Donatella Di Cesare: Nekropolitika

Donatella Di Cesare
Autor 25.6.2022. u 21:45

Izdvajamo

  • Politika koja iziskuje smrt, koja je postulira i zahtijeva kao nužno rješenje, kao jedino sredstvo, jest nekropolitika. Prepušta se nasilju, brutalnosti, zakonu jačeg, koji odlučuje tko će pobijediti "na terenu"! A pobjeđuje na terenu onaj koji će proizvesti više leševa između krvoločnosti i zvjerstava. Ova politika smrti omogućuje da oružje izazove najveće moguće uništenje ljudi. Dapače, sankcionira ga i promovira. U tome se sastoji slanje oružja. I u tom okviru, granice između otpora i samoubojstva, između slobode i mučeništva postaju zamagljene. Ne bismo li na ovaj masakr trebali gledati kao na masovno samoubojstvo? Zastrašujuće kolektivno mučeništvo sredinom 21. stoljeća, nakon što smo osudili geste džihadista? Smrt je prekoračenje, posljednji potez, preko kojeg postoji samo - ništavilo.

Povezani članci

Donatella Di Cesare: Nekropolitika

Foto: huffingtonpost.it

Oni koji su danas odgovorni ili suučesnici ove nekropolitike, sutra će se, kada se započnu osjećati razorne posljedice rata, praviti da se ne sjećaju. Bit će prekasno, a drugi će platiti.

Jedna od trauma koju je novi rat u Ukrajini izazvao ovih mjeseci u našim životima jest kobna prijetnja smrti. Kao da šok od koronavirusa već nije bio dovoljan sa svim razumljivim tjeskobama, legitimnim zabrinutostima što ih je nosio sa sobom. Jedan crni labud nakon drugog, ili bolje, pored drugog – pandemija, rat, recesija, glad, suša, klimatske promjene – ocrtavaju obzor sve mračnijim i apokaliptičnijim bojama.

Naspram ovog scenarija, što se dan za danom predstavljao u svoj svojoj apsolutnoj nepovratnosti, ustaje vitalni instinkt i buni se. Ne zbog oportunizma ili ravnodušnosti, niti zbog slijepog samoljublja ili bezosjećajnosti, nego zato što osim intuicije golemog rizika što ga predstavlja ovaj rat, on sabire svu arbitrarnost političkih izbora koji se, unatoč tome što su razorni i epohalni, predstavljaju  kao aseptični administrativni manevri.

Zašto bismo trebali prihvatiti smrt kao neizbježno rješenje sukoba? Zašto bismo odjednom trebali usvojiti onu ideologiju žrtvovanja u koju su nas naše majke i očevi, izišli iz Pokreta otpora, učili da nemamo povjerenja? Zašto bismo se upravo sada trebali odalečiti od civilizacijskih puteva kako bismo prigrlili mistiku heroizma?

Nužnost krvi koja poškropljuje očinsku zemlju – mlada tijela gotovo adolescentnih vojnika bačena u ralje ratnog stroja. Ruski dječaci i ukrajinski dječaci koji odlaze umrijeti u ime Nacije. Njihovo tijelo zgnječeno između limenih ploča tenka – francuskog, talijanskog, tko zna – ili bačeno zajedno s drugima u anonimnu masovnu grobnicu. A u međuvremenu, daleko od ovog pokolja, čelnici odgovarajućih vlada i upletenih snaga hvale i veličaju Pobjedu koja bi se na kraju trebala nasmiješiti, nakon pokolja mladih života žrtvovanih na oltaru starog željeza koje se mora raspačati. Na taj se način zapravo može obnoviti oprema, nastavljajući sa sustavnim naoružavanjem. S eufemizmom to nazivaju odvraćanjem. Arsenali se prazne samo radi dodatnog povećanja vojnih izdataka, kao što se dogodilo u gotovo svim evropskim zemljama, uključujući Italiju. Ratna industrija zahvaljuje. Sve to dok se svijet koprca u  krizama bez presedana. Pa ipak, konačno bi trebalo biti jasno da oružje služi samo za umiranje i ubijanje. A za što drugo? Onaj tko prerađuje žito, kako bi napravio derivate, proizvodi robu široke potrošnje, ili bolje, sredstva za život, dočim onaj koji proizvodi oružje, doprinosi uništenju.

Politika koja iziskuje smrt, koja je postulira i zahtijeva kao nužno rješenje, kao jedino sredstvo, jest nekropolitika. Prepušta se nasilju, brutalnosti, zakonu jačeg, koji odlučuje tko će pobijediti “na terenu”! A pobjeđuje na terenu onaj koji će proizvesti više leševa između krvoločnosti i zvjerstava. Ova politika smrti omogućuje da oružje izazove najveće moguće uništenje ljudi. Dapače, sankcionira ga i promovira. U tome se sastoji slanje oružja. I u tom okviru, granice između otpora i samoubojstva, između slobode i mučeništva postaju zamagljene. Ne bismo li na ovaj masakr trebali gledati kao na masovno samoubojstvo? Zastrašujuće kolektivno mučeništvo sredinom 21. stoljeća, nakon što smo osudili geste džihadista? Smrt je prekoračenje, posljednji potez, preko kojeg postoji samo – ništavilo.

Supertehničar Draghi, talijanski premjer, već je predstavljao riskantan eksperiment, suspenziju politike u administrativnoj vladi koja je trebala rješavati birokratsko-financijske probleme. Danas otkrivamo najskrivenije lice ove vlade koja se pokazala kao oblik nekropolitike jer mogućnost ubijanja smatra sredstvom i izlazom iz neočekivanog problema sukoba. Politika koja je već jednom abdicirala pred administriranjem upravo time potvrđuje vlastiti daljnji neuspjeh. Slanje oružja simbol je ovog dvostrukog demokratskog poraza.

Nekropolitika, koja polaže pravo na ubijanje, i licemjerno ubijanje, projektira svjetove smrti, oblike društvenog suživota u kojima nasilje, ugnjetavanje, arogancija određuju osobne odnose i odlučuju o životu pojedinaca. Ako se dubinski pogleda, sukob između suprotstavljenih pozicija može se sažeti ovako: s jedne su strane oni koji opjevavaju herojstvo, oduševljeni intervencionisti, koji se na tribinama rasprava uzbuđuju smrtonosnom mišlju o pobjedi i, privučeni vezom između Erosa i Thanatosa, prizivaju više oružja, što smrtonosnijeg, što razornijeg. S druge strane nahode se oni koji se ne namjeravaju podvrgnuti administrativnoj nekropolitici i boje se da će ta zločinačka invazija, “nespriječena”, kako je rekao papa Frane, postati napad na život cijelog planeta, na hranidbeni, energetski, egzistencijalni ciklus.

Moramo se otrgnuti od svijeta smrti koji se projektira oko nas. I zahtijevati ​​povratak demokratskoj politici, u eminentnom smislu ove riječi. Ne može se prihvatiti olako ono najgore koje još treba doći. Budući da ishod rata može biti neizvjestan, dobro je znano do čega će dovesti destruktivna politika oružja. Apsurd situacije u kojoj živimo mjesecima, nesrazmjer između ograničenog sukoba i kobnih posljedica koje bi iz njega proizašle, mora nas natjerati na razmišljanje i potaknuti nas da tražimo hitan prekid ovog nekropolitičkog skretanja još i prije samog rata.

Unatoč svom konformizmu, više ne vjerujemo u heroje umrljane krvlju, niti u utemeljiteljske mitove zemlje, velike majke koja zahtijeva žrtvovanje tijela. Naš identitet nije zatočen u ovaj užas, jer se artikulira zajedno s drugima – a ne protiv drugih.

Oni koji su danas odgovorni ili suučesnici ove nekropolitike, sutra će se, kada se započnu osjećati razorne posljedice rata, praviti da se ne sjećaju. Bit će prekasno, a drugi će platiti.

S talijanskog preveo Mario Kopić

Donatella Di Cesare, Benvenuti nell’era della necropolitica, Il Fatto Quotidiano, 23.6.2022.

Donatella Di Cesare
Autor 25.6.2022. u 21:45