Donatella Di Cesare: Mir, rat, međunarodna ravnoteža

Povezani članci

• Sistemsko ludilo
• Kriza u BiH sve oštrija
• Brexit – dalji pregovori
  Zovu ga “Frosty”
• Corona kriza: Vrijeme za najveći od svih paketa pomoći
• Ćeraćemo se, Mile!
• Lanac

(izlaganje na okruglom stolu)

Za početak bih željela prije svega reći da živimo u promijenjenom povijesnom okviru, koji više nije ni okvir od 24. februara ove godine.

Do 23. februara ove godine već smo imali posla s velikim crnim labudovima, s crnim labudom – to dobro znamo – pandemije, a nismo bili i nismo još ni izašli iz nje, s crnim labudom ekonomske krize, koja ostaje, a za koju se zapravo trebalo pobrinuti, a nije se pobrinulo, s crnim labudom ekološke i energetske krize. A sad se pak nahodimo u jatu crnih labudova.

Ovdje prije svega valja reći – želim to naglasiti jer se to više ne razlikuje u ovakvoj propagandi koja se danas provodi – rat nije pandemija, rat nema neminovnost pandemije.

U tom smislu danas nije lako načiniti političku analizu onoga što se događalo u tom mjesecu i onoga što se događa, nije nimalo jednostavno, ali vjerujem da se već prvih dana vidjelo da će se situacija naglo pogoršavati i da je tada možda još uvijek bilo moguće intervenirati. Evropa je možda ipak mogla nešto učiniti. Situacija u međuvremenu sve više eskalira, i ono što ja vidim, ono što vidimo, jest da je to situacija koja eskalira iz dana u dan.

Govorila sam – i tu metaforu želim ponovno preuzeti – o velikom rasjedu koji se otvorio, o svojevrsnom lomu na evropskom teritoriju i kao da se taj lom svakim danom sve više produbljuje i otvara.

Ovdje, po mom mišljenju, postoji enormna odgovornost Evrope. Nedavno smo bili svjedoci još jedne intervencije Ursule von der Leyen, koja iznova najavljuje sankcije, prijeti drugim sankcijama, ali ono što bismo očekivali od Evropske unije bilo je sve samo ne to, naime očekivali smo važnu političku ulogu, odlučujuću, presudnu za mir.

To se nije dogodilo i vjerujem da trebamo imati na umu tko ima i tko će imati, tko će trebati sutra odgovoriti, tko ima političku odgovornost za ono što se dogodilo, u smislu da će taj rasjed imati razorne posljedice.

Čini se da ovaj rat ima aspekte barbarstva, zbog sirovog nasilja, zbog aspekata devetnaestog stoljeća, ali je to u isto vrijeme rat u globalnom i globaliziranom kontekstu, u umreženom kontekstu, dakle rat s velikim inovacijama.

Evropa je trebala imati vodeću ulogu, a nije je imala, i to će nažalost biti sve gore i zato se trebamo pitati tko je za sve ovo odgovoran, to također treba reći jer je Rusija zapravo dio Evrope, postoji Rusija koja je uvijek gledala u Evropu i postoji proevropska Rusija.

Što će biti s izolacijom Rusije? Već sada doživljavamo poraz koji je poraz Evrope. To je poraz prije svega nekih evropskih zemalja, a Njemačka i Italija su jako slične po tom pitanju jer su dvije zemlje koje su gledale na istok, odnosno tražile otvaranje i u izrazitom smislu onoga što je u Njemačkoj, primjerice, bila Ostpolitik, politika prema Istoku, čak i na kraju mandata Angele Merkel, koju se pak danas za to kritizira.

Po meni, ovaj dramatičan poraz, o kojem se malo govori, a to je poraz Evrope, jest i poraz politike, to je poraz politike koju živimo prije svega u Italiji, jer smo do sada navikli, ali ne treba se navikavati na to da se politika svodi samo na administriranje, da se svodi samo na administrativnu upravu koja više nema viziju i koja jednostavno s vremena na vrijeme mora tražiti rješenja. Ova reducirana administrativna politika očito nije bila na visini zadatka i još uvijek nije, to je politika koja očito popušta pred ratom jer je rat abdikacija politike. Ovo nikada nismo mogli zamisliti u 21. stoljeću, to je poanta, i to je također veliki poraz koji doživljavamo: poraz politike, poraz Evrope, veliko razočaranje koje svi danas osjećamo pred Evropskom unijom koja nije postala novi oblik post-nacionalne, nad-nacionalne politike, jer su sukobi među nacijama i etnički sukobi dio evropske dramatične prošlosti i Evropa je rođena zbog toga, a ono što danas vidimo jest veliki debakl i nacionalne Države, političkog oblika koji se više ne može nastaviti jer je artificijelan, jer kriterij nacije više ne može biti prihvatljiv.

Ne možemo više prihvatiti demokraciju utemeljenu na etnosu, na etničkoj pripadnosti, a ne na demosu, odnosno suživotu naroda.

Dopustite mi također da kažem da je ono što se dogodilo u krizi u Ukrajini, o tome ovdje nemamo vremena govoriti, dio problema nacionalne države. Problem Donbasa, koji je pravi problem ovog rata, ima veze s ovim, naime ima veze s pitanjem granica, ima veze s artificijelnošću nacionalne države i tu je Evropa prva trebala intervenirati i tražiti rješenje.

Proživljavamo i poraz ljevice. Ne može se prihvatiti ljevica koja brani diskurs slanja oružja, nije moguće, tu je mistifikacija politička figura koju živimo godinama. Demokratski poštujem one koji misle drugačije od mene, odnosno one koji misle da je slanje oružja rješenje.

Mislim da više oružja znači više rata, više granica znači više diskriminacije, to nije svijet na koji smo gledali, ali valja dodati: gdje je tu mistifikacija? Mistifikacija je kad se kaže da je ovo lijeva pozicija, jer ovo je pozicija desnog centra i desna pozicija, nije lijeva pozicija, to je poanta, nije lijeva pozicija, ja to poštujem, ali to nije ljevica.

Ovdje to želim reći jer i mi danas s pravom vidimo mobilizaciju studenata, mobilizaciju radnika, uistinu izvanrednu mobilizaciju. Bila sam u Njemačkoj, vrlo se pažljivo gleda što se događa u Italiji, jer Italija je evropska zemlja u kojoj je trenutno više mobilizacije, jer u Italiji postoji velika tradicija pacifizma, ali postoji i velika tradicija ljevice i stoga očito moramo raditi ovdje da postoji koordinacija pacifističkih, demokratskih, lijevih snaga, radničkih snaga, studentskih snaga koje se mogu koordinirati jer će nažalost ovaj rat potrajati i bit će potrebna koordinacija.

Stvarno me je pogodila, ali ne osobno, ova propaganda – znate da riječ propaganda ne znači samo difuziju, širenje, ona znači konsolidaciju, konsolidaciju frontova – ova nevjerojatna propaganda svaki dan udara u bubanj, čak i danas nacionalne novine govore o Nürnbergu za Putina.

Nirnberški sud se tiče nacističkih zločina, tiče se šoe, govoriti o Nürnbergu je banalizacija šoe i nadasve, jer su razlike važne, Putin je zločinac, ova agresija je zločinačka, ali naravno da moramo napraviti i razlike.

Ali zašto je ova propaganda tako nasilna, propaganda jednosmjerne misli, propaganda, nažalost, većine nacionalnih novina, televizijskih mreža, zašto?

Jer sankcije ćete platiti vi, mi ćemo ih platiti, platit će ih oni koji su slabiji, platit će ih mladi, platit će ih žene, platit će ih radnici, u tome je stvar, jer se inače nasilnost navedene propaganda ne može objasniti, žele nas naprosto pripremiti za ono što ćemo platiti.

Prije, još u februaru, govorilo se o zdravstvu, obrazovanju, kulturi, školi, univerzitetu, više se ne govori o tome, govori se samo o oružju, govori se samo o nasilju i ja danas ovdje kažem da trebamo reći “Ne oružju” i da trebamo započeti iznova politički govoriti o budućnosti koju želimo i načinu na koji je moramo planirati.

Izlaganje na okruglom stolu pod nazivom ”Pace, guerra, equilibrio internazionale” u Rimu, 6. aprila 2022.

S talijanskog preveo Mario Kopić