Donatella Di Cesare: Mi izbjeglice

Izdvajamo

• Kako dati pravo onima koji su u sve organiziranijem globalnom čovječanstvu ostavljeni na rubovima, uskraćeni za mogućnost sudjelovanja u zajedničkom svijetu? To je pitanje koje postavlja Arendt i na koje je danas jedini odgovor nasilje, nasilje s kojim izbjeglice dolaze umrijeti na moru, na europskim granicama ili u tom strašnom svemiru kampova u koji su potisnuti njihovi životi pobjegli iz klupka ratova, progona, gladi, ekoloških katastrofa.

Povezani članci

• Kamočaji: Zakone ne donosi naša ustanova
• Život drugih
• Serious request – lijepa Božićna priča
• GOTOVO JE? MA NI SLUČAJNO!
• Ono što je čitavu svijetu jasno, nama samima još uvijek nije
• PRIKRIVENI STAVOVI MEDIJSKIH VLASNIKA

Donatella Di Cesare – foto mentinfuga.com

Pitanje migracije aktualnije je nego ikada. Međutim, obično nedostaju političke kategorije koje bi se s njim suočile. Tekst “Mi izbjeglice” koji je Hannah Arendt napisala 1943. godine predstavlja svjedočanstvo i manifest koji bi svatko trebao pročitati.

Donatella Di Cesare nam u ovom razgovoru pomaže da ga protumačimo smještajući ga u suvremenu raspravu.

Ljudska bića su društvene životinje, kaže Hannah Arendt. Što se događa kada napustite svoju zemlju i društvene veze se zavazda prekinu? Što je s identitetom?

Arendt prvenstveno prokazuje tendenciju onih koji su ono što se dogodilo tumačili kao osobnu nesreću – i stoga često završili tražeći isto tako osobno rješenje, poput samoubojstva. Ona sama je prošla kroz to iskustvo kada je bila internirana u logor Gurs u južnoj Francuskoj. Tek su se nedavno pojavili dokumenti i svjedočanstva o tome.

U svom sam eseju rekonstruirala to njezino iskušenje koje me duboko pogodilo. Bilo je, dakle, potrebno progonstvo, egzil, neprihvaćenost u zemlji iskrcavanja čitati političkim naočalama, ne zaboravljajući egzistencijalnu dimenziju. Prst je uprt u one koji pod svaku cijenu traže uključivanje i asimilaciju, koji slijede mit o identitetu.

Za sve njih vrijedi lik gospodina Cohna, berlinskog Židova, “njemačkog superdomoljuba” koji je nakon 1933. bio spreman vrlo brzo postati 150-postotni Pražanin, 150-postotni Bečanin i na kraju pravi Francuz. Gospodin Cohn je onaj “idealni imigrant” koji, unatoč svim naporima da izbriše vlastiti judaizam, u očima drugih ostaje Židov. Groteskno se zavarava kako bi sam pronašao izlaz, prilagođavajući se svaki put novoj nacionalnosti.

Alternativni put, koji Arendt povlači, jest onaj “mi” onih izbjeglica koje, umjesto da odbace egzil, marginalizaciju, nesvodivu stranost, to uzimaju na sebe, otvoreno se boreći za svoje stanje. Riječ mi izbjeglice (we refugees) iz naslova odnosi se na njih. To je politički vrh eseja: izbjeglice predstavljaju “avangardu svojih naroda”. Ne predstavljaju asimilirajući ostatak židovskog naroda, nego jedinu figuru u kojoj se može zamijetiti politička zajednica koja dolazi.

Odabrali ste tekst Hannah Arendt i komentirali ga. Radili ste na tekstu iz 1943. s očima 2022. Što se promijenilo?

Prošlo je gotovo osamdeset godina otkako je Arendt napisala ovaj esej koji je istovremeno egzistencijalno svjedočanstvo i pravi politički manifest. Umjesto da bude bolje, stvari su postale još gore. Ne samo u kvantitativnom smislu, odnosno zato što broj izbjeglica u svijetu eksponencijalno raste, nego zato što su izbjeglice okružene pustinjom neprijateljstva, gdje je zaštita obmana, a gostoprimstvo opsjena. Nacionalne Države, na koje je svijet podijeljen, nisu uspjele razviti politiku gostoljublja.

Štoviše: Vjerujem da već nekoliko godina Države vode neobjavljeni rat protiv izbjeglica, rat u kojemu suučestvuju građani. Izbjeglice su oni koji se više ne mogu vratiti u svoj dom i ne mogu pronaći novi. Novost nije u tome da te izbace, nego da te više ne prihvaćaju.

Hannah Arendt je stoga bila u pravu kada je izrazila zabrinutost za sudbinu rezerviranu za tu novu ljudsku vrstu koja je nastajala u svjetskom poretku: “suvišne”. Zarobljene između državnih granica kao strana tijela, izbjeglice se čine beskorisnim bićima, glomaznim otpadom. Država ostvaruje svoj suverenitet predajući ih tranzitnim područjima i internacijskim logorima, jedinoj domovini koju svijet još može ponuditi tim parijama čovječanstva. Protjerani na zapuštena mjesta, u predgrađa metropola, u logore na granicama nacija, danas su više nego onda izbjeglice po definiciji izvan zakona, ilegalci. Neovlašteni boravak na teritoriju postaje zločinom, što dokazuje da je zakon Države dublje ukorijenjen od ljudskih prava. Kad dođe u dodir s apolidijom, s tom nezakonitošću koja je samo nezaštićenost, politika dodiruje svoju vanjsku granicu i Država izbjeglice prepušta djelovanju policije, obdarene izvanrednim suverenitetom.

Kako dati pravo onima koji su u sve organiziranijem globalnom čovječanstvu ostavljeni na rubovima, uskraćeni za mogućnost sudjelovanja u zajedničkom svijetu? To je pitanje koje postavlja Arendt i na koje je danas jedini odgovor nasilje, nasilje s kojim izbjeglice dolaze umrijeti na moru, na europskim granicama ili u tom strašnom svemiru kampova u koji su potisnuti njihovi životi pobjegli iz klupka ratova, progona, gladi, ekoloških katastrofa.

«Bjegunac», «izbjeglica», «migrant», «imigrant». Postoje mnogi pojmovi koji definiraju ljude sa specifičnom potrebom, a to je bijeg negdje drugdje protiv svoje volje. Svaka od ovih riječi ima različitu nijansu, ali uvijek naginje negativnom. Hoće li se to ikada promijeniti?

Mislim da je pogrešno govoriti o “bijegu”, ili “bježanju”, kao što se često događa u talijanskom kontekstu. Baš kao što se bojim da je reduktivno vidjeti u migraciji samo pravo na slobodno kretanje, gotovo u antropološkom kontinuitetu s prošlošću. Stoga nije dovoljno zahtijevati generičku mobilnost.

Već u svom etimološkom korijenu glagol “migrirati” ukazuje na složenu razmjenu mjesta i odnosi se na krajolik u kojem se susreće drugi, na susret koji bi, uslijed mjesta, uvijek mogao završiti sukobom. Migrirati je egzistencijalni i politički čin. Samo razmatranjem horizonta svijeta podijeljenog među nacionalnim Državama moguće je usredotočiti se na migracijsku krizu i pozabaviti se pitanjem ljudskih prava.

Od “migracijske krize” 2015. razvijene su oznake kadre zaustaviti ili barem smanjiti takozvane “migracijske tokove”. Zbog toga je potvrđena potreba da se napravi razlika između onih koji, bježeći iz političkih razloga, trebaju biti dobrodošli, i onih koji bi se, napustivši svoju zemlju vođeni “ekonomskim ciljevima”, ili “ambicijom da poboljšaju svoj život”, trebali suočiti s “legitimnim odbijanjem”. Prvi pridobivaju etiketu “izbjeglica”, a drugi “migranata”. Ako izraz “izbjeglica” gotovo odgovara obliku iskupljenja, “migrant” je granična oznaka. S jedne strane “dobri”, s druge “loši”, s jedne strane “pravi”, s druge strane “lažni”.

Ako je “izbjeglica” pravna kategorija, “migrant” je samo particip prezenta glagola migrare. Čini se neutralnim izrazom. No to je odavno poprimilo pogrdno značenje. Upravo ga nemogućnost definiranja, ako ne i njegova krivnja kretanja, izlaže sumnji i upućuje na čekanje “podnositelja molbe”. On nije progonjen, nije žrtva prema kojoj se može suosjećati, a još manje solidarizirati. Naprotiv, on bi mogao biti progonitelj. Zato što ima sumorni izgled protivnika, suparnika, pritajenog i skrivenog “neprijatelja”. Otuda i retorika ”slijepog putnika” (ilegalnog imigranta) (clandestino).

Manje bijelac, manje obrazovan, manje bogat, bačen na put emigracije iz razloga koji su istovremeno složeniji i trivijalniji, optužuje ga se kao ”lažnog izbjeglicu”, kako zbog toga što ne odgovara disidentu, “pravom izbjeglici”, tako i zato što bi htio prošvercati vulgarne ekonomske uzroke preko plemenitih političkih razloga.

Pa ipak ovaj novi siromah, kojemu je oduzeto i drevno dostojanstvo siromaha, imao bi tisuću razloga za istaknuti, tisuću razloga koji su ga prisilili otići. UNHCR je dugo govorio o “mješovitim tokovima” koji ukazuju na dolazak migranata koji bježe od rata, nasilja, gladi. U toj se formuli dopušta nemogućnost primjene krutih i zastarjelih kategorija. U novim, bezbrojnim političkim, etničkim, vjerskim sukobima, progon može imati lice suše, ili lice poluterorističke skupine koja tjera seljake iz sela; ako napuste svoju zemlju, mogli bi se nepravedno smatrati ekonomskim migrantima.

Razlika između politički progonjenih i ekonomskih migranata ne postoji. Bilo bi to kao da tvrdimo da osiromašenje cijelih kontinenata nema političkih uzroka. Globalni građanski rat ne vodi se samo bombama. Eksploatacija, financijske krize, bijeg kapitala, korupcija, ekološke katastrofe, fundamentalizam nisu ništa manje važni razlozi od osobnih prijetnji, mučenja i uhićenja. Taj antipovijesni kriterij podržava samo logika selekcije i politika odbijanja.

Preveo s talijanskog Mario Kopić

Biancamano2