Donatella Di Cesare: Normalizacija rata

Donatella Di Cesare
Autor 21.1.2023. u 16:00

Izdvajamo

  • Što više vremena prolazi, to se više mira gubi. Mogućnosti za pregovore su sužene, brazda je sve dublja, mržnja i žeđ za osvetom sve više rastu, oni koji misle da se sukobi među narodima ne rješavaju oružjem skloni su zašutjeti. Ali još uvijek ne kažemo da je pobijedio rat.

Povezani članci

Donatella Di Cesare: Normalizacija rata

Donatella Di Cesare – Foto: Twitter

Je li pobijedio rat? Reklo bi se da je tako slušajući talijanskog ministra obrane Guida Crosetta koji je iz NATO-ve baze u Ramsteinu obećao generalnom sekretaru Jensu Stoltenbergu da će Italija poslati još oružja. Govori se o tenkovima i raketnim štitovima, oružju koje se proglašava kao obrambeno da bi bilo prihvatljivo. Ali kada je oružje posrijedi nitko ne može razlikovati obranu od napada. Sve smo više uključeni u rat koji financiramo, čak i po cijenu da živote najsiromašnijih učinimo nemogućim, rat koji nikad nije potvrđen, koji se odvija nama u inat i koji sada gotovo da radije zaboravljamo. Kao da je doslovno izašao iz naših misli, uhvaćen u vrtlog tisuća problema i tisuća nesreća. Stoga rastu tjeskoba, dezorijentiranost i melankolični osjećaj bespomoćnosti. Ipak, među brojnim prijetećim sjenkama ističu se oblaci ovog strašnog sukoba koji se nakon gotovo godinu dana čini nepovratnim. Slike bombardiranja Dnjepra, slike borbi u Hersonu prolaze na našim ekranima svakim danom. Izgledaju kao dijelovi scenarija unutar kojeg nam je dopalo živjeti. Sada smo došli do ovoga: rat se normalizirao. Nikada to nismo htjeli reći, a kamoli napisati. A do prije nekoliko mjeseci još je trajalo čuđenje zbog sukoba na evropskom tlu, ogorčenje zbog isporuke oružja, protest zbog izostanka mirovnih pregovora. Sada je iznimka rata, za koju su se ratni huškači zaklinjali da će trajati nekoliko tjedana, postala normom na koju smo se konačno navikli. Kao da je samo po sebi razumljivo familijarizirati se s ratom, prihvatiti da spada u naš horizont. Dragovoljno zaboravljamo rizike kojima se izlažemo (kao što su nuklearni u centrali u Zaporožju), licemjerno previđamo štetu koju nanosimo drugima otpremanjem oružja što ga prikazujemo kao dobrobit. Naravno, propaganda je bila neumoljiva, agresivna, bezočna i drska. I nastavlja biti. Isti klišeji, iste apsurdne natege, iste sladunjave laži. Čak i sada ima onih koji ponavljaju refren Vladeka Šaljivdžije koji je iskombinirao ovu katastrofu. Mi koji smo na strani Dobra, prije ili kasnije ćemo iz nje izaći. Šaljimo još oružja da “pripremimo mir”. U stvarnosti, atlantistički fundamentalizam postao je prava pravcata religija, sa svojim vjerovanjima, svojim dogmama i neizbježnim križarskim ratom.

Učinci ove doktrine bez presedana, koja, čini se, potkopava opoziciju desno-lijevo (u raznim evropskim zemljama), još nisu jasni. Bitno je da se sukobljavaju demokracije i oligarhije. Zahvaljujući ovoj shemi, krajnja desnica talijanske premijerke Meloni mogla se bez previše prepreka ustoličiti na vlasti. Čuđenje, koji ustraje u inozemstvu, podcjenjuje ovu temu. Novo atlantističko svečano iskazivanje svojih uvjerenja bilo je dovoljno da stare fašiste oslobodi carine. Da ne govorimo o onome što se dogodilo na lijevom centru, gdje je od početka trebalo očekivati ​​odlučnost protiv ovog rata. U Demokratskoj stranci (ljevice), koja je slijepi militarizam od prvog trenutka skupo platila, riječi poput onih poslanice Elly Schlein izazivaju zbunjenost, pune su dvosmislenosti, ali barem po tom pitanju jasne: da, slanju oružja. U konstitutivnoj ili rekonstituirajućoj fazi, poput one koju je prešla Demokratska stranka, rat je trebao biti prvo pitanje na dnevnom redu, pomno ispitan, analiziran, raspravljen u različitim aspektima. Umjesto toga, sve je odbačeno u nelagodnom sloganu. Od Meloni do Elly Schlein, atlantistički fundamentalizam afirmirao se, pridobivajući nove sljedbenike i uvlačeći se gotovo posvuda, kao da je samorazumljivo prihvatiti evropski konflikt, kao da je treći svjetski rat normalna stvar. Što reći o onome što se uskoro očekuje: Volodimir Zelenski u Sanremu? Šef države koja je u ratu koji govori na festivalu popularnih pjesama tražeći tenkove, raketne štitove itd. Korištenje popularne glazbe kao potpore ratnoj propagandi je podlo, nisko. Za nadati se da će opozicija koja još postoji tražiti cijenu takvog izbora. No, ova inicijativa daje mjeru onome što se događa. U stvarnosti, ljudi jesu i ostaju biti protiv ovog rata. Problem je, znamo, reprezentacija, mogućnost izražavanja i zgrušavanja tog neslaganja koje postoji. Rat ne zaboravlja ni papa Frane, koji ga spominje svaki put, nedjeljom, srijedom, kad može. Njegove su riječi bedem protiv zaborava i normalizacije. Ali čak ni katolički svijet, koji je od početka reagirao, zapravo ne uspijeva čuti svoj glas i svoju težinu, gotovo na svoj način preplavljen i rascjepkan takvim tragičnim i razornim događajima. Što više vremena prolazi, to se više mira gubi. Mogućnosti za pregovore su sužene, brazda je sve dublja, mržnja i žeđ za osvetom sve više rastu, oni koji misle da se sukobi među narodima ne rješavaju oružjem skloni su zašutjeti. Ali još uvijek ne kažemo da je pobijedio rat.

S talijanskog preveo Mario Kopić

Il Fatto Quotidiano, 21. 1. 2023.

Donatella Di Cesare
Autor 21.1.2023. u 16:00