih vijesti, teoretičari zavjere svih vrsta. Osnovni problem, koji onemogućuje provođenje racionalne i progresivne politike, bili bi glupi i nesposobni koji su se ispriječili. U tekućem jeziku mogu se nazvati “populistima”. U ovoj viziji, s jasnim autoritarnim crtama, oni koji se ne slažu su neznalice, ako ne i falsifikatori. Svi sukobi, počevši od onoga između radnika i poduzetnika, ponovno bivaju apsorbirani u jedan veliki sukob stručnjaka i nekompetentnih. To ima razorne posljedice kako za opoziciju tako i antiautoritarni disenzus koji, ako se protiv svega ovoga ne pobune na samom početku, mogu skliznuti prema grotesknom području ravnozemljaštva. Nažalost, to smo već vidjeli za vrijeme pandemije.

Upravo je uznemirujuće nasljeđe vremena pandemije (koje nije završeno), ideja da su politička pitanja epistemiološki problemi, odnosno da zahtijevaju tehničku ekspertizu kako bi se pronašlo tačno rješenje. To bi se imalo ticati i rata. Odstranimo stoga brbljanja, prepirke, svađe. Dajmo riječ stručnjacima, stratezima, vojnim licima, koji se ne ograničavaju samo na analizu onoga što se događa, već predviđaju i prognoziraju, idući čak tako daleko da Putinu ili drugim akterima sukoba pripisuju, inače skrivene, namjere, što, nerijetko, dovodi do vrlo jednostrane i više nego upitne političke interpretacije. Drugi glas, koji djeluje kao pandan, glas je reportera (ratnog dopisnika) koji, sužavajući rakurs, ulazi u srž događaja, pripovijedajući njegove osobitosti – ali nikad na neutralan način. Njegovo gledište je uvijek gledište koje potpomaže, između ostalog, u provjeravanju činjenica i podataka. A građani? Oni koji bi trebali biti protagonisti demokracije i koji će vjerojatno biti prve žrtve rata? Trebaju li šutjeti, biti udaljeni i isključeni iz javnog prostora? Apsolutno ne.

Svako mora moći govoriti o ratu, svima mora biti omogućeno da pričaju o njemu. Stručnjaci su neophodni. Ali ako ni prije nije bio prihvatljiv, sada je epistemokratski autoritarizam prihvatljiv još manje. Jer rat je politika, pa stoga svatko ima pravo izraziti se. Tim više, ako je ovaj rat intriga koja ima mnogo dimenzija, pa i tehnološku, on je zacijelo i medijski rat. Dužnost snaga koje brane demokraciju bi tada bila da razvijaju konfrontaciju pomažući razumjeti ono što se događa, a ne da se zabarikadiraju oko jedne jedine “istine”, jedne jedine verzije koju podupiru dežurni stručnjaci, osuđujući i stigmatizirajući svakoga ko se usudi izazvati sumnju. Naravno, sumnja ne smije postati dogmom, ali sumnja je poluga kritike, bez koje nema demokracije.

S italijanskog preveo Mario Kopić

Donatella Di Cesare, Perché “incompetenti” e “stupidi” devono poter parlare di guerra, Il Fatto Quotidiano, 16.4.2022.